Momak mi je kupio poklon za rođendan od 6000 dinara, a mesečno zaradi više od 5000 eur. Bavi se IT. Da li ovo vama ok?
Viđam ga svaki dan na poslu. Odelo, košulja... uvek je ful sređen. Ali je meni najlepši kad petkom obuče običnu majicu. 🥰
Juče mi je neki ludak u kružnom toku iz krajnje leve trake izleteo bez migavca i iseko me. Bila sam u krajnjoj desnoj. Osoba, ne znam je li muško ili žensko, je naglo skrenula i velikom brzinom izletela, ja sam naglo zakočila i srećom, samo očešala prednjim levim delom njegov zadnji desni. Bile su stotinke u pitanju, taj osećaj kad vidiš kako ideš ka sredini automobila....hvala bogu na mojim refleksima. Ja ne znam šta je sa ljudima kako tako voze kao ludaci i jurcaju i seku...Imate li mozak? E zato mrzim velike kružne tokove. Mrzim.
Iako sam u sretnom braku kad god vidim bivšeg (duža veza) osetim emocije kao prvog dana. Muž je divan čovek, obrazovan, miran, vredan, inteligentan, sa materijalne strane nam ništa ne fali (stan, novi auto, putovanja). Vezu sa bivšim sam raskinula jer je bio umišljen i finansijski potpuno nepismen. Stalno je otvarao i zatvarao firme, davao silni novac na statusne simbole (stari besni auti, zlatni lanci itd). Međutim, kupio me njegov šarm, humor, akcenat (nikšićki). Nikad se nisam osećala tako sigurno - neki su ga voleli, neki su ga mrzeli, ali svi su ga poštovali. Čak i kad nije imao novca tretirao me kao princezu, uvek bi se setio da mi kupi neki sitnicu, izvede na večeru. Bio je jednom rečju mangup - klinkama poželjan, a zrelim ženama odbojan. Ili bi tako trebalo da bude? Jutros smo se slučajno sreli na mestu gde smo se upoznali. Sređen, zgodan, lep, jak, ljubi mi ruku. Krenule su mi suze, a on - "Zašto plačeš? Šta je bilo?! Reci! Ima da ga ubijem!"
Propadam u svom braku. Apsolutno sam nesretna. Ne osjećam se cijenjeno, poštovano, voljeno, sve što radim se podrazumijeva da tako treba, sex je katastrofa. Nekad pomislim da sam se udala jer sam mislila niko drugi me neće htjeti, pa se zgrabila prvog normalnog koji se ponudio. Najgore je što imamo dijete i što on nije loš čovjek. I sad ako bismo se vodili logikom, ja nemam razloga za razvod. Radi, nigdje ne izlazi, ne vara me, ne pije, ne drogira se, ne tuče me, odnos prema nama mu je okej. Ali je generalno sav usporen, sav lijen, sve mu moraš reći ili narediti i pitanje je ako će poslušati. Znam da imam i ja nezadovoljstva nekog u sebi koje lično moram riješiti, ali ja pored ovog čovjeka venem, gušim se ja ne znam šta je ovo. A nisam naučena da je moja sreća bitna.. to mi djeluje nekako nezahvalno i nebitno, pogotovo što bih razvodom djetetu uskratila normalnu porodicu, oca svaki dan koji je okej prema njoj, za radi moje sreće koja mi nije garantovana da ću je naći ako se razvedem.
Moja prijateljica koja nema društvene mreže ima dečka već jako dugo godina, pored tog dečka ima i još dva muškarca sa kojima se povremeno viđa zbog sexa...a ja evo već 4 godine ne mogu da nađem ni jednog jedinog, ma ni za sex barem... Umreću u samoći.
Moj najiskreniji savet vam je ako planirate sa nekim brak ili zajednički život da nema 'red flagova'. Čim ima nešto da vam smeta, pa čak i mala stvar, to nije dobro. Prerašće u još veću vremenom i sve više i više će vam smetati, da ćete na kraju pući. Evo npr. moja drugarica se verila, sveee je super, samo jedan mali problemčić on ne radi kućne poslove, ali nema veze ona će i on će se promeniti vremenom. Posle 2 godine se razvode, pogodite zašto, zbog kućnih poslova. To vam je samo jedan od primera, da ne bude posle moram da trpim, nisam znala, itd. Sad znate, you welcome.
Se*e mi se više od estetike, glume po društvenim mrežama, poštovanja zapadnih trendova. Svi glume sreću, a nikad tužniji i usamljeniji, glume ljubav a varaju se međusobno, glume bogatstvo a nikad siromašniji iznutra. Društvene mreže su zlo, a ljudi su postali toliko prosti i površni da je to jezivo.
Nisam srećan i ne znam kako sreću pronaći, ako je mogu ikako pronaći jer ponekad mislim da sam jednostavno takva osoba, da imam taj feler u glavi da nikada nisam srećan, odnosno da sam skoro pa stalno tužan, nesrećan. Znam ja u toku dana da se nasmejem jednom, dvaput, triput na nešto, pa da li bio sam tu ili bili ljudi oko mene, ali u sebi sam nesrećan i retko kada se smejem, a čak ne znam ni da glumim da sam srećan. Kako pronaći sreću? Koja je definicija sreće uopšte? Ako je zapravo na kraju to da sam jednostavno ćaknut u glavi i imam taj sindrom neki da budem stalno nesrećan i tužan, koja je onda svrha živeti? Govorio sam i pre, a i sada govorim da je bolje biti u bolnici bez ruku, bez nogu, da si invalid i šta sve već, ali da si srećan, nego da si živ, zdrav, ovo ono, a nemati radosti. Kad si srećan, ništa ti ne manjka... Kakav je ovo život.
Nije mi jasno kako ljudi imaju sex u kolima ili negde spontano gde nemaju mogućnost da se istuširaju pre toga. Ja ni sa mužem kući nikad to ne radim pre nego se istuširam. Mislim da ne bih mogla da uživam u tom činu.