Karakter ljudi procenjujem po muzici koju slušaju. Do sada nikada nisam pogrešila. Kada vam se sviđa neka određena muzika, postoji dublji razlog zbog čega vam se sviđa, nešto tu pronalazite to nosite u sebi, a da toga možda niste ni svesni. Da se razumemo, ne računa se kada neko sluša narodnjake u kafani ili Rastu u klubu, već samo ono što pusti kada je sam, bilo kući bilo na slušalice dok šeta gradom. Zbog ovoga mi je jako bitan kriterijum za dečka kakvu muziku sluša i jedno od prvih pitanja koje postavim prilikom upoznavanja.
Mom dečku je od početka veze smetalo što pušim, prije svega jer imam ozbiljan problem sa zdravljem i ne smijem ni pomisliti na cigarete. Stalno mi je govorio da pokušam prestati ali ja nisam mogla, do jednom dok me nije ucjenio da biram između njega i cigareta. Bila sam bijesna na njega i na sebe što sam to dozvolila, ali sam u međuvremenu shvatila da koliko god to bilo okrutno s njegove strane, za moje je dobro i prestala sam. I to sve jer me poštuje i trudi se oko mene kao niko do sad. Ljudi me osuđuju što sam "pristala" na to, ali kad bolje razmislim da nije bilo njega ko zna da li bih i prestala i do kakvih komplikacija bi došlo. Volim ga.
Sestra se s mužem preselila u Italiju prije 3,5 god. Rodila dijete ove godine i dala mu ime Đuzepe! Kao kakva pokondirena tikva!
Trebo sam bit kum tada najboljem prijatelju, vjenčanje par dana pred svadbu otkazano. Pitam ga zašto, a on odgovara: "Nebitno je". Par godina kasnije, našao novu, ponovo svadba i mene pita da mu budem kum. Ja sam odbio, na njegovo pitanje zašto rekao sam isto što i on meni tada: "Nebitno je". Kad trebam dat pare za prsten dobar sam, kad trebam slušat vaše svađe i savjetovat te dobar sam, a kad trebam znat razlog što nisam kum nebitno je. E pa meni nije, kum nije dugme. Kum dijeli i radost i sreću, a kamoli uz to i najbolji prijatelj.
Devojka u koju sam zaljubljen i ja, novogodišnja noć, ležimo u sobi i gledamo film Crni bombarder. Kratka definicija sreće.
Sad bar znam šta bih uvek istinski poželeo.
Za godinu dana sam racionalnijim odnosom prema novcu uspela da uštedim dovoljno za investiciju u kući za koju godinama nisam imala para, a nisam želela da dižem kredit. Prodala sam auto i kupila drugi koji manje goriva troši i jeftiniji je za održavanje, jeftinija registracija, zatim korišćenje kartice svela na minimum (dignem keš i unapred isplaniram rashode), i za svaku stvar, sem hrane, odeće i obuće, koju sam u trenutku poželela da kupim, prvo se zapitala da li mi je to u tom trenutku neophodno. I tim načinom razmišljanja i postupanja, uspela sam mesečno da štedim oko 300 eur, ne odričući se ničega.
Muvaju me uglavnom samo proste devojke kojima je jedino bitan fizički izgled. Na kraju sam pristao da budem sa jednom koja me je danima bombardovala porukama na Instagramu i pokušao sam da joj proširim vidike. Pričao sam joj o knjigama, muzici, psihologiji, filozofiji, učio sam je da igra šah... Na kraju ona mene ostavi jer sam joj previše ozbiljan i dosadan.
Grozno mi je kada se za nervoznu ili neraspoloženu ženu govori da je nedoje*ana, fali joj seksa, mora da nađe/menja momka i slično. Kao da žensko raspoloženje zavisi od muškog polnog organa i žene, eto, ne mogu da funkcionišu bez njega. Isto i kad je žensko raspoloženo, odmah kreću komentari kako je bilo seksa. Što je najgore, ovako i žene razmišljaju. Radim u ženskom kolektivu i svakodnevno slušam komentare kako koleginici koja je nervozna fali seks, treba joj muškarac koji je bolji u seksu od njenog partnera i slično. Ljudi su toliko opsednuti seksom da misle da od istog zavisi raspoloženje žena, ponižavajuće.
U stanu pored mene živi moja komšinica, njen muž i njihova ćerka. Ćerkica je dijete sa posebnim potrebama. Valjda ima autizam, ne znam, ne poznajemo se toliko dugo. Za djevojčicu nikad ne bi niko rekao da ima problem. Igra se sama, mirna je, normalno izgleda i preslatka je, ima samo problem u govoru i valjda će, nažalost, uvijek ostati dijete, ako me razumijete. Sada je počela "sezona" bacanja petardi. Djevojčica uopšte ne može da se smiri, katastrofa. Plače, vrišti, jeca, dobija aritmije, drhti. Meni je tako žao, svaki put kada neko baci petardu i čujem nju, rasplačem se. Za tih par sekundi zajebancije, neko se pita da li će mu dijete dobiti srčani udar ili nešto. Nadležni i policija ne reaguju, a je ne znam kako da pomognem. Vidjeh i jedan sličan post na Instagramu, pa htjedoh da podijelim svoju priču. Nadam se da će ih zabraniti, jednom zauvijek. Remeti se mir, djeca i bebe se bude, životinje umiru, djeca sa posebnim potrebama ne shvataju i ubija ih strah. Zašto ih ne zabrane?
Živim nedaleko od Petrinje. Tijekom potresa sam osjetila strah koji ne želim nikad da itko osjeti. Srećom, naša kuća je netaknuta. Isti dan odem pomagati u Petrinju, rasplačem se par puta kad sam vidjela djecu kraj vatre na ulicama, pa opet kad sam shvatila da su oko mene ujedinjeni Hrvati, Srbi, Bosanci, Slovenci, Nijemci, ma svi. Vratim se doma prljava i umorna, istuširam se, legnem u topli krevet i rasplačem se opet jer imam sve to, a toliki ljudi više ne.
Ne znam jel mi srce puca više od ponosa i zajedništva ili ogromne količine tuge.
Ljudi, volim vas sve!!