Dobila sam vitiligo, zbog svih zivih trauma. Nisam nikoga upoznala tko ima veće traume od mene. Otac se krenuo nabacivati mojoj prijateljici i slati joj poruke, dečko me prevario, problemi na poslu, loše društvo... Promjenila sam život tako što sam dala otkaz, upisala faks, ostavila dečka i promjenila društo. Čekam još dvije godine da mogu završiti faks da se odselim iz disfunkcionalne obitelji. Roditelji mi nikad oko ničega nisu bili podrška i ne zasluzuju više znati moje životne planove. Niko na faksu ne zna iz kakve sam obitelji i da jedva krpam kraj s krajem. Nemam neke dobre ocjene, jer sam prislijena raditi za vrijeme studija. Često dobivam osude od kolegica, kako znam biti neodgovorna. Nisam nikome dužna objašnjavati svoje probleme i zašto radim za vrijeme studija.
Trudna sam i ne mogu da podnesem porodicu mog muža. Stalno pokušavaju da mi nametnu neka svoja mišljenja ili vrijednosti. Stvarno pokušavam da se prema svima ophodim sa poštovanjem ali oni vole da se u sve umiješaju i prave pametni iako im niko ne traži ni pomoć ni savjet. Jer eto njihova ćerka je to sa djecom tako, sestra od tetke je ovako. Pa eto “njeno” dijete je od godinu krenulo u vrtić. Pa eto “ona” kad se porodila bila je uvijek vesela i sve je postizala. “Ona” je odmah počela da radi. “Ona” je radila do 9. mjeseca trudnoće… Nisam se ni porodila već mi se nameću neka očekivanja kao da dijete rađam njima! Želim samo da ih sve otjeram tamo gdje ne treba, i uživam u trunoći i posle porođaja sa svojim djetetom na miru! Aman ljudi više, brinite o svojim životima! Ne znate vi šta je bolje za nekog niti za njegovo dijete, naročito ako vas niko ne pita!
Imam završena dva fakulteta, dobar posao i govorim dva strana jezika. Uskoro kupujem auto za koji sam sama zaradila. Nemam jedino svoj stan, ali živim u kući kod roditelja. Umesto da pronađem nekoga sličnog sebi, u svoj život sam pustila momka koji je jedva završio srednju školu, radi na pumpi i nikada nigde nije otputovao iz svoje varošice. Veri me nakon tri meseca i nakon godinu dana ostanem trudna. Znate li šta mi je rekao? "Znaš li ti ko sam ja, šta si ti postigla u svom životu?" On meni. Nismo se više ni čuli, a ni videli. Znam samo da je verio novu devojku dok sam ja čekala dete sa njim.
Kada nisam mogla da izdržim psihičku torturu njegove majke, rekla sam da hoću da odem odatle. Samo mi je rekao: "Ti možeš da ideš, ali dete ostaje ovde". Rodila sam bebu pre samo mesec dana. 6 godina sam protraćila na pogrešnu osobu. Gledala sam čoveka koga volim kako postaje čovek koga ne poznajem, a on me je gledao sa mržnjom. Kako neko može da se toliko promeni? Ustvari promenio se kad sam ostala trudna, to je već tada bio drugi čovek. Sebe krivim što nisam uvidela neke stvari na vreme, a i one koje jesam, nalazila sam načine da ga opravdam, da ipak nije takav.
Nažalost, vezala sam sebe doživotno za tu osobu, jer imamo zajedničko dete i nemoguće je ne komunicirati. Sreća je što smo 350 km udaljeni i ne moram da ga viđam svakodnevno, jer na svaki način pokušava da mi oteža život. Nemam neki pametan savet, jer ni ja pameti nisam imala kad sam birala, osim da kad vam prvi put pogaze granice preko kojih ne bi prešli da niste zaljubljeni, pozdravite se na vreme i svako svojim putem.
Muž me je upoznao sa svojom familijom, ali se predstavljam kao njegova bivša već čitav naš brak, a u braku smo 4 godine. Čak sam i promijenila svoje ime u njeno da bi mi i u dokumentima to pisalo. Niko zapravo ne zna ko sam, osim njega i mene... jer ne želi povrijediti svoju majku koja je jako zavoljela njegovu bivšu. Nisu zajedno već 6 godina.
Nedavno se jedna poznanica udala. Moje godište. Roditelji me smaraju kad ću i ja, a ja samo hoću da izlazim, putujem i živim život po svom bar do 28. Do sad to nisam mogla jer sam studirala, imala obaveza oko faksa a i na finansije sam morala paziti. Nikada nisam mogla da priuštim sebi sve što sam željela. Sad to mogu i ne pada mi na pamet da se udajem. Kako roditeljima da objasnim da mi ne dosađuju s tim?
Drugarice su počele temu o tome kako njihov dečko njih ne dovede do orgazma i brzo im se završi seks. Moj oduži po sat a nekad i duže, ljubi me, loži me i onda seks i na kraju u pronebone pozi dok noge ne krenu da mi se tresu. Problem je što slušajući njihove priče njihovi odnosi po pričama ne traju duže od 10min. Imam osećaj da mog dečka ne uzbuđujem. Rekla sam mu ali on mi je samo odgovorio kako on voli da gleda mene kako uživam i da on može brže ali se suzdržava. Imam osećaj da više nije zaljubljen u mene i da laže. Ja dok sam slušala drugarice sam samo ćutala i bilo me sramota da ja ne uzbuđujem mog dečka.
On mi je bio najbolji, nerazdvojni drug iz ranog detinjstva, iz ulice. Čak sam kao dete bila zaljubljenanu njega. Odselio se u drugi grad kada smo bili u osnovnoj i totalno sam zaboravila na njega. I evo posle 23 godine od našeg poslednjeg susreta, slučajno sretne našeg zajedničkog porodičnog prijatelja kada je bio u Srbiji. Ispostavilo se da i on, kao i ja, sada živi u Francuskoj. Našao me je i poslao zahtev. Pričali smo danima i noćima. Imam muža kojeg beskrajno volim, on ženu, ali nikada nisam doživela toliko poklapanje. Rešio je da dođe da se vidimo. Jedva sam čekala. Bilo je kao u bajci, ponašali smo se kao deca, evocirali uspomene i usne nam se same spojile. On je moj vremeplov koji me je vratio u detinjstvo. Rešili smo da ne rasturamo porodice i da ne preterujemo. Ali, Pavle, hvala ti što si došao i vratio me u neka stara i bezbrižna vremena. Još kao dečak si bio gospodin. Znaj da u srcu čuvam jednu tajnu, ukrašenu odaju samo za tebe i nas. Tvoja K.
Muža moje sestre (bivši profesionalni sportista) žene jure, zgodan i bogat. Pojma nema o društvenim mrežama, nema fejs, nikad ništa od toga nije koristio. Odan deci i porodici. Sestra mi je postala nenormalno ljubomorna i nesigurna, kako je drma klimaks i hormoni, svađa se, napada ga za prevaru, paranoična je oko svih mladih i zgodnih komšinica u zgradi. Pretura mu telefon i listing poziva i ne nalazi ništa. Udavi me pričom da će se razvesti jer je vara, plače, kuka. Pukne brak i raziđu se. Ispostavi se da je ona imala ljubavnika a ovo ludilo iscenirala ne bi li bivši zet ispao krivac i preljubnik. Nisam mogla da zamislim šta je u stanju da manipuliše i da je čak i mene obmanjivala i lagala.
Otišla sam sa mužem u skup restoran, sjedili smo u bašti i naručili stejk. Došlo jelo, prelijepo, i sve nam odgovara. Ja sam možda samo dva zalogaja uzela i počela da se gušim. Skrenula mi hrana na stranu, kod mene je to uvijek panična situacija gdje gubim zrak, ne mogu da pričam, kašljem i drhtim. Pošto smo već vani bili, samo mi je trebala voda. Gosti su primjetili da i plačem (krenu mi automatski suze u takvom trentku), a muž je u tom trenutku pitao 2-3 puta "Šta ti je? Jel ti treba nešto? Jesi dobro?" pritom jeo svoje jelo da se ne ohladi, dok ja nisam mogla ni reći ništa od tog napada. Kad je konobar došao jedva sam izgovorila "čašu vode, molim vas". Kad sam došla sebi, otišao mi apetit, ohladilo mi se jelo i ponijela sam to kući. Jedino što ne znam da li da se brinem o njegovoj reakciji. Ako se neko guši i ne može da priča zar nije logika ustati i što prije vodu donijeti toj osobi, a ne čudit se šta je sad i ne znati šta da radiš pa nastaviš jesti kao da ništa nije bilo.