Danas sam mnogo pomogla roditeljima svog bivšeg dečka, koji me povredio na najgori mogući način. Mnogo sam bila srećna i ponosna na sebe, jer se nijednog trenutka nisam dvoumila. A budio je sve najgore u meni.
Udala sam se iz ljubavi. Nisam gledala na to što ima dva velika kredita. Otplaćivao ih redovno, radoholičar i dobar u duši. Problem je nastao kroz godine u inostranstvu, i kad sam ga bolje upoznala. Htio da dijelimo sve pola pola što sam odmah odbila. Preuzela neki dio troškova pa je bilo da plaćam 30% plus nekad i račune u restoranu. Od srca sam to radila. Kad nam je trebao novi auto, umjesto da kupi neki normalan, on je uzeo od 30000e na lizing. Znači 3 kredit. Živimo u stanu od 40 kvadrata već 3 godine. Sramota nas zvati goste. Vidim on samo markirane stvari i dalje kupuje. Calvin Klein gaće moraju biti, ne druge. Nikad se preseliti, ni ne rađa mi se dijete u ovim uslovima, štaviše sam sve više tužnija kakav život živim. Ne mogu ni na more da odem jer nemamo, sad moram i za put što putujemo kod naših da plaćam pola. Muka mi je vjerujte, iako nisam sponzoruša, ali kako neke prijateljice žive, ja se ne smijem ni porediti. Zarađujem puno manje od njega, ali to ga ne interesuje jer on ima odbitaka.
Kada sam prije godinu dana na fakultetu imala praksu da održim nastavu u školi, nervoza me prala kao nikada. Održim sat sva nervozna, a kasnije mi jedan učenik sa osmjehom na licu kaže: “Bili ste odlični!”. Popravio mi je dan, još i danas mislim o toj rečenici. Djeca su zlatna!!
Kad smo mi bili klinci nisi imao respekt od drugih ako nisi kamenčugom odvalio barem jednu mačku ili psa. To nam je bio ko neki put u odrastanje kao. I u našem kraju nikad nije bilo lutalica a ako bi nam se neko zamjerio taj se mogao pozdraviti sa svojim ljubimcem.
Danas sam ga zaprosila, lep je kao slika, dobar i brizan… Pristao je (pošto sam ja njega već odbijala, iz straha). Znamo oboje da će nas se porodice odreći, jer od saznanja za vezu insistiraju na raskidu. Živimo u stranoj državi i volimo se veoma. Pokušali da raskidamo 2 puta ali ne ide, prosto ne umemo jedno bez drugog. On Hrvat iz stare ustaške porodice potomak, ja srpkinja iz stare partizanske porodice, naši se klali i svetili doslovno… Sudbina nas u Americi spojila. Možda grešim ali sam po prvi put rada platiti tu cenu.
Konačno sam našao djevojku da sam se zaljubio u nju kao osobu, njenu dušu prije svega i gdje mi nije bio prioritet fizički izgled, da razjasnim ona je u licu lijepa što mi je bitno ali je pored toga gojazna i to baš prekomerno i kako vreme odmiče shvatam da mi to sve više smijeta.. Pričao sam sa njom na tu temu bez da sam pravio prevelik pritisak i voljna je da to mijenja nije stvar samo u izgledu nego i u zdravlju ona radi na tome barem kada smo zajedno hrani se umereno i zdravo ali ne vidim da se nešto konkretnije mijenja po tom pitanju svjestan sam da to nije lako i ne ide preko noći ali brine me da li će uspeti u tome jer kako vreme prolazi sve više se zbližavamo i biće mi bolno ako budem morao da je ostavim zbog tog a ne želim ju povrediti također..
Otac i ja radimo u istoj firmi, radi se o velikoj i poznatoj tvornici koja zapošljava pola moga grada. Ne radimo u istom sektoru. Danas mi je upao kolega, inače tatin školski prijatelj i krenuo vikati na mene zašto se njega šalje na poslovni put za jedan projekt. Pri tome, ja nemam veze s time tko ide na koji poslovni put, ja radim na tom projektu, ali u posve drugom dijelu. Kolegi je put zakazao njegov šef. Kulturno sam zamolila kolegu da to raspravi s osobom koja je odgovorna za to jer ja nisam. Pola sata nakon toga, u ured mi ulijeće otac, naziva me balavicom i pita me što si ja mislim i kako mogu tako odgovarati starijem kolegi (kolega ga je nazvao na telefon i rekao da sam bila bezobrazna i da me tata treba “spustiti na zemlju”). Umiješao se i moj šef koji je bio sa mnom kad je kolega uletio i branio me i pred kolegom i pred ocem. Otac ga nije slušao i nastavio je tiradu još pola sata. U životu se nisam osjećala toliko poniženo. Ozbiljno razmišljam da dam otkaz i odselim u Zagreb.
Kad je trebalo dijeliti imovinu, majka je skoro sve prepustila braći. Za jednog mogu i razumjeti, bio je uz roditelje, ali ostala dvojica nisu se brinuli o roditeljima ... dobili kuće, zemljište, poljoprivredna zemljišta, djed im izgradio kuće od temelja do krova. Majka je dobila neku šumu koju oni i dalje koriste kako im se prohtije. Otac je dobio svoju imovinu i ona naravno nema prava na njegovo nasljedstvo, dakle praktično da nema ništa jer je cijeli život ulagala u tuđe: tuđu djecu, tuđe roditelje (svekra i svekrvu ), tuđu kuću (očevo nasljeđe). Pitam zato vas, žene, zašto same sebe pravite beskućnicamaa i živite od nečije milosti. Majka i otac očekuju da brinemo o njima u starosti. Braća i sestre neka pomažu ali ni centa im neću dati jer ni ja ništa nisam od njih dobila. Rekla sam majci neka se brinu o njoj oni zbog koga je se odrekla nasljedstva. Svakako ću da uzmem nužni dio i oborim svaki testament ako ga naprave, prvo zbog sebe a drugo zbog svoje djece ako ih budem imala.
Dobar kolektiv i dobra radna atmosfera na poslu su pola zdravlja. Shvatio sam da je ono kako se osjećaš na poslu puno bitnije od toga što zapravo radiš. Džaba ti i veća plaća ako ideš na posao u grču. Želja mi je biti sretan i opušten i imati dobar tim na poslu.
Ne bih bila sa muškarcem koji je vodio život kroz kombinacije. Nisam ih praktikovala, tako da ne tražim dvostruki aršin, a ni čoveka bez prošlosti. Volim seks, ne smatram ga baukom, ali isto tako ne želim da budem sa nekim ko tek tako može da ga ima sa realno nebitnom ženskom koju ne konstatuje do sledeće penetracije. Kao da nisu ljudi. Ta iluzija bliskosti, koja je zapravo čista fizikalija, bez ikakvog ličnog rasta kroz vezu, bez ikakvih emocija kojih se ljudi sad užasavaju... Neću muškarca bez m*da.