Moja sestra je 15 godina mlađa od mene. Svaki rođendan, pa i ovaj, majka i ja se koljemo šta ću da joj kupim za rođendan. Kad je bila mala, terali su me da joj kupujem odeću i školski pribor, a ja sam kupovala knjige i igračke jer je ona tako htela.
Sad su me pitali da učestvujem u plaćanju vozačkog ispita koji su joj obećali za odličan uspeh, ali celo leto izbegavaju temu. Pare imaju, ne moraju da traže od mene da platim trećinu, ali stalno imam osećaj kao da mama hoće da mi uvali da joj budem treći roditelj.
E pa neće da može! Ja sam sestra, moj posao je da budem zabavna i da pazim da ne pravi gluposti koje sam ja pravila, a njihovo je da joj obezbede normalan život.
Moja "najbolja drugarica" se verila i pitala me da joj budem kuma. Tačnije, nije me pitala ali kada je jedan drug pitao ko će ti biti kuma, rekla je da ću to biti ja. Naravno, bila sam oduševljena i pristala sam. Međutim, kako je vreme prolazilo, ona to više nije spominjala. Ja sam mislila, ok ima vremena, u gužvi je, neću ništa ja inicirati. Nekoliko nedelja pre svadbe je objavila sliku sa drugom drugaricom (nije zajednička, samo njena drugarica) i napisala je kume 💓. Naravno da sam je pitala sta se dešava, jel si mogla da mi bar kažeš da si se predomislila, sve bi bilo ok, samo ne da lažeš. Rekla mi je da je ova pitala da joj bude kuma i da ona nije mogla da odbije njen predlog. Na sve to, nju je ogovarala kod mene, njen suprug je isto ne gotivi, bile su bliske pre ali u poslednjih nekoliko godina su se dosta udaljile, itd. Pravdala se, plakala, molila me da joj oprostim, govorila kako je pogrešila... Ja sam nakon toga sam presekla sve veze sa njom. Da li sam preterala?
Pre par godina stupio sam u vezu sa devojkom koju sam poznavao iz grada. Ispostavilo se da u svom životu nisam bio sa kreativnijom, strastvenijom, posebnom, drugačijom od ostalih žena ikada. Svaki dan sa njom sam nešto naučio i nekako upoznao samog sebe. Voleo sam je više nego ikada ikoga ali to nisam osetio sa njene strane. Nije me zavolila i ostavila me. Molio sam je, plakao, mesecima sam je proganjao da se pomirimo, bio sam spreman da joj pređem preko svega samo da budem sa njom. Odbacila me kao da nikad postojao nisam i već mi se 5 godina nikada nije obratila. Nikada se više nisam zaljubio jer nijedna nije bila kao ona, sve su nekako mlake nasprem nje. Pomirila se sa prvim dečkom sa kojim je bila i sve ove godine je sa njim. Juče sam je video posle dužeg vremena, trudna je. Kao da je umro deo mene. Došao sam kući i polupao sve stvari iz sobe od nemoći i tuge. Izgubljena je i poslednja nada da će ikada više biti moja. Kako da zaboravim ovu neuzvraćenu ljubav?
Kada se neko ponaša kao prostak, galami, ističe se nekim “posebnim” stavom, stilom oblačenja i nabedjenom komunikacijom…odmah znam da nije iz Beograda. Beograđani su smireni, prijatni i potpuna suprotnost svega nabrojanog a opet, kao takvi, na udaru svih pridošlih u glavni grad i još trpe i prozivke zbog velikih kompleksa malodrađana. Kada dođeš u nečiju “kuću” onda se tako i ponašaj, poštuj gostoprimstvo i ne ističi se prostaklukom i brđanskim manirima. Nisi kul. Ili se vrati u svoje rodno mesto. Veliki je ovo grad i previše je postalo tesno i napeto zbog kompleksaša.
Imam trideset i četiri godine. Nemam želju da se udam i da rađam decu. Ne mrzim decu, ali jednostavno nemam nikakvu želju za njima. Nadam se da ima još neka žena koja ima sličan "problem", jer u mom okruženju gotovo su sve žene takve da su im samo deca svrha života i konstantno me podsećaju na moj biološki sat.
Imam dve sestre. Jedna ima 3 odrasle dece, druga nema nijedno, pokušava da dobije preko donorske sp..e, ali čeka idealne uslove po proceni lekara zbog hormona. Toliko sam se radovala toj njenoj odluci, nemate pojma, i bodrila je! Danas saznam da prva koja ima 3 odrasle dece očekuje bebu. Toliko mi je pala u očima, samim tim što i sama kuburi sa zdravljem, a da joj nije bilo oca i majke da je moralno i finansijski bodre, ko zna da li bi i treće imala! Da li biste vi koji imate 3 dece radili na proširenju porodice, a neko vaš blizak se muči i trudi da dobije bar jedno? Ok, neko će reći da svako ima pravo da dobije dece koliko želi, ali ja bih na mestu te moje prve sestre prvo čekala da mi sestra dobije bar to jedno, a ne kao za inat objavila kako čeka četvrto. Ja joj želim da rodi lepo i zdravo dete, ali mi je toliko pala u očima da ću održavati najformalniji odnos da nikad tako sebična neće prići meni, a jako sam je volela.
Strašno sam neuredna. Kod nas je u kući uglavnom bio nered, svi su bili zauzeti, mene niko nije učio neke stvari.. Mislim, nije da se pravdam, ali stvarno mi niko nije usadio to da treba da odvojim vreme u toku dana i da vodim računa o svom prostoru. I sada sam užasno neuredna, nekad se gadim sama sebe. Odlučila sam to da promenim i radim na tome, i danas sam raspremala i opet ne mogu da verujem do kakvog je nereda došlo. Mislim, ja sam kriva, ali moram to da podelim sa nekim, lakše mi je ovako anonimno.. Bukvalno u kasnim dvadesetim razvijam važne navike. Sramota me je.
Kad sam se porodila trebalo je da se prijavi dete, kod nas to rade u bolnici na 1 spratu, dogovorila sam se sa mužem da će se ćerka zvati Elena, pošto sam imala jako težak porođaj, rekla sam sestri da smo se sve dogovorili da ide on sam da to završi. Nakon sat vremena me zove i kaže - E ipak je došlo do promene plana, mi u kući (on i njegova mama) smo se dogovorili da je najbolje da se dete zove Stana, mama je predložila Stanica, ja sam rekao zvaće se Stana. Ja u šoku, na ivici nervnog sloma. Iz porodilišta su me pokupili moji roditelji, ne želim da ga vidim skoro.
Imam jedno dobro delo zbog kog sam, jako ponosna. Ono počinje ovako. Bila sam tad 7 razred, sećam se. I bila je tu jedna mala petakinja, na početku je bila srećna i puna života, ali nažalost bila je žrtva vršnjačkog nasilja, te sam onda primetila da je postala depresivna i da nije htela ni sa kim da priča. I jedan dan, izgledala je jako iscrpljeno, te sam ja razgovarala sa njom, dok su se svi smejali i zadirkivali, ja sam joj dala neke savete kao osoba sa osobnim iskustvom sa vršnjaskim nasiljem, i šta sam ja uradila da to prestane. Ona mi se zahvalila, idućih nekoliko dana postala stara ona, srećna puna života i pričala je sa nekima te napravila prijatelje. Uvek kad me vidi zahvali mi se, a meni srce puno ponosa i dobrodušnosti. Uvek se samo pitam šta bi se desilo da joj nisam pomogla?
Znam da će me svi osuditi ali prvo sam kupio stan a onda prsten.