Nisam se udala jer ne mogu da verujem kolko su današnji muškarci nesposobni! Gledam mog tatu u penziji ima 62 godine, njemu nema smrti bez čekića! U penziji je, radi po ceo dan kod rođaka na placu, sve u kući zna sam da popravi, vikendom ide u lov ili planinarenje i to je fizička aktivnost! Ovi danas muškarci u tridesetim dođu kući i stropoštaju se na krevet kao da rade na građevini i zarađuju 10 000 evra. Dečko, kolko god da zarađuješ ne možeš doći kući s posla i samo leći ima milion drugih obaveza. Ne znam kako pojedini mogu tako da žive.
Ne gledajte ženama samo u grudi tek sad kad sam se oženio vidim koliko je zapravo ružna. Još posle poroda bar da ima lepo lice pa da me malo privuče. Tek sada vidim kako ima ogromnu glavu ko glubus i ružne crte lica. A o telu da ne pričam kratke noge debela bez zadnjice i slojevi na stomaku a grudi bez brusa neću ni govorit katastrofa.😞🥲
Osudite kolko hoćete al ovo obožavanje pasa i mačaka nije normalno! Kad sam bila mala samo je jedna rođaka od sve dece volela pse i postala je veterinarka! Sad je potpuno normalno da svi žive sa psima i mačkama, troše na njih pola plate i pitaju te na prvom sastanku da li si dog ili cat person? Nisam ni jedno ni drugo, imam papagaja i ribice ali nisam opsednuta njima. U životu se ne bih zabavljala s dečkom koji drži životinje u stanu. Stvarno ste preterali!
Kad sam rekao da će moja žena ovaj put da se porodi u privatnoj bolnici jedino sestra mi je rekla - Bravo, tako i treba. Svi ostali misle da je to bacanje para i kako je razmažena, pa čak i njeni roditelji. Prvi put je ostala jedva živa, beba i ona, zbog nemara lekara, rekao sam da više neću dopustiti to. Plus su i nju i sve žene tamo tretirali užasno, samo što ih nisu tukli. Nakon svega dođe mi majka i kaže kako se mora praviti proslava rođenja. Na prošlu proslavu sam dao mnogo para, oko 3k evra, prostor, piće, hrana. Plus moraš da častiš doktora, sestre, itd. I onda ispadne ista cifra kao privatnog porođaja. Lepo sam im svima rekao da prave šta hoće, ja ću biti sa svojom ženom uz nju dok se bude porađala i sve vreme u bolnici, to mi je najbitnije. Daću im pare za piće pa neka prave šta hoće, ali kući njihovoj, kod nas niko neće dolaziti mesec dana, sve dok ona ne bude spremna na to.
Prvi put kad sam video suprugu znao sam da ću je oženiti. Naravno, ako se ona slaže. Inače, nisam želeo ni brak ni decu. Sve se promenilo kada sam nju upoznao. Pre nekoliko dana sam je grlio i plakao od sreće. Nekada se pitam "Bože, čime sam zaslužio svoju ženu? Imamo sina i ćerku, moje dve velike ljubavi, posle njihove majke i zaista mi je puno srce. Mislio sam da čovek ne može da oseti ovoliku količinu ljubavi prema bilo kome. Zajedno smo petnaest godina i kada me pogleda, ja se sav raznežim. Ona se o meni brine kao da je majka, ja je štitim kao da mi je dete, svuda idem sa njom kao sa prijateljem i bratom. Izlazimo u kafanu i klubove. Bogu hvala, nekada bake i deke pričuvaju decu. Bila je sa mnom kada sam bio nezaposlen, jeli smo pljeskavice i pili koka kolu. Ne znam, umro bih da se njoj nešto dogodi. Ona to zna. Volim ja decu. Otac sam, umro bih za njih. Uvek sam tu za roditelje, ali ona je moj svet. Nju sam čekao ceo život, a nisam ni znao da je čekam. Tvoj Luka, zauvek.
Moja žena neće ići nafrakana i napirlitana na posao kao da ide u noćni provod.
Da je tamo odmeravaju šefovi, kolege i šta ti ja znam.
Ako je nesigurna i ima manjak samopuzdanja, postoje psihijatri, pa neka se leči.
Kompleksi, frustracije, nisko samopuzdanje, nesigurnost, sve…
A ne kilo šminke i svi gledaju u mene, pa i u mene bi svi gledali sa kilo šminke. 🤣😆
Moram negde ovo da kažem.
U braku sam 19 godina. Volim svog muža, nikad ga nisam prevarila, ma čak ni ponizila. Bila uvek tu i kad je dobro i kad je loše, sad je našao drugu i želi novi život. Prihvatila sam to, šta mogu, ali kako emotivno da odem od njega, volim ga još uvek, fizički ću nekako, a kako emotivno. Stekli smo za to vreme, nije previše, dovoljno je, sad mi žao to da delim parčam, otišla bi samo sa mojim ličnim stvrima, imamo dvoje dece maloletne. One žele sa mnom.
Nisam verovala, da ovoliko može da boli, raspadam se. Nisam ružna, čak bi mogla i reći da sam aktraktivna, često me startuju. U kasnim tridesetim sam. Da li sam kriva, što sam muža uvek stavljala ispred sebe, pumpala mu ego kad je bio na dnu, nema šta ne bi uradila za njega. Osećam se izdano, bedno, bezvredno, ne znam kuda dalje.
Supruga je insistirala da budem uz nju i prisustvujem porođaju. Naravno rekao sam da želim, i u dubini jesam htio da joj budem podrška, ali ipak smatram da muževima nije tu mjesto. Porod je protekao dobro, sve je išlo brzo i najvažnije da nam je beba živa i zdrava. Ali ljudi ba, mene neki prizori i danas proganjaju. Koliko god se trudio ne mogu da je više gledam isto. Najveći problem mi se stvori kada trebamo imati intimne odnose, jer mi je u glavi samo jedna užasna slika od "dole" kada je beba izlazila. Divim joj se na snazi, svaka čast svim ženama to stoji. Volim je najviše na svijetu, ali to je zauvijek promijenilo našu intimu. Nadam se da nisam jedini muškarac koji ovo kaže, jer se već osjećam usrano. Ali ovdje makar mogu sve reći bez da iko zna. Pozdrav
Napustila sam toksičan posao i toksičnu vezu. Nakon mjesec dana našla nov posao, bolji, sa boljim radnim okruženjem i boljom platom. Jer naravno, ne idem ispod svojih kriterijuma. Nakon raskida, ne želim da ulazim u vezu duže vrijeme, izlazim, družim se, putujem, želim da blistam i da budem zdrava i srećna, tijelom i duhom. Svi me gledaju poprijeko kako sam samo imala hrabrosti da napustim nešto što je loše i tražim bolje, kako sam mogla da ostavim posao i momka, uzmem svoj život u svoje ruke, napravim dobre korake, a ne samo da sjedim i kukam kao oni.. Naš narod je zaista čudan, svega se boje, sve ih je sramota i samo kukaju a ne rade apsolutno ništa da nešto promijene. A nas hrabre poprijeko gledaju. Kao da smo im za nešto krivi. Ja živim 100 na sat, punim plućima!