Posle 12 godina lik koji mi je bio usputna vezica, bez ikakve emocije, krenuo je u napad koji je trajao i trajao, skoro 2 godine. Odbijala sam ga sve vreme, ali on nije odustajao iako je u braku i ima dete. Rekla sam mu da ne želim da budem ničija ljubavnica već da želim sposobnog i stabilnog muškarac pored sebe, brak i još dece iako sam razvedena i imam dete. Nije odustao. Kako sam već više od 3 godine slobodna nedostajala mi je bliskost, hormoni počeli da lude i odlučim da se vidimo. Viđenje se nastavlja, mozak sve više na otavi, hormoni nas pucaju sve jače. Bože spasi me iz ovog prelepog pakla u koji sam upala, u osvetu bivšeg koji mislim da me mrzi jer ga nikad nisam volela ali sa kojim sad imam takvu energiju kao da se sva karma ovog sveta urotila protiv mene.
Zašto, ali zašto nitko ne priča a boli koja ostaje nakon abortusa? Rana koja nikako da zacijeli..
može li bar ovaj post ostaviti trag, da mi koje smo to prošle izjadamo dušu. Možda bi neka majka koja se sad dvoumi odlučila zadržati jedno malo biće, možda spasiš život budućem umjetniku, doktoru, frizeru, izvrsnom majstoru.. lažu te kad kažu da ćeš si olakšati, bolii i ne prestaje da boli i godinama unazad.
Jedne noći sam sanjala djevojčicu koja mi je rekla mama opraštam ti.. Ne mogu i da hoću opisati bol nakon toga sna, utješilo me jedino jer sam je vidjela radosnu, ali džaba kad ja sebi ne mogu oprostiti..
Kad bi mogla najbolje jednom rječju opisati život nakon bila bi to riječ "praznina" .. i ne mogu zamislit ništa što bi tu prazninu moglo popuniti. Ni dvoje djece koje imam, ni moj predivni muž ni sređen život. A nitko ne zna šta nosim u srcu.. nikom to ne bi poželjala..
Moja Lana, neću te prežaliti❤️
Marina žao mi je što nisam na vrijeme skupio hrabrosti da ti pošaljem poruku koju si očekivala... Svakog dana se sve više kajem... Pogotovo jer sad znam da je bilo obostrano... Oboma nam je bilo stalo a nikad nismo bili skupa...😕
Koliko god to možda smešno zvučalo, najveći san u životu oduvek mi je da živim potpuno sama. Odrasla sam u punoj kući, živela i s cimerima neko vreme, pa eto odakle mi možda to. Svaki put kada bih zamišljala sebe s tridesetak godina, zamišljam isti scenario: vraćam se praznom, lepo uređenom stanu nakon posla, dočeka me eventualno kućni ljubimac, imam čitavo veče za sebe, odmor, mir i tišinu. Nemam cimere, partnera ili decu s kojima moram da usklađujem planove, nikog drugog o kome moram da brinem osim o sebi. Koga god hoću pozovem da dođe na kratko kad meni to odgovara, ali bitno je da nemam nikoga da mi sedi nad glavom 24/7. To je za mene idealan život.
Koliko je zapravo bitno da na svadbi imate dekoraciju sa milion nekih motiva i detalja, svuda su vaša imena i inicijali, previše svega i svačega. Da li stvarno mislite da to utiče na raspoloženje i atmosferu i nemojte mi ono “Njima jeste bitno”, kako da ne, kao da stignu sve to da gledaju i posle im treba a boga oca para da to plate, a uglavnom se oslanjaju na pare sa svadbe.
Mrzim osobe koje traže čime će vas poniziti. Ako ne radite, zakače se za to. Ako radite, onda se zakače ako nemate auto. Ako i to imate, onda ide obrazovanje (ako ste završili samo srednju), izgled, prošlost... Poznajem jednog koji provocira i proziva ljude jer s posla dođu kući, život im kuća-posao, a on je bolji jer je non-stop napolju ili ode do drugog grada itd. Uvek je to ono što i sami imaju ili rade, kako ne bi neko rekao "pa eto i ti si isti/a". Bolest.
Uvek kada se oko nečega posvađam sa dečkom pomene kako je eto baš tada planirao da me zaprosi i da sada namerno neće nego će kad ... i izmisli neki period u budućnosti. Naravno uvek okrivi mene. Imamo ja 32, on 36 god. Ja sam mu u svojoj glavi već dala rok. Nakon toga mu sledi takva šut karta da nije ni svestan.
Ne trpim muški argument koji počinje sa: "ti si fina devojka". Jesam. Pa zato nećeš da me tretiraš poput onih koje ne smatraš "finim". Možeš misliti, kakav kompliment. Ali zato kad s njima završiš sve što smatraš da nije za mene, e tad ćeš se setiti mene i moje pristojnosti, ljubaznosti, itd. Neka, hvala. Ne treba mi licemer koji glumi vaspitanje i normalnost.
Trudio sam se da ti pokažem sebe kroz male i velike gestove.
Da osetiš moju dušu, kakav sam čovek, tu dubinu i širinu.
Telo i sve ostalo je sporedno, površno to ne želim da stavim u prvi plan.
Drago mi je ako si me sa ponosom predstavljala kolegama, i što si bila ponosna na ono što imamo. Drago mi je što to u tebi budi lepe emocije.
Naravno da želim da toga bude još više i da traje.
Verujem da možemo ponovnim povezivanjem, iskrenošću, poverenjem i sigurnošću.
Verujem u naš tim. Verujem u pobedu nas, nad ovom situacijom.