Muž i ja smo naručili novi dušek, uz to i ja njemu neki pribor za gril (što je baš teško). Kaže on meni, pošto je na poslu taj dan, kako moram dati čovjeku prvo šifru za dušek i onda mu pomoći da odnesemo na 3 sprat (tako su naglasili i na stranici). Kontam se, u redu, i tako ja čekam, i stvarno neko zvoni. Pošto sam očekivala neku običnu poštu baš taj trenutak, otvorim mu glavna vrata i sačekam da li će da zvoni opet (ako je dušek, moraće naglasiti da dođem dole). Prođe 5 minuta, zvoni mi na vratima. Ja otvaram, ono djevojka, mršava i mojih godina (oko 25). Donijela sve sama pred vrata. Ne mogu vam opisati taj šok i nevjericu, jer muškarcima se teško popeti kad mi donose sitnice pa ostave u hodniku i odu, ona kraljica, još sama sve donijela. Toliko me oduševila i voljela bih ako se prepozna da zna koliko me ostavila bez komentara. Svaka čast ženama!
Dovoljno dugo sam trpeo psihičko nasilje i toksičnost od jednog roditelja. Odjednom sam prekinuo svaki kontakt nakon što je jedna kap prelila čašu i mnogo se bolje osećam. Jedino što me brine jeste to što više ne osećam krivicu jer ih ignorišem kao u početku. Plašim se da me ova promena ne promeni kao osobu na loš način. Iako mi je krv, odgajili me itd... mislim da je moj život i moje psihičko zdravlje mnogo bitnije od tog svakodnevnog raspravljanja jer je njima dosadno i ne znaju šta će.
Razmišljam o razvodu jer moja žena ne voli moju majku. Ne svađaju se, ni jedna ni druga nisu ništa rekle ili uradile međusobno ali ja znam da ona moju majku ne voli i sa tim ne mogu da se pomirim. Nemamo dece pa bih možda tražio ženu koja će da voli moju majku.
Bila sam u skladnoj vezi 9 meseci i dečko me je prevario. Za to sam saznala jako brzo i on je meni sve negirao. Kad su dokazi isplivali na videlo rekao je da je to bilo jednom i da se neće ponoviti, dala sam mu još jednu šansu.
Znate šta je bilo posle mesec dana? Raskida sa mnom i započinje vezu sa tom devojkom.. Savet da nikada ne oprostite prevaru, jer ko jednom uradi uradiće opet. Učim iz svojih grešaka.
Podgorica, Crna Gora. Juče smo svi porodično otišli na sud-majka, sestra, brat i ja, povod je bio ostavinska rasprava posle smrti mog oca. Oni se obukli elegantno, ja apa drapa. Brat nas vozio, usput po savetu majke, stao ispred jednog supermarketa i kupio meni i sestri po Milka čokoladu od 270gr. Da nas časti, kaže. Uđemo mi na sud, oni se izjasne, majka u korist sina, sestra u korist brata, brat je poljubi, dođe red na mene, ja kažem NE. Majku umalo šlog nije strefio, sestra zgađena, brat me umalo udario, srećom bilo je tu i drugih ljudi. Otišla sam do auta, uzela onu Milku i bacila je majci i bratu. Proklinju me, kao treba da me bude sramota, zbog čega?? Da nisam možda kopile, kamo sreće da je i moja sestra tako postupila. Odreći se tolike imovine, sutra da odem u nečiju tuđu kuću bez ičega. Ajde da je u pitanju jedna kuća, pa da mu je daš, ali imovina koja se sastoji od toliko nekretnina, fabrike i čega sve ne, da pripadne njemu jednome, samo zato što je muško. Jel'on vredniji od mene? Nemam oca, a od sad nemam ni njih.
Uopšte me ne interesuje sa koliko je moja devojka spavala njih pre mene, ma da ih je i 100 bilo, nije bitno. Evo npr-drugar je toliko tražio nevinu i sad se oženio samo kuka. Kaže ništa ne zna, legne kao krava, ja sve moram sam, a vara je sa konobaricom iz obližnje kafane i sa kim stigne. I ako ih je bilo više još bolje, uživaćemo zajedno, ko da je bitno šta je bilo pre. Najbitnije je da me voli, poštuje i da je verna kao i ja. Prošlost je sa razlogom iza nas svih, treba gledati u budućnost, koju ćemo zajedno da gradimo.
Zamislite, dok sunce zalazi, vi presrećni, šetate i bivši predloži da idemo na jetsky. Jednom smo se zajedno vozili, ja puna adrenalina sa leptirićima u stomaku, sjednem na plažu dok držim njegov telefon i čekam da se on provoza. Iz znatiželje sam mu prvi put ušla u Instagram, i taj osjećaj ne želim nikome. Stomak mi se prevrnuo. Razgovor sa jednom curom koju zna iz viđenja samo, stalno joj se prvi javljao, flertovao, (ona samo lajkala i pristojno odgovarala). Predlaže da odu zajedno na koncert jednog pjevača, ona pita, "šta će reći tvoja djevojka na to?": "Neće to njoj smetati" bio je njegov odgovor. Lajkao joj skoro sve slike, ona njemu prestala od tog trenutka. Sasvim smirena sam ga kasnije pitala "ko je to?" i bio je iskren, ali se zacrvenio. Koliko je gadno kad shvatiš da žene su te koje spriječe da se desi prevara. Ona je bila samo ljubazna, i toliko ju poštujem što je tako reagovala, ali tu sramotu da sam bila s takvim nekim nikad neću zaboraviti.
Na poslu je jako nezdrava atmosfera i ne prija mi da budem okružen tim ljudima. Sve radim na računaru i tražio sam da radim od kuće. Šef je bio na ivici da pristane, ali je kolektiv pritisnuo šefa i zapravo odlučio umesto njega. Njima je to "ogroman" dodatni posao da mi kače dokumenta na server umesto da mi donesu u kancelariju... Sad za odmazdu se striktno pridržavam pravilnika. Znači ne može više da mi donose papire kad njima odgovara i da mi šalju na Viber kad zaborave pa se ja raspametim, jer ne mogu da uhvatim nikakav red. Postoje termini za svaki tip dokumenata, kad se primaju i kad se šta podiže. Ako postoji neka greška, pa makar i slovna, dokument odbijam. Neću više da ispravljam tuđe brljotine. Radim kao crnac, ali kad vidim koliko su svi besni prosto mi je srce puno. Ostaću ovde samo da ih nerviram.
Dok sam bio student, neki ljudi su mi se našli i finansijski ili na drugi način pomagali. Uvek bih imao potrebu da im to vratim ali sam čuo svaki put isto - " Neka, i ti kada budeš u prilici pomoći ćeš nekome". Sada kada imam svoju platu, svakog meseca neki deo uplaćujem u humanitarne svrhe, i to ne nekim organizacijama nego konkretno za neki slučaj, za neko dete, za nekog psa, mačku, za studente u blokadi, lep je osećaj sada kada sam ja u poziciji da pomognem finansijski nekom kome je neophodna pomoć i podrška.
U Lisabonu na jednom trgu sedim na klupi i nešto pretražujem na telefonu. U jednom momentu neke dve naše devojke, turistkinje što misle da su uhvatile Boga za tregere (a i pre nego što su progovorile skontao sam da su sa Balkana jer imaju neku nadmenu, nadrndanu facu) izgovaraju: "jao bre ovaj kreten je tu zaseo, *eb'o mu pas mater, sada ne možemo da se slikamo". Odgovorio sam im na srpskom i ponizio ih. Šmugnule su posramljeno (naravno, bez 'izvini'). Drage dame, zar tako vulgarne i bezobrazne? Nevaspitane, sa upitnim pijetetom i bez moralnog koda? Preporodio sam se otkad živim preko, ali, eto, naiđem nekada na naše pa se smorim.