Visina mi stvara najveći problem i celog života mrzim što nisam par centimetara niža. Sve ženske osobe koje poznajem su visoke do 1,65m, jedino ja 1,70m. Svaka devojka koja me je srela mi je prokomentarisala visinu, a i par muškaraca. Naravno, komentari su uvek bili zašto sam toliko visoka, nabili su mi komplekse za ceo život. Svakog dana se po par puta merim, sve to da bih videla da nisam slučajno porasla. Iako znam da sam svega 2-3cm viša od proseka, ne mogu da pomognem sebi i ne prestajem da razmišljam o tome koliko sam visoka. Jednom sam htela da obujem štikle, ali mi je drugarica rekla da ih ipak ne obuvam, jer ću izgledati kao žirafa i bandera, dok ona sa svojih 160 može šta god hoće i uvek će biti niža. Stvarno ne mogu više ovako...
Gazdarica je htela da mi poveća kiriju tokom korone. Odbila sam i otkazala stan. Sad gospođa izdaje stan kao skroz namešten, ali dobar deo nameštaja je moj. Radni sto, stolica, fotelja, sve zidne police, stočići za kafu, noćni stočić, cipelarnik, slike, ogledala i tepisi. Od tehnike moji su TV, zvučnici i kuvalo za kafu. Kada sam ušla, ni escajg, ni posuđe nije imala pa sam i to morala da kupujem. Novom stanaru će ostati samo kauč, trpezarijski sto sa stolicama i bela tehnika. Saznala sam za to tako što sam naletela na stan na oglasima kad sam tražila novi. Žena je ušla i slikala stan sa mojim nameštajem dok nisam bila tu, i napisala da he stan moguće pogledati između deset i četiri jer sam ja od devet do pet na poslu. Nadam se da ću uspeti nekako da izmolim da radim od kuće na par dana, pa da je uhvatim na delu i napravim haos.
Devojka me ubeđuje da je normalno da se dopisuje i druži sa likom koji je otvoreno pitao da budu u vezi.
Je li glupo doc i sjest sama u kafić na kavu? Došla sam u novi grad zbog faksai ne znam mnogo ljudi. U mom kvartu ima predobar kafić i mislim da mogu na taj način upoznati još nekoga.
Meni je žao narkomana, zamisli koliko ti je život loš ili dosadan kada ti je tripovanje od droge zabavno
Imam 21 godinu i odlučila sam da odem na terapiju, toliko toga mi se desilo u životu što sam teško prebolela, od rastanka roditelja dok sam još bila beba, do mlaćenja od strane vršnjaka svaki dan u školi, do majčinog braka sa alkoholičarom koji nas je takođe mlatio i vređao od moje 7 godine, do majčinog oboljenja karcinoma do mog bivšeg momka koji me je više puta seksualno napastvovao. Toliko stvari izostavljenih, puna sam straha, bola i jada da više ne znam da komuniciram sa ljudima, ne znam kako da se ponašam. Želim da vam poručim da odete na psihološku terapiju, nije sramota, radim ovo jer želim da budem dobar roditelji svojoj deci a ne da pate kao ja.'
Potičem iz porodice intelektualaca i uvek sam imao problem da se uklopim u društvo. Od malena sam čitao klasike svetske književnosti, igrao šah, posećivao pozorišta i muzeje... Moje vršnjake ništa od toga ne zanima, bitno im je samo da izlaze i da se truju alkoholom. Osećam se tako usamljeno ponekad.
Treba da se uvede zakon da poslodavci koji svojim radnicima daju minimalac i ni dinar više, ne smeju da očekuju od radnika da ulože 100% svog truda u posao. Ako plaćaš minimalac, minimalno ću raditi posao. Trenutno sam plaćena manje od minimalca a na mene je spao posao još dva radnika, ostala jedina zaposlena, i još im smeta što sedim kad god uhvatim priliku. Pa radim za sve pare, čak i više. Nema me po ceo dan kući za bedne pare, radiću minimalno.
Pričala sam ćerki o haljini koju ću joj kupiti kada budem imala više novca, o haljini koju oduvek želi i nikako da joj kupimo. Da bi mi ona rekla kako je to obična princeza haljina i da više nije njena najveća želja, da samo želi da joj ispunimo da se mama i tata više ne svađaju. Ona ima 5 godina. Mislim da je vreme da se razvedemo, a sina i ćerku da odvedemo kod psihologa, verujem da smo ih mnogo oštetili.
Gurao sam da moj sin bude dobar golman jer sam i sam bio, sad kad je došao do omladinske kategorije Zvezde sad sam ljubomoran na njega jer ja nisam mogao ni da prismrdim Zvezdi svojevremeno, ljubomoran sam na rođenog sina i mislim da mi treba psihijatar.