Meni deda rek'o rađaj dok ne dobiješ devojčicu, sinovi te neće pogledati.
Hranila sam se baš zdravo duže vreme. Ja sam inače neko ko obožava testo i iskreno, odricanje od testa mi je bilo jedna od najtežih stvari u životu, koliko god nekom ovo suludo zvučalo. Jednu noć sam popila 3 limenke piva sama, otišla u pekaru, kupila pola bureka sa mesom, pola sa sirom. Pojela SVE sama. Nije mi žao. P.S. Manite me sa tim da je burek samo sa mesom, burek je i sa sirom i sa šunkom i sa pečurkama i prazan, ovde kod nas u Srbiji. Zna se šta je pita (sirnica ili kakva god, sa čime god), a zna se šta je burek. Pita je pita, burek je burek. Nije to ni poenta. Poenta je da se ne kajem i uživala sam kao nikad u životu. Celu tepsiju bureka sam pojela sama. Milina.
Shvatam da sam previše dobra i moralna za ovo društvo. U sebi nemam zavisti ni prema kome, ne želim loše nikome, ni onima sa kojima nisam dobra. Sumnjam da takvih ima mnogo. Ima onih koji glume finoću, a iza leđa ogovaraju najstrašnije. To je još gore nego da si otvoreno loš.
Kad sam se razvela od balkanskog snoba koji me tretirao kao sluškinju i svoje vlasništvo.
Sad imam švabu pored sebe koji u onome što se kod nas na Balkanu smatra običnim ručkom vidi specijalitete koje je on imao prilike jesti samo u restoranima...
Drži me ko malo vode na dlanu.
Prvi put sam se udala iz ljubavi. Nije bilo onako kako smo zamišljali, finansijska situacija je bila loša, česte svađe, razvod, bez dece, manje više bezbolno. Drugi put sam se udala iz manje ljubavi, ali za dobrostojećeg čoveka. Sa njim imam decu i mogu vam reći lepo je kad nekoga volite, ali je takođe lepo i da budete finansijski sigurni i tad je ljubav mnogo stabilnija. Onaj ko kaže sponzoruša - neka sam, ali moja deca ne razmišljaju o egzistencijalnim stvarima i time meni dosta.
Žena sam. Volim vidjeti lijepu, zgodnu, uspješnu ženu, ženu koja zna da nađe sebi sliku i priliku. Ne osjećam apsolutno nikakvu ljubomoru. Kada to kažem svojim drugaricama, njima to nije jasno, uvijek imaju neki ružan komentar za jednu takvu ženu, iako neke i ne poznaju lično.
Odrasla sam u porodici više srednje klase imala sam sve u životu. Udala sam se iz ljubavi (bar je sa moje strane tako bilo) za osobu koja je odrasla drugačije i iz nižeg staleža i mentaliteta...meni to nije bilo bitno. Oboje smo radili i imali ok plate, međutim ja sam uvek bila ponižavana kad jednom u par meseci od svog novca sebi kupim osnovne stvari npr. šminku ili odeću. Bila sam skromna u braku, prilagodila sam se i na kraju kad je ljubav nestala i ja bila ponižena, mogu reći-ne pristajte zbog ljubavi da se spuštate na sirotinjski mentalitet i da sebe ugrožavate. I ne radi se o novcu, nego i principu. Da sam se i udala zbog para, makar bih malo uživala u životu. A ovako sam samo bila iskorišćena. Ništa nisam dobila ni ljubav ni poštovanje...
Baš me briga za neke standarde lepote i trendove. Meni se sviđa to što mi se sviđa, baš me briga da li se većina slaže sa mnom ili ne.
Da li švalerki treba kupivati poklone? Ako treba, koliko često, u kojoj vrednosti i šta. Nadam se konstruktivnim predlozima.
Kada sam saznao da mi žena čeka devojčicu bio sam najrazoračareniji čovek na svetu.
I još uvek je taj osećaj isti iako je malo oslabio jer ne mogu ništa da promenim ali nijednog trenutka nisam dozvolio da moja žena primeti da mi je žao jer realno samo sam ja kriv i niko drugi.
Sad u aprilu će se poroditi i nadam se da će se osećaj promeniti kad ugledam dete.