Jedna koleginica je bacila oko na njega. Ona je sama, ja sam udata. Ona se sa njim šali na način na koji se on nikada ne šali sa mnom. Ona je tip žene koja ako nije ispričala celoj firmi nije se ni desilo. Ja sam tip žene koja ne priča mnogo o tome da li se nekome dopadam ili niti padam na jeftine muške fore. Ona se trudi svakom rečenicom njega privući i misli da mu se sviđa. Ja znam da smo on i ja samo kolege jer smo oboje zauzeti, ali meni u zadnje vreme jutro počne sa njegovom porukom (ne sa dobro jutro niti te stvari) samo da mi napomene nešto u vezi posla, isto tako i uveče ne šalje mi laku noć već opet nešto vezano za posao. Ali u zadnje vreme ležem i budim se sa njegovom porukom. Mene zove na doručak da časti, sa mnom ode nekada na kafu, takođe ja sam se vozila sa njim u njegovom privatnom autu par puta jer smo morali nešto poslovno obaviti. Ja ga ne napadam, ja mu se ne namećem, ja sam samo pristojna i da sviđa se i meni ali ja to ne pokazujem. Poštujem svoju reputaciju udate žene.
Da li je razlog za prevaru nemanje odnosa u braku? U trudnoći nije hteo (svih 9 meseci) jer se plašio za bebu da nešto ne bude kako ne treba... Posle trudnoće da mene ne povredi. Posle je uvek umoran i samo mu se spava jer se beba često budi, a i glupo mu je tu u sobi sa bebom... Evo već godinu i po kako uvek neki razlozi, neću reći izgovori jer ja za odnos nikad ne bi molila, vidi se da ne želi. Ali zato uredno gledala pornografiju i često ujutru kao i ranije ima erekciju, koju jednostavno iskulira iako sam ja budna pored. Volim ga kao čoveka, ali nikad se ne bi spuštila na taj nivo da molim za odnos, hoćeš hoćeš, nećeš ne moraš, ima ko hoće. Razmišljam da se vidim sa dečkom koji me godinama juri i sa kojim sam davno davno jednom spavala. I mislim da neću osećati krivicu, jer - "ponuđen k'o počašćen".
Kad sam se udala, moj muž nije radio još u struci, nismo živeli odvojeno već na spratu sa njegovim roditeljima, nije imao auto i radio je za malo sitniju paru. Živeli smo tako dve godine. Kupovali osnovno, izlazili uglavnom samo da prošetamo i stvarno smo bili presrećni. Roditelji su mu bili sjajni ljudji, neverovatna podrška i uvek tu za nas. Posle dve godine smo se preselili u drugoj državi, novi ljudi, nov stan, nov život.. Tada je muž počeo da radi u struci i imali smo stvarno više para, ali je tu bio i naš sin pa je opet para pokrivala samo odnovne troškove i bili smo još srećniji, iako nismo i dalje imali ni auto i putovanje. Nakon 9 takvih godina gde smo sve dali od sebe, gde sam i ja počela zarađivati i kad smo konačno sve svoje imali, došli do našeg stana, kola, more, skijanje..nije nam ništa manjkalo! Tada se moj muž razboleo i posle 11 godina braka sam ostala sama sa sinom. E vi recite da li je tako fer i posteno?
Nas četvorica smo bili kod drugara na vikendici za 1. maj, zajednički smo kupili hranu i piće. Sve je bilo super dok, u jednom momentu, nisu počele da nam svraćaju različite ture gostiju koje samo drugar čija je vikendica poznaje, on je svakog od njih nudio našim pićem i hranom, iznosio im pred nos kao da je to kupio samo za njih i maltene ih terao da jedu naš roštilj. Da se razumemo, nisam šktrica, nemam ništa protiv da je neko pojeo par ćevapa i uzeo čašu piva ali je problem što je 20-ak nama nepoznatih ljudi pojelo i popilo više od polovine onoga što smo zajedno kupili. Ostali drugari nisu hteli da prigovore jer eto on je domaćin, sve je organizovao, ali mislim da apsolutno nema opravdanja i da više kod njega na vikendicu neću ići.
Kolegina žena se porodila, bila sam i na proslavi sa ostalim kolegama, a sutradan smo kod mene u stanu imali najbolji seks u životu. Ne znam gde nam je nestala savest i ovo je nešto što nikom ne bih smela reći osim evo ovako anonimno.. ovo sada traje već neko vreme, i iako smo oboje zauzeti (ja u dugoj vezi) jako je teško prekinuti.. loši smo ljudi, znam..
Moja žena je veoma nesigurna osoba. Tiha, povučena, stidljiva. Od kako je u braku sa mnom pročela je da se opušta. Juče je odgovorila bezobraznom komšiji baš onako kako treba. Prvo je bila ponosna, posle joj bilo krivo i htela je da mu se izvini, ali ja nisam dozvolio. Odveo sam je na večeru da je častim što se zauzela za sebe.
Bila sam 10 godina u braku, na kraju je pukao jer nismo mogli da dobijemo decu jer ja imam problem. Posle par godina upoznam 15 godina starijeg čoveka, razveden, troje dece, meni odlično jer ne želim da prolazim kroz isto, već se ostvario kao otac i treba mu partner. On je divan, pažljiv, nežan, organizovan, svima se daje maksimalno. Ljudi moji na koju sam ja osudu naišla samo zato što je jelte stariji od mene, razveden, ima decu… što se mene tiče slobdno nas osudujte mi smo srećni i zadovoljni :)
Izašla sam na dejt sa dečkom, u restoranu smo pričamo 2 sata, super nam je, smejemo se, stvarno vreme leti. U jednom trenutku on počne da citira nešto i smeje se, ja kažem izvini ne znam odakle je to. Kaže on šališ se? Reko ne, kaže on pa iz Prijatelja, serija Prijatelji. Ja kažem čula sam za seriju, ali je nikad nisam gledala. Njegov pogled kao da sam rekla da sam ubila nekoga i zakopala ga tu. Preneražen kaže meni nisi gledala Prijatelje?? Reko ne, od tog trenutka sve se menja, atmosfera skroz drugačija, on samo ćuti, postaje neprijatno. Kaže mislim da treba da krenemo, žurim, reko okej. Odveze on mene kući, ja kažem bilo je stvarno lepo večeras on kaže aha, da. Posle mi šalje poruku izvini ali mislim da ne treba više da se čujemo, nemamo ista interesovanja. ZBOG JE*ENE SERIJE PRIJATELJI. Kakav psiho zapravo.
Primio sam drugaricu da živi kod mene na neodređeno. Raskinula je s momkom i izbacio ju je iz stana. Od svih prijatelja i rodbine nikakve pomoći. Trenutno je bez posla takođe pa sam joj pozajmio nešto para da ima za sebe. Nemam nikakva romantična osećanja prema njoj, nismo čak ni nešto posebno bliski, ali znamo se jako dugo
i mislim da je ljudski pomoći nekome u nevolji. Ona zauzvrat sredi stan i skuva nešto. Te iste drugarice koje su joj zatvorile vrata ispred nosa sad pričaju da je ja iskorišćavam... Kakav to mozak mora da bude ja ne mogu da razumem.
Roditeljima nije jasno kako mi sa 27 godina još uvijek ne možemo kupiti kuću i kako još uvijek nemamo djece jer su oni u našim godinama imali sve to a mama još nije ni radila. A ne razumiju da su njima roditelji i rodbina pomogli sagraditi kuću (ujak fasadu, djed temelje, striko sve podove i pločice itd). Da je tata imao vrhunsku plaću za ona vremena u državnoj firmi, sve su mogli sa jednom plaćom. Mi sa dvije jedva da možemo dignuti kredit da kupimo šupu. Djedovi, ujaci i ostali su stari i ne mogu vise raditi. Dok poplačamo sve ostane nam jako malo i ne želimo imati djete a da mu ništa ne možemo priuštiti. Ne shvaćaju da su to bila druga vremena iako je prošlo samo 25 godina od tada.