Već deset godina živim i radim van svog rodnog grada i svoje kuće. Ali već deset godina pomažem svoje. Na početku mi je bilo i zadovoljstvo što sam bio u prilici pomoći svojim roditeljima eto da poprave nešto po kući, da kupe sebi nešto, išli su i na letovanje uz moju pomoć. Ali se nekako sve pretvorilo u poslednjih par godina u obavezu i moranje. Kad god treba nešto nema više onog ‘je l bi mogao’ već se samo poruči. Ja sam oženjen već četiri godine i žena nije pravila problem oko toga, sve do sada. Pokušavamo da dobijemo dete preko VTO-a i svako ko je prošao kroz to zna da nije jeftino, a ni lako. Iskreno plašim se kad budem rekao mojima da planiram da im uskrstim kako finansijsku tako i emotivnu podršku, jer znam da će biti svašta, ali podrške s njihove strane neće biti! Ali ja moram da mislim na svoju ženu ako hoću svoju porodicu jednog dana!
Trudna sam, imam 34 godine i rešila sam da zadržim bebu. Na oca ne mogu da računam. Nadam se da će sve ispasti Ok. Držite mi palčeve.
Svi misle da ja imam novca, samo zato što se nikada javno ne žalim. Ne žalim se zato što od toga nemam nikakve koristi, a istina je da jedva krpim kraj sa krajem.
Pisala mi je ljubavnica mog muža. Prvo sam bila u šoku, ali onda sam se sabrala i rekla joj da može slobodno da ga uzme. Naime, njegovi roditelji su jako bogati, stanovi, kuće na moru, na planinama, privatni biznis. Ali, ništa od toga se ne vodi na njega. Otišla sam kod svekra i svekrve i pokazala im fotografije (muž je tada bio na "službenom putu") i rekla da ću da se razvedem. Podržali su me, čak je njegova majka rekla da to moram da uradim. Sve su prepisali na našu decu, s tim da sam ja korisnik dok oni ne napune 18. Kada se vratio sa "službenog puta" sačekalo ga je iznenađenje. A onda ga je i ljubavnica ostavila.
Najteže mi je vidjeti osobu 60+ godina kako radi, a vidim im na licu zasićenje i želju za penzijom i odmorom. Toliko mladih doktora, ekonomista, pravnika, magistara farmacije, učitelja, itd. čeka priliku za posao. DAJTE LJUDIMA DA IDU U PENZIJU SA 60 GODINA!!!!!
Otac je bolestan i potrebna mu je transplantacija. Operacija je i za donora rizična, a period oporavka dug. Kroz život je bio grozan otac i još gori suprug mojoj majci. Uvek bi naglašavao da zato što smo ženska deca ništa ne vredimo ( 4 sestre) i uz to bi na svakakve načine maltrerirao majku. Ona je podnosila ceo teret što finansijski što održavanja kuće i odgajanja nas. Pre 5 godina majka se razvela, a ja sa njom otišla u podstanare. Dve starije sestre su udate, a mlađa studira. Niko od nas se nije čuo sa njim od tad. I evo nazvao je jer mu je potrebna transplantacija. Nijedna od nas ne želi da se testira i ne želi da rizikuje svoj život za to. Smatram da radim pravu stvar, ali se ipak grozno osećam i ne spavam noćima. Uz to njegovi nas konstantno zovu, prete i uznemiravaju. Smatram da mu nijedna od nas ništa nije dužna. Ne želim da umre, ali ne želim ni da rizikujem svoj život, posao i sve ostalo zarad nekog koje uvek bio grozan prema meni.
Žena i ja smo imali krizu i jedno vreme živeli odvojene živote, a bili pod istim krovom i brinuli zajedno o maloj deci. Oboje smo imali nekog i bili pred razvodom. Na kraju smo ipak rešili da braku damo još jednu šansu i pokušamo da popravimo odnos i uspeli smo. Problem je što se za moju aferu pročulo i došlo do naše porodice. Rešio sam da svu krivicu preuzmem na sebe i da ne govorimo za njenu vezu jer će nju mnogo više da osude jer je žensko. Živimo u konzervativnoj sredini i meni će ovo da se zaboravi za mesec dana, a ona će biti etiketirana za ceo život. Ovako je gledaju kao hrabru i požrtvovanu ženu koja je sačuvala porodicu. Volim je i neću da je bilo ko gleda ispod oka.
Teško mi i nemam kome reći. Uštedila sam nešto novca, dala otkaz i malo pauziram, dok ne odlučim kuda, gdje dalje... ali iskreno, teško mi je. Već nekoliko sedmica nikako da se pokrenem. A toliko toga sam htjela da uradim, isprobam, pokrenem nešto svoje. Međutim, dani mi prolaze uz ležanje i TV. Ni knjigu ne mogu da uzmem u ruke. Mislim da su me ove prošle godine na poslovnom i privatnom planu toliko iscrpile, i da sam bukvalno pregorila. Koliko psihički, toliko i fizički. Nadam se da će ova faza proći i da ću se uspjeti pokrenuti sa ove mrtve tačke. Nije lako nakon svih godina napokon posvetiti se samom sebi i krenuti se brinuti o svom psihičkom zdravlju. Očigledno
malo kasnim sa ovim saznajem, pa eto, neka drugima bude lekcija.
Imam slobodan dan, pitam moju baku (87 godina) kakvi su joj planovi za sutra (misleći ako treba da se preveze do crkve, groblja ili prijateljice, nešto donese sa pijace i slično) kaže "DA SE PROBUDIM". Već nekoliko nedelja u miru uz čaj dočekuje izlazak sunca i gleda zalazak.
Uvek devojku na nekom od prvih sastanaka pitam sa koliko je momaka spavala. Po njenoj reakciji i odgovoru procenim da li je vredna da nastavljam dalji kontakt.