Meni je moj muž najbolji prijatelj. Jednostavno u njega imam više povjerenja nego u bilo kog u životu. ❤
Završili srednju pre 10 godina, svi bi već trebalo da smo ostvareni ljudi i da imamo nešto svoje. Ja imam odličan posao i dostojanstvenu platu ali ne mogu više da nastavljam druženje sa drugovima iz srednje, oni gledaju da l' kafa košta 100 ili 110 dinara i vrhunac života im je otići na more u neku rupu, a ja već svoj stan imam i mogu da putujem gde god želim. Žao mi je, recite da sam sebičan i sve što želite ali ne možemo spuštati životne želje zbog tuđe nesposobnosti za postizanjem nečega u životu. Mogu ja da odem nekad na piće sa njima da vidim šta ima ali to je to, zajedničke stvari su jednostavno nemoguće. Drago mi je da mi je devojka ostvarena koliko i ja i da možemo da odemo za vikend u npr Amsterdam, sledeće nedelje negde drugo i tako. To se zove život dragi moji, a ne krpljenje za najosnovnije životne potrebe. Svi oni su završavali neke bezvezne škole ili radili besmislene poslove dok sam ja završavao kvalitetnu struku. Svako svoju sudbinu i stil života bira.
Počela sam da izlazim sa jednim dečkom, ima 3 nedelje. Stvarno je od početka pažljiv, svaki drugi put kada se vidimo donese mi ružu i meni je to baš simpatično. Bio mi je juče rođendan i nisam ništa očekivala jer toliko kratko izlazimo, međutim on mi je kupio minđuše. Moja sestra je uvek prevrtala očima kada dođem kući sa ružom a kada sam pokazivala mami minđuše ona je rekla "Baš su ružne", kada sam to iskulirala ona je opet ponovila glasnije. Nije neka klinka ima 27 godina. Tu mi je pukao film i obrusila sam joj: "Tebi je samo krivo što ti dečko za godinu dana veze nije nikada ni cvijet kupio a kada ti je bio rođendan pravio se da nije tu da ti ne bi kupio poklon". Ona se zatvorila nakon toga u sobi a majka mi je rekla da nisam trebala to da kažem. Mislim da nisam ja kriva, jer ona uporno pokušava da ponizi moju vezu i mog novog dečka. Meni je iskreno njen dečko katastrofa ali joj nikada ništa loše o njemu nisam rekla do sada.
Živim u manjem gradu i kad god odem na kafu uvek ostavim konobaru 30, 40 din bakšiša. Manje od 30 me nekako sramota, a više od 40 mi je previše za jednu kafu. Već duže vreme se dešavalo da me usluži jedan isti konobar i on se već navikao da mu ostavljam bakšiš. Bukvalno samo zadrži kusur. Poslednji put trebalo je da mi vrati 380 din kusura, ali mi nije vratio. Više puta je prošao pored mene i nije vraćao kusur. Kada sam krenula kući prišla sam mu sa računom i rekla da mi nije vratio kusur na šta je drsko rekao "I ti si mentalno poremećena, danas ovako, sutra onako". Bila sam šokirana. Valjda si dužan da mi vratiš kusur, a moja dobra volja je da li ću da ti ostavim 10,20, 50, 500 din ili ništa. A prva ja sam ovde na sajtu branila konobare i podržavala da im se ostavlja bakšiš. Al eto, trebala sam dobro da lupim glavom i da se opametim.
Znam da će me mnogi osuditi ali pišem. Muž i ja smo 7 godina u braku. Jedno drugom smo prvi, lijep i iskren odnos. Sex je predobar, ali znali smo oboje duboko u sebi da će kad tad čista znatiželja za drugom osobom proraditi. Desilo se zatišje u našem braku i jedne prilike uz nekoliko čaša vina priznali smo si-ono čega smo se pribojavali. Težak udarac za oboje, ali i olakšanje. Onda smo se dogovorili. Svako od nas neka spava sa 3 do 4 osobe do određenog perioda i onda ćemo razgovarati. Da skratim, spavali smo i znate šta? Ne bih mijenjala svog muža ni za šta. Idalje je najbolji u svemu. Isto tako mi je muž rekao i istakao da nema potrebe za drugim ženama, nema želju. A ako se opet javi da će sledeći korak biti razvod. Tako smo se dogovorili. Isto važi i za mene. Znam da je ovo prečudno, ali mi smo samo učvrstili brak. Potvrdili smo da smo pravi jedno za drugo u svakom smislu. Osuđivala sam, ali nikad ne reci nikad. I ovo je po nama više fer nego iza leđa.
Uvek sam zavideo drugu na ženi. Lepa, zgodna, pametna, ambiciozna, sve stiže i uvek ima osmeh.
Dok danas nisam otišao kod njih na ručak, sve tip top kuća, ručak a kad sam ušao u kupatilo na mašini ostavljena četka za kosu sa dlakama.
Fuj kakva aljkavuša kad se ne vidi, a ovamo pred drugima tip top, želudac mi se okrenuo.
Umesto obaveznog vojnog roka, ja bih za svaku osobu uvela, makar godišnje, obavezan odlazak psihologu. Čak iako je prividno sve u redu. Mislim da bismo mnogo zdravije živeli i ljudi bi bili bolji jedni prema drugima. I imalo bi više razumevanja.
Najviše volim kad se posvađam sa djevojkom a ne smijem ništa da joj kažem, pa čekam da zaspi da joj se dobro isprdim na facu. Pa eto, nek ima osjećaj da je ona "pobijedila".
Naslijedila sam kuću na moru od svojih roditelja. Ljetujemo tamo suprug i ja ili sin s djevojkom, nekada smo bili svi zajedno, nekada odvojeno, sve je bila stvar dogovora. Jesenas se oženio sin s tom djevojkom, ona tvrdi da joj je time pripalo pola kuće i napravila je raspored kada na more idemo suprug i ja, kada ona i sin, kada njen brat s obitelji, njen drugi brat s obitelji i njeni roditelji bez da se nas išta pitalo. Ionako nismo cijelo ljeto dolje i može doći i njena obitelj, ali sve je stvar dogovora i naših godišnjih odmora. Suprug i ja smo u šoku, spakirali se, promijenili brave, pa ti snaho radi raspored i svi ćete poljubit vrata skupa s mojim sinom koji joj sve to dopušta. Na kraju krajeva, ni njemu ne pripada ništa. :)