Na dan rođendana koji je bio pre par nedelja sam se odlučio na veoma težak korak u životu. Priznao sam sebi da imam problem sa alkoholom i otišao da potražim stručnu pomoć. Društvo mi je takvo da volimo da sednemo da popijemo. Niko mi se više ne javlja i nemam podršku od njih čak prave i šale na to. Ostala mi je samo porodica koja me podržava i jedan drugar koji nije iz te ekipe koji je pristao da ide sa mnom na terapije i preglede. Jedan ali vredan.
Prekinuo sam vezu sa djevojkom koja je imala sve što sam želio, porodicu koja me je voljela i prijateljice koje su me zaista gotivile. Mislim da je sa njene strane bilo još bolje i da se radovala mojim roditeljima i svakim izlaskom sa mojim prijateljima i njihovim ljepšim polovinama. Govorim zaista realno. Međutim prekinuo sam. Razlog je bio taj što je sve gore vanjština a ona je još uvijek voljela bivšeg i nije htjela sa njim prekinuti kontakt "prijateljstva". Pored toga joj je prijala pažnja momaka koji su se udvarali i nikada nije željela da bude moja, nego svačija pomalo i da je svi komentarišu kako je naj naj naj. Sada ima sve njih....
Muž mi je poginuo, a ja se tek porodila. Nisam ni razmišljala o spomeniku, totalno sluđena, ne znam gde udaram. Dođemo na 40 dana na groblje kad tamo spomenik, svekrva postavila levo njegova slika a desno njena. Ona je samohrana majka jer ga otac nije nikad priznao. I nema nikog osim nje ali mi je toliko morbidno bilo da mi je došlo da razbijem spomenik. Od kud joj pravo da ja kao zakonita žena nemam grobno mesto pored njega već ona. Imamo dete, on je moja prva i poslednja ljubav. Boli previše...
Žena hoće da ostanemo na jednom detetu. Ja hoću razvod. Dogovor je bio bar dva. Da je imala tešku trudnoću ili porođaj, pa i da razumem, ali prošla je glat kroz sve to. Ne želim da moje dete odrasta samo, bez brata ili sestre. Ne želi da čuje o usvojenju.
Udala sam se, ali nisam promijenila svoje prezime. Ne vidim razlog da mijenjam ime koje nosim od rođenja, jer sam se eto zaboga udala. Muž me podržao i rekao da je moje ime moja odluka. Složili smo se unaprijed da će buduća djeca nositi oba prezimena. Ne mogu da vjerujem koliko su ljudi primitivni, i s moje i s njegove strane stižu komentari, šta ja to glumim, udala bi se a ne bi, nepoštovanje prema njemu blablabla. I kaže "šta će vam feminizam koja vi to prava nemate?" Pa evo očito nemam pravo da odlučim kako ću se zvati, kamoli šta dalje....
U jednom periodu sam bila u haosu zbog nezaposlenosti i krova nad glavom. Pomišljala sam čak i na najgore. Jedno veče su me roditelji zatekli dok plačem, zagrlili me i rekli da se u životu sve reši. Dok je njih nikad neću biti sama i bespomoćna. Nisu znali koliko sam zapravo loše, a opet kao da su predosećali. Kasnije se zaista sve i rešilo, ali njihova podrška mi je olakšala pola stvari. Ne znam šta bih bez njih.
Devojka mi je poginula u saobraćajnoj nesreći. Sinoć je sanjam ušuškanu kao bebicu u mom naručju, pokrivenu ćebetom. Mazim je po kosi, ljubim je po glavi. Toliko mi je srce bilo puno, i toliko je san bio stvaran, da nisam mogao da se saberem kad sam se probudio. Trebalo mi je 5min da se osvestim i vratim u realnost. Posle sam plakao kao kiša. Najgori osećaj. Dao bih sve na svetu da mogu opet moju bebicu da ušuškam i izgnjavim, i da bude sva raščupana. Da mi spava u krilu i da je mazim po kosi i ljubim po njenoj slatkoj glavici. Mogao bih tako celu večnost. Svako veče bih je uspavljivao. Nije mogla da zaspe ako nije u mom naručju. Ako krenem da ustanem, ona se momentalno budi, i zove me ponovo da je uspavam. Nije to radila jer je razmažena i posesivna, već je imala momente PMS-a i nervoze na poslu. Ponekad mazim jastuk. Zamišljam kako nju mazim. Možete me nazivati paćenikom, ali sve bih dao samo da mogu bar da joj naslonim glavu na grudi, ništa više. Ne znam hoću li je ikad prežalit.
Dobili smo drugo dete, duži period posle istog smo zapali u krizu što se tiče sexa, ja sam bio voljan ona nikako, šta god da sam radio nije moglo da je oraspoloži, gubio sam razum, guglao čitao reddit quoru gde bi u 90% slučajeva bilo da je reč o nečemu za šta će nam trebati terapeut… i tako jedno dobrih 6 meseci, i onda preko noći evo već neko vreme sve je ok, čak čini mi se da je i slađe.
Elem žene se posle porođaja, pogotovo dojilje u svakom smislu fokusiraju na bebu, tako da braćo ne gubite razum i ne tripujte da vam se brak raspada, čekajte strpite se i samo budite podrška ženi sa bebom.
Nadam se da ću pomoći nekome ovim.
Bilo je ljeto. Bila sam sama doma i dok sam čistila, pala sam s stolca i slomila nogu. Nisam se mogla pomaknuti, pa sam pokušala brzo nekoga zvati. Dosegla sam telefon, ali nisam imala koga nazvati – svi prijatelji su bili na moru, roditelji na putu, a rodbine nemam. U tom trenu nazvala sam svoju jedinu prijateljicu koja je bila ovdje, da dođe, ali ona je rekla da ima termin za nokte koji je dugo čekala i ne može ga otkazati. Na tren sam bila očajna, a onda mi je stigla poruka od dečka s kojim sam se tad dopisivala, a koji živi u istom kvartu. Iz očaja sam ga pozvala. U roku od 20 minuta se pojavio, odveo me na hitnu, čekao tamo sa mnom satima, a potom me dovezao doma. Čak je ostao samnom te večeri, napravio nam večeru i bio tu za mene. Stvarno sam ostala u šoku – i tako je izgledao naš prvi dejt. Nakon nekog vremena smo počeli biti zajedno i on je, ljudi moji, nešto najbolje što mi se ikad dogodilo. U svakom zlu može se pronaći nešto dobro.😀
Kažem komšiji najmirnijim i prijateljskim tonom da obrati pažnju na dete, 8 godina, postaje jako nasilan. Za svaku sitnicu gleda drugu decu u parku kako će da udari, i to kreće odmah pesnicom.
On mi kaže "ne tiče te se". OK, zaista me se ne tiče.
Vidim ga na koševima danas nešto krenuo prema starijima, nekih 12-13 godina, svađa se, kreće da udara, ovi ga ubiše od batina. Mali kad je došao kući izgleda pomenuo mene da sam bio tu, da potvrdim ko ga tukao, zove otac, reko 'Ne tiče me se, kao što si rekao' i prekinem.