Ja nisam osoba koja može pričati sa bilo kim. Uvijek sam birala momke, ako smatram da tu nema ništa ne dajem nikakvu priliku, jer ne želim nikog zavlačiti. Mene su sto puta zavlačili i ne želim takav osjećaj nikome. Evo nakon prekida javio mi se dečko koji mi se davno nekad sviđao stvarno jako. Nisam mogla pričati s njim. Prijateljica mi kaže da pričam prijateljski, ne mogu ni to. Da se dopisujem s jednom osobom, a druga mi u glavi, nije fer. Sve mi je to jako odbojno jer sam osjetila na vlastitoj koži.
Volim haljine, imam ih raznih dezena, dužina itd, ali nikako ne volim haljine sa voćem na njima. Posebno kad vidim limun na haljini, grozota, podsjećaju me na one stare pvc stolnjake.
Iako sam se danas trebala ustati ujutro za posao kako i jesam, frendica me sinoć odvukla na koncert do 1 po noći. Ja popizdila. Ako se ne naspavam koliko treba, sva budem ni za šta.
Kada te dečko ostavi radi daljine koja je to razina kukavičluka?
Imam 30 godina a od sedme se borim sa esencijalnim tremorom (stalno drhtanje ruku bez posebnog razloga) i osećam da nemam više snage.. Stalna borba, čudni pogledi, pitanja, znoj kad treba pisati ili jesti pred nekim.. Trebalo bi da su ovo najbolje godine a ja bih samo da se ovaj život što pre završi. I da, ne postoji zvaničan lek.
Stariji brat i sestra me stalno odbacuju. Osećam se užasno. :(
Nikad neću zaboraviti moju prvu ljubav, to se desilo u osnovnoj školi i ostavilo je duboko mesto u mom srcu kojim niko više nije mogao da prođe opet kao on. Iako je prošlo 4 godine od osnovne ja i dalje svaki dan mislim i maštam o njemu, volim ga istim žarom kao i u osnovnoj školi, ta ljubav u meni se nikad nije utišala, videla sam ga pre mesec ipo dana i zastala sam na autobusu da ga pogledam, prosto nisam mogla da verujem da ga opet vidim, kroz srce me je nešto preseklo i nisam mogla da odvojim pogled od njega. On je telefonirao i primetio da ga gledam i pogledao ne nazad malo začuđeno, taj susret mi se stalno ponavlja u glavi, i kad god da vidim ceo svet stane. Ne viđam ga često ali kad god se to desi trudim se da iskoristim priliku da ga se nagledam. Nakon njega nikad takvu ljubav više prema nekom nisam osetila, imala sam dosta ljubavi ali niko nikad kao on, on će zauvek biti u mom srcu.
Ne volim košulje na pruge iako ima lijepih modela, jer me asociraju na one robijaše iz starih filmova.
Radim kao socijalni radnik i obožavam svoj posao, volim ljude i volim pomagati. Ali, ono što me izluđuje jeste kad ljudi od nas očekuju nemoguće. Dođu po pomoć, a kad im se ista ponudi, oni je odbiju, kada im se postavi mjera ili ih uputimo na savjetovanje, odjednom to 'nije za njih'. Najgore je što odgovornost prebacuju na nas – očekuju da odlučujemo umjesto njih, da pišemo prijedloge sudu kome će deca da pripadnu, iako mi nikada ne možemo imati uvid u celu obiteljsku dinamiku.
U socijalnom ljudi rade više nego što sam ikad videla na bilo kojem drugom poslu, a radila sam stvarno svugde. A ipak, nikada nisam vidjela da se nekoga toliko okrivljuje za tuđe probleme, kao što se okrivljuje nas. Mi nismo neprijatelji, mi smo tu da pomognemo, ali pomoć može uspeti samo ako je i druga strana spremna na promenu.