Sad tek razumijem zašto mi je tetka non-stop govorila:"Sine, kad budeš tražila momka, sve četvore oči otvori".
Da li se i vama to ponekad dešava, da radite nešto, nebitno, kroz kuću ili bilo šta i onda imate osjećaj kao da ste tu scenu već doživjeli?
Obožavam grmljavinu, jak vjetar, kišu, pljuskove, tamno nebo, kada izgleda kao da će smak svjeta...jer nam priroda pokaže kako smo i dalje jako mali.
Mrzim što se podrazumeva da se uvek ostavi bakšiš. Ako platim 250 dinara jedno piće, zašto moram da plaćam još? Hvala konobaru što mi je doneo piće, ali to mu je i posao. Za to je i plaćen. Ako mu ne odgovara plata - neka traži drugi posao.
Puno saznam o ljudima preko stvari koje lajkaju na društvenim mrežama.
Kad nosim hulahopke ne oblačim gaćice. Jednom prilikom dok sam se spramala krenula sam do druge sobe po suknju...u hodniku stana su bili gosti koje nisam čula. Dovoljno je reći da hulahopke nisu imale gornje pojačanje...sve se videlo, a od blama se ja nisam videla.
Prije godinu-dvije poznanik iz naselja je otišao u Njemačku da radi. Ovog mjeseca su bile dvije svadbe na kojima je on bio kum. Slučajnost?
Ne bih rekla.
Čovek mog života ostavlja me jer ne mogu da zatrudnim...a pre 17 god. ostavio me je otac mog sina jer sam zatrudnela....kakva životna ironija.
Da bar možete svi kod mene na more. Pozdrav iz Splita, volin vas ljudi!