Volim životinje i nemam ništa protiv ljubimaca, ali mi se gadi pomisao da mi mačka ili pas spava na krevetu. Nije mi higijenski spavati na dlakavim plahtama bez obzira što su ljubimci čisti.
Ne volim kada se sretnem sa nekim koga znam u istoj odeći, koju je video prošli put.Pomisliće da nemam šta da obučem.
Iako se starija sestra udala,majka i dalje svako jutro kupuje čokoladno mleko za nas troje.
Apsolutno nikada nisam osetila potrebu da se oskudno odevam kako bih bila primećena.
Životna želja mi je bila otići u Pariz u Disneyland. Nakon 3 i pol godine veze pita me što želim za rođendan i kažem mu da želim u Pariz. Njegov odgovor bio je dogovori sve i idemo. Brojala sam dane do putovanja i svima je bilo jasno kolilo se veselim tome. Kada smo stigli tamo počeo me ignorirati. Na dan mog rođendana ga pitam zašto se tako ponaša a on odgovara da me više ne voli i da prekida sa mnom. Tisuću kilometara od ijedne poznate duše, daleko od svih prijatelja, sama na svijetu. Ne razumijem kako netko može biti tako okrutan monstrum....
Dođe čovjek do granice kada ne može više, ne može dalje. Sa roditeljima je sve dobro, dok im treba. Radim, dio plate ostavljam za isplaćivanje rate njihovog kredita, drugi dio plate oni uvijek negdje smjeste i kažu tebi je dosta da imaš bar za cigare. Kada izađem sa momkom ili drugaricama trudim se da ne primijete moju nervozu, od starih stvari iskombinujem nešto novo napravim (jer se ne sjećam kada sam zadnju stvar kupila sebi) sramota me što nemam ništa, a opet se s neke strane osjećam dužna mojima, ne znam zašto i ne znam kako kada sam i svoj fakultet sama isfinansirala time što sam marljivo učila i stekla sve moguće stipendije. Ljudi, ne mogu više. Kad pogledam u novčanik, stegne me jer za šta radim 8 sati dnevno, za PAKLICU CIGARA ? Nmg sebi da priuštim ni dio osnovne šminke za djevojku, ni neki dio garderobe koji nije onaj od prve godine faxa koji nosim. Možda se griješim, ali osjećam da me izdaje i snaga i volja za bilo čim. A ne usuđujem se da uradim ništa po pitanju toga, a nemam ništa....
Večeras idem napolje sa najboljom drugaricom. Nedavno je raskinula sa dečkom i sada imam priliku da joj kažem da mi se svidja i da pokušam da je smuvam. Ne znam kako da joj kažem, bojim se da ne upadnem u friendzone...
Prije koju godinu smatrala sam da je privlačno kad je tip zgodan i atletski urađen (six pack etc). Danas gledam tipa koji pegla i zna popravit vrata od ormara i kontam kako od toga nema privlačnijeg (meni). Mislim da sam odrasla.
Devojka sa kojom sam 6 godina bio u vezi, je raskinula sa mnom jer nisam imao kola, da idemo na svadbu u Beograd kod moje drugarice. Tad sam još bio student i u drugom gradu, radio dva posla, jer majci pomažem, tako teoretske šanse nisam imao da imam i biciklu, a kamoli automobil. Posle 2 godine, od kako već nismo zajedno, odselio sam se iz Srbije i preselio u Kuvajt, i upravo stojim ispred auto shop-a da kupim svoja prva kola.
Ivana hvala što si me ostavila zbog kola!