Da li je ok da mi djevojka od svog veša ima samo tange i da je u njima čak i na plaži ispred mojih prijatelja? Da li treba da je pitam da to ne radi bar na plaži? Imam osjećaj da pola plaže gleda njoj u gu*icu!
Moju ženu pali da priča o drugim momcima, kako bi rado bila sa nekim drugim da proba, al ju je strah da je neko ne prepozna ili ne vidi sa ljubavnikom, mašta o mlađim momcima.... Zgodna je, plavuša, prelepa, a zna da joj ne bih zamerio bilo kakav izlet jer je previše volim.
Je l' se neko od vas oseća kao da mu je bivši prijatelj/drugarica/dečko posisao svu energiju? Bukvalno me je jedna bivša drugarica toliko emotivno iscrpela svojim sra*ima, da se ja dve godine kasnije osećam loše. Ali nije meni žao što se mi više ne družimo (hvala Bogu), ali se osećam kao da mi je pokrala životnu energiju. Ja sam stalno depresivna, nemam društva (ona je bila takva ranije), a njoj je u životu baš krenulo, na svim poljima. Osećam se kao da živi moj život. Znam da je čudno, ali stalno razmišljam o tome, pa rekoh makar ovde da odušim.
Poslala sam jednom dečku poruku koju je smislio ChatGPT...posle nekoliko sati sam dobila odgovor 'jesi li ti ovo sama pisala'.. Dočekala sam da mi ChatGPT sastavlja poruke, a ja bez grama mozga šaljem to osobi koja nije ni zaslužila...
Idem sa stricem i ocem na svadbu, i sramota me je da pred njima plešem, najradije bih samo sedela za stolom.
Moj brat i snaja se foliraju da ih ne zanimaju društvene mreže i kao ne vole da im se šalju smešni snimci, a onda meni pokazuju random neke profile ljudi iz naše okoline koje ismejavaju. Moj brat nije bio takav, sada je postao i zajedno sa ženom ismejava siromašne, nesrećne, usamljene, čudnjikave ljude kojima treba pomoć. Pošto ona to voli, tera i njega da rade isto, a kada im se pošalje neki smešni video ili meme, nešto viralno, prevrnu očima i kao ,,ne pratimo to, to je danguba". A ismejavanje ljudi šta je?
Od cele firme sa oko 6000 zaposlenih ja sam našla da se zaljubim u dečka koji nije iz Beograda i radi od kuće sve vreme, dakle nikad se ne pojavljuje u kancu. Svaka mi čast...
Ne volim melodramatične muškarce. One kojima je svaki razgovor pitanje života i smrti, koji traže ljudsku dubinu u interakciji u marketu i redu u Pošti, koji se rasplinjavaju pričama o emocijama ogromnog intenziteta, kada to nije primereno niti je realno. Na primer, tip posle jednog dopisivanja reče da želi da mi se ,,obaveže" i da ,,nismo balavci". Da mu je zato potrebno da ode da spava znajući da ću to da prihvatim. To nije normalno. Neka neki stručnjak proceni na koji način točno nije normalno, ali svakako taj nivo drame i ta vrsta fiksacije ka nekome nepoznatom, nije ok. Kaže njemu je ,,stalo". Dopisivali smo se 2 h. Kakvo crno stalo.
Kada te vidim, izgubim se i sva treperim; Osećaj ne jenjava, mislim da čak i crvenim. Moja duša je privučena tvojom kao da smo dva magneta, sav razum je tad po strani i ništa mi ne smeta. I ne znam kaj me ka tebi i dalje vuče, lekcije sam sve naučila al' osećaj je snažan kao da je onaj prvi zagrljaj hladnog Decembra bio, baš juče. I nije mi problem da ti to u lice ili u pismu sročim, al' nema poente više da produbljujem nešto što ti, iz nekog svog razloga, kočiš. Zato ovde pišem misao koja tinja, želim ti da si srećan i zdrav i da ti sve u životu štima!
Nakon nekih iskustava zaključio sam da žene više vole slatku laž nego iskrenost od muškarca.