Živim s dečkom u manjem mjestu udaljenom 2 i pol sata vožnje od moje obitelji.
Prihvatila sam činjenicu da ne želi spavati kod mojih i uvijek nešto iznajmimo. Ali me boli činjenica da ne može sjediti s mojim roditeljima duže od 2 sata. A nakon posjete njima uvijek neka nervoza. Kada kažem da je vrijeme da upozna ostatak obitelji prvo su mini drame, puhanje i onda se ja trebam sva sretna praviti kod upoznavanja.
Godinu dana smo skupa, ali mislim da preko ovoga ne mogu preći.
Imam prelepu devojku i volim je više od svega, ona ne zna da sam kockar i da dugujem 7000 evra, očekuje da idemo van države za njen rođendan na jedno malo skuplje mesto ne znam kako da joj kažem.
Ja tek kad sam se razvela, i kad sam rekla prvi put roditeljima da me njihova mišljenja ne interesuju počela sam da živim! Ne mogu da opišem taj osećaj slobode, kad ustanem ujutru slobodna, a ne pod pritiskom da ustanem pre muža pa da mu spremam doručak, kuvam kafu, pa šta obući, pa zovi moje, pa idi u prodavnicu.. Bože hvala ti na ovoj slobodi i snazi da svakome ko mi je uskraćivao sam konačno stavila tačku!
Pravili muž i ja proslavu neku, ja sam bila zadužena za kupovinu i pripremu hrane, dekoraciju, slanje pozivnica, čišćenje prostora. Moj muž bio zadužen da pokupi tortu i alkohol. Na kraju smo jeli čokolade jer zaboga se nije organizovao (dve nedelje) da pokupi tortu. Sad me pita da pravim žurku za njegov rođendan, rekoh ne pada mi na pamet da sve opet sama radim.. Izvolte pa plati restoran.
Nismo se niti dogovarili, ali cura i ja. A sada već muž i žena. Automatski smo se prilagodili pojedinim poslovima u kući. Ja kuham, a ona čisti i sprema. Ali bez onih glupih stereotipa da žena sve mora. Sve dok oboje radimo i trudimo se nema tvoj ili moj posao u kući. Nekada ako treba i sve ću da uradim ali zato brak i cvjeta.
Ostavila sam ga jer prebrzo vozi. Žao mi je ali ne mogu stalno živjeti u strahu.
Volim debele cure, privlače me strašno. Simpatečine su i slatke. I uglavnom su ljubazne i izuzetno zabavne. Važim za "frajera" i zbog toga sam jako površan i veliki kompleksaš. Izlazim s "top ribama" zbog statusa i moje površnosti, a ustvari sam ludo i beskrajno zaljubljen u jednu puniju prijateljicu. Štitim je kao "brat" od zlih jezika a zapravo sam zaljubljen u nju. Al pošto sam glup i površan te patim šta će ko reći to krijem u sebi.
Prošle godine, 23. marta sam rešila da se ubijem. Napisala oproštajno pismo, u njemu se oprostila od muža, roditelja sestara i sestrica. Sve sam isplanirala, odem uveče u treću smenu i ujutru kada dodjem sa posla izvadim pismo i ubijem se.
Ujutru u 6 tačno me zove sestra kaze "tebi prvoj da javim, trudna sam, daj ime ako bude devojčica "
Sad ta devojčica ima skoro godinu dana, nosi ime koje sam dala i nije ni svesna da je razlog zašto je to pismo spaljeno istog jutra.
Rasturio sam uspešno tri veze likova koji su me nervirali. Dakle kolega sa posla, lik iz teretane i komšija iz zgrade. Sva trojica su mi neverovatno išla na živac. Taktika vrlo jednostavna. Zamolim ih da me odbace kolima, i vrlo lagano uglavim veštački nokat (kao nekoj devojci otpalo). Za vrlo kratko vreme im pukle veze.
Sjedam prvi puta dečku s kojim sam izlazila u auto, on se okrene meni i kaže "pazi kako sjedaš, nije ti ovo Clio", aludirajući na to da ja vozim Clio, a on BMW. Nasmijala sam se jer sam mislila da je samo (glupa) šala. Kad me pokupio kod kuće, ispitivao me čime mi se roditelji bave i tko u mojoj obitelji vozi auto koji je vidio u dvorištu, ajde, i to sam otpisala. Ali nisam prešutjela kad smo sreli njegove prijatelje i on se u razgovoru "našalio" da meni laska što on vozi BMW i da sam zato poletjela. Rekla sam mu zašto bih ja poletjela na njegov 16 godina star, kad moj tata vozi novi. Tu se gospodin ozbiljno uvrijedio i, nakon što smo prekinuli, priča da sam razmažena sponzoruša i da mislim da sam bolja od njega jer mi je tata bogat. Spasila sam se na vrijeme.