Moj muž bukvalno ne zna jaje da skuva! Ja sam to prihvatila, uz kompromis - ako ja moram po namirnice i da posle to skuvam i očistim stan i operem ( pored dnevnog posla koji radim ) za vikend kada mi je slobodan idemo da jedemo po restoranima. Ne moraju čak da budu neki fensi, može i brza hrana, bilo šta samo da ne bude u kući. On se složio sa tim i dodao da će svakog poslednjeg vikenda u mesecu da mu kupi neki poklon kao znak zahvalnosti. Evo već treća godina kako živimo tako. Dogovor kuću gradi! 🤣
Djevojke koje nemaju nijednu fotku s momkom (a vode se kao da ga imaju), provaljene ste:
- ili toliko želite da ga zamijenite boljim, pa ga niste stavili ni na jednu sliku/story
- ili je momak samo u vašoj glavi vaš, a on neće s vama ništa osim povremenog seksa ili da ga zabavljate kad mu je eto nekad dosadno.
U prevodu, ne nemate momka.
Nikad neću razumeti ljude koji zovu policiju za buku, kada ljudi pevaju, vesele se i slave. Sinoć su u mojoj zgradi pevali neki studenti do kasno. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da zovem policiju, čak sam misllila i da im se pridružim. Komšije, nemojte da budete nadrkani, pustite ljude da pevaju, jer ko peva zlo ne misli.
Muž i ja bili na Baliju prije 18 god, Maldivima prije 17, sve platili svojim teškim radom i štednjom, nikad postavili nijednu sliku nismo na fb, skoro niko (par članova uže rodbine) da i ne zna za ta i ostala putovanja na koja smo išli prvo sami a kasnije i sa djecom. Super nam bilo svaki put. Koja je svrha hvaljenja po netu, ne razumijem, jel manjak samopouzdanja, da vam moraju stranci i polunebitni ljudi lajkat slike i dizat ego, šta li već.... I onda se pitamo što su nam nove generacije djece totalno sletile s uma, gdje su im uzori?
Moj otac zarađuje 10 000€ mjesečno. Ne da se ne oblači u Waikikiju i New Yorkeru nego nosi hlače stare 20 godina i obuću koju mu mama kupi jer on misli da su njegove stare cipele još sasvim dobre.
Taj ne bi na sebe potrošio (a za druge ne pita za cijenu) ni da je sutra apokalipsa.
Udala sam se za bivšeg dečka moje najbolje drugarice. Bio je dobra prilika. Lijepo nam je u braku. Njih dvoje nisu raskinuli, imali su svađu, nekako se on meni počeo javljati. Ona je uvijek imala više sreće u životu od mene. Nisam bila ljubomorna samo sam željela da i mene bar nešto krene i godilo mi je što mi se javio. Ni meni ni njemu nije neka ljubav, dobro se slažemo. Al činjenica je da sam je povrijedila i da je dugo patila. To me tek sad boli, ne znam zašto. Nije nikad ni meni ni njemu ničim pokazala šta o tom misli i kako se osjećala samo se pokupila. Moj suprug i dan danas ima neke njene tipične izjave, uzrečice. Nedavno je slušao neke pjesme Celtic Music i to je njoj specifično njemu nije on voli rep. Ne znam šta da više mislim.
Sredim se za momka. Obučem fin veš. Namirišem se i on kaže obuci nešto izazovno :/ Dakle, u njegovoj glavi uvijek nešto fali. Ne gubim ja samopouzadnje ali gubim želju za njim.
Neću da radim i da studiram istovremeno i ne znam u čemu je problem. Pa apsolutno nikad u prošlosti se nije radilo i studiralo jer je neizvodljivo, sem možda vikendom neki poslić, promocije i slično. Sada je "u modi" da roditelj očekuje od svog deteta da sam finansira svoje studije. Meni je to ogavno, nije ovo Amerika, nego Srbija, gde ti ceo dan prođe na fakultetu, a večeri i vikendi ostanu za učenje. I onda se pitaju zašto neko nije položio sve ispite u roku. Pa možda zato što nije mašina?! Hvala Bogu, mene moji finansiraju dok ne završim, i ne, nisu buržuji, nego roditelji koji žele da njihovo dete uspe u životu i da put do uspeha prođe bez dodatnog stresa. Razumem da neki roditelji nemaju novac, ali velika većina koja očekuje da im dete radi tokom studija ima isto novca koliko i moji roditelji, tako da to nije izgovor.
Prije nekoliko dana jedan moj bratić je postao tata. Ni jedne objave na fejsu, ni jedne objave na Instagramu, malo tko je i znao da očekuju bebu. Kad sam ga tražio da mi pošalje slike bebe nije ih poslao. Iskulirao je taj dio u poruci. Njegova žena je također neaktivna na društvenim mrežama, ni sad kad je rodila nije objavila da su dobili dijete. Teško mi je povjerovati da postoje takvi luđaci na ovom svijetu. Shvaćam da netko ne voli sve o sebi objavljivati ali ovo je pretjerivanje, da nitko ne može vidjeti slike djeteta mi je apsurdno.
Smatram da je laž da neko ne može sebe da iskontroliše prilikom smrti člana porodice. Urlikanje, drmusanje, arlaukanje mi je odlika neodgojenosti i sebičluka. Sa 23 godine sam izgubila oca, posle dvogodišnje borbe sa kancerom, mnogo stresa i neispavanosti, strahova, plakanja kad me niko ne vidi, čak sam razvila i hipohondriju. I sad, deset godina posle još uvek plačem za njim i gledam slike, osećam se slomljeno i nezaštićeno ali kada je umro ispratila sam ga dostojanstveno, bez drame i potresnih scena po okolinu. Nisam želela da ostale članove svoje porodice potresam i da pravim cirkus u kome neko -pored svog bola, mora mene da smiruje i dovodi u red. Sad kad vidim pojedince koje niko ne može da urazumi bude mi strašno prostački kad ne mogu da se prisaberu, da se ne deru. Ok suze, tuga i sve ali urlanje ne razumem. Posebno danas, kad postoje i razna sredstva za smirenje.
Jedino u slučaju kad roditelj izgubi dete bih mogla da shvatim gubitak kontrole nad sobom ali u ostalim slučajevima ne.