Pozdrav društvo, izneo bih ličnu borbu i zamolio da što više osoba pročita, jer ako i jedna osoba otkrije na vreme i bude spašena, uspeo sam u zamisli. Naime, otkriven mi je karcinom debelog creva pre dva meseca stadijuma T2, operisan sam robotski pre mesec dana i krenuo pre dve nedelje sa hemoterapijama u trajanju od 6 meseci. Napominjem da imam 36 godina, nepušač, zdrav život i kako mi je rečeno, ovo zlo je bilo u meni već dobrih 3-4-5 godina i zahvatilo 11cm debelog creva, a da toga naravno nisam ni bio svestan. Bol niti bilo kakve tegobe nisu postojale, podmuklo skroz, već prvi simptom je bila pojava krvi u stolici početkom godine, da bi se iz meseca u mesec pogoršavalo. Elem, za sve osobe uzrasta 30+ godina, jer je to preporuka sadašnje medicine za preventivni pregled, zamolio bih srdačno da uradite kolonoskopiju kako bi mirno spavali. Radi se u sedaciji/spavate, ne boli apsolutno ništa i za pola sata je gotovo, tako da ne vidim razlog da se ne iskontrolišete. Hvala i živi bili.
Raskinula sam s momkom zato što smo zajedno 5 godina, zato što ima 39 godina i navodno još uvek nije spreman da imamo dete. Kad god bi pokrenula normalan razgovor o tome, promenio bi temu. Smatram da ne zaslužuje da bacim svoje dragocene godine, a želim da imam porodicu jednog dana. Njemu želim sve najlepše.
Muž mi je po prirodi veseljak i od kad smo i bili u vezi uvek je dok se kupao pevao neke narodnjake. Sada imamo bebu od godinu dana i po ceo dan nam na tv crtani za decu i pesmice. Juče dolazim ranije sa posla, i tiho sam ušla u kuću i čujem ga da se tušira kad on peva na sav glas "zakleo se bumbar, zum zum zum zum". Slušala sam ga tako malo i posle lupim vrata malo jače da čuje da sam stigla kući kad on krenuo ko iz topa "UZ MORAVU VETAR DUVAAA!!"😅😅😅
Kad sam bila mlađa, stalno sam osuđivala sve, alkohol, varanje, žene koje oproste, žene koje rađaju zbog muškog, itd.
Sad kad se bližim tridesetoj, tek sad vidim koliko je život kompliciran. Koliko je teško zapravo biti konvencionalno dobra osoba. Dogodile su mi se stvari… Pogriješila sam. A prije bih prva bacila kamen.
Ovaj portal bi trebao biti medij da kažeš anonimno nešto čega se sramiš, a tišti te, a vidim samo dušebrižnike i moralne vertikale u komentarima.
Svi smo s*ebani na svoj način, svatko od nas ima tajne, i svatko će kad tad učiniti nešto krivo. Pitanje je samo kako možemo živjeti s tim šta smo napravili.
Danas mi je rođendan, 40.
I pozvala sam par prijatelja da sa porodicama za vikend dođu kod mene da obeležimo. I niko ne može.
Nemam ne znam koliko prijatelja u životu, sve ukupno 5, ali baš dragih, bliskih. Svi imamo porodice, družimo se u skladu sa obavezama, ne baš često ali kako uspevalo zbog škole i dečijih obaveza. I kako je moguće da baš niko ne može taj vikend. Pogodilo me. A imaju opravdane razloge, ne zameram. Ali mi je nešto teško palo. Nemam 5, nego 40 god, ali... Osećam se kao dete koje je pozvalo ceo razred na rođendan i niko nije došao.
Prao sam auto u dvorištu, voskirao i uglancao. Taman da završim posao, sa krova kuće poleti ptica, "olakša" mi se po autu i sleti na drvo. Ispratio sam je pogledom kako sleće u gnezdo. Nije me mrzelo da uzmem merdevine, popnem se i u gnezdu sam zatekao 3 jajeta... U svakom slučaju - oko za oko, zub za zub.
U nastupu besa dečko s kojim sam živela 3 godine me je udario...pogledala sam ga, uzela njegovu ruku, poljubila je i nastavila da sedim i gledam u njega. Malo je reći da je bio iznenađen. Ceo dan i celu noć sam ćutala a kad je otišao na posao, spakovala sam stvari, ostavila ključeve komšiji i otišla kod roditelja na neko vreme. Od tada je prošlo 5 godina. Bar jednom mesečno me i dalje zove a ja mu ne odgovaram...
2022 iskoči mi story jedne devojke na koji sam ja napisao neku smešnu poruku na koju mi je ona odgovrila i tako se zezali 2-3 dana. Kaže ona za vikend dolazi u Srbiju na godišnji odmor, nisam znao da je iz Leskovca dok nije pomenula dolazak. Nešto kroz šalu je bilo "eh da si samo bliži video bi ti" sednem u auto i odem za Leskovac slikam joj i pošaljem trenutnu sliku iz Leskovca. Ostala je zatečena nije se dvoumila došla da se upoznamo. Tako smo se par puta viđali kad je ona dolazila vamo. Imao sam jedan neradan period zbog praznika te me je pitala da dođem kod nje u Keln. Došao i verio je. Možda je sve to bilo brzo i spontano ali nama je 3 godine braka 30.11.
Jednom sam kao dijete komentirala izgled djevojčice iz škole, kako se oblači kao muškarača i sl. Ona je bila iz siromašne obitelji s puno djece i nije imala za bolje. Brat mi je tada održao takav govor, da mi više nikada u životu nije palo na pamet tako nešto komentirati. To je bilo prije 20+ godina, sramota me mog ponašanja i sad kad se sjetim. Naučio me važnu lekciju. Hvala brate <3
Dolazim iz siromašne i disfunkcionalne obitelji. Otac je alkoholičar otkada se brat rodio (8 godina prije mene). Mama ga je ostavila i udala se za čovjeka koji je želio samo nju a ne i nas. Brat i sestra su otišli jer su stariji od mene a ja sam ostala i bila doslovno s njima da im budem sluškinja sve dok nisam napunila 18 godina, kada su mi rekli da se iselim. Nakon godina i godina borbe za preživljavanjem sa 25 godina pronašla sam odličan posao, sa 26 položila vozački, sa 27 kupila novi auto i danas upisala prvu godinu fakulteta. Sve što imam postigla sam sama bez ikoga. Sve što jesam dugujem sebi. Oprostila sam svima njima što su me napustili i ne mogu biti ponosnija na sebe. Zaista nije važno tko su ti roditelji i iz kakve obitelji potičeš.