Raskinula sam s momkom zato što smo zajedno 5 godina, zato što ima 39 godina i navodno još uvek nije spreman da imamo dete. Kad god bi pokrenula normalan razgovor o tome, promenio bi temu. Smatram da ne zaslužuje da bacim svoje dragocene godine, a želim da imam porodicu jednog dana. Njemu želim sve najlepše.
2014te godine sam se udala, 2015te razvela. Moja bivša svekrva je smatrala da treba odmah da rodim dete SAMO da bi ona osetila šta znači imati unuče jer Bože moj, ko zna šta joj može biti. Mi tad podstanari, posao na određeno vreme, finansije 0, sve ispod proseka ali kad su oni mogli odvajati od usta za svoje što ne bih i ja. Na svakom okupljanju je koristila priliku da me u masi ocrni i ponizi a bivši muž ćutao jer "nije čuo" šta je rekla". Ja mu nisam zamerala, nije znao bolje, pokupila se i otišla. Taj dan mi je pljunula pod noge i rekla da, ako neću ja, ima ko hoće. Ove godine, kao i prethodnih 5, moj sin nosi tortu na godišnjicu braka mojih roditelja. On ne zna šta je inflacija, nije dobio patike 3 broja veće, nije me video nervoznu kada plaćam račune, zna da je nedelja dan za porodicu. Mlađi sin nije nasledio njegovu odeću, ima svoju ali sve što je malo, doniramo s ljubavlju. On se više nije ženio, ostao je sa svojima do dan danas. Ja sam im oprostila ali život nikad nije.
Sa jednim dečkom sam se 3 meseca dopisivala, pritom random mi se javio, drugo nisam imala poznanika da ga poznaje pa da mi kaže nešto o njemu. Moralo je tako biti preko poruka prvo društvena, potom preko običnih poruka, zatim video pozivi. Te sam odlučila da se upoznamo uživo. Otišli na kafu prijatni me iznenadio jednom ružom i malim kolačem koji je zapakovao u prekrasnu kutiju. Baš smo se ispričali, bio je baš zanimljiv, jedan vikend me je pitao da idem sa njime na vikendicu pokraj Dunava pristala sam prelepo smo proveli vikend, šetali, učio me da pecam. Par puta sam spavala kod njega i on kod mene nismo imali sex, niti smo se ljubili. Želela bi da probamo i to kad nam je sav ostali odnos kako treba.
Počelo je baš da mi smeta to što moj dečko skoro svako jutro ili pije lekove za glavu ili meri pritisak, pa onda ceo dan kuka, usporen je, bez života. Živimo zajedno pa to, naravno, utiče na kućne obaveze koje sve padnu na mene. S druge strane, ja uvek mogu, tačnije - moram, nema ko drugi, i stvarno postaje previše za mene...
Sjedim u autu na parkingu preko pola sata, čekam druga da nešto završi i posmatram narod okolo. U jednom momentu vidim na autu ispred sebe da je prednja guma malo izduvala. Dolazi čovjek, reko', Izvinite, čini mi se da Vam je prednja guma izduvala, kaže on meni šta te boli ona stvar. Mislim se u sebi, jest, vala, u pravu si, ko te j*be.
Uvek sam se trudila da saslušam ljude, čak i kad mi tema nije interesantna. Prosto, gledala sam na to sa tačke da ako je nekome bitno da mi nešto ispriča i želi to da podeli sa mnom najmanje što mogu je da ga saslušam. Imam 37 godina i u poslednje vreme neke priče su počele da me ubijaju. U tome prednjači sestra od ujaka mog supruga koja ubija sa svojim glupim pričama i svojom filozofijom. Danas je zvala, nisam se javila. Poslala je poruku da joj se javim čim budem mogla da ima svašta da mi priča. Pospremila sam posle ručka, stavila slušalice, pustila muziku i uzela da peglam. Mnogo sam srećna što sam izabrala sebe u ovoj priči i što nisam dozvolila da troši moje vreme na njene isprazne priče.
Imala sam dečka za kog sam bila jako vezana, ali me je ostavio zbog druge devojke. A sada zavlačim druge momke, i plašim se ući u novu vezu jer vučem traume iz prošle.
Dugo smo bile najbolje drugarice, još od osnovne škole. Uvek je dolazila kod mene, pozivala sebe kod mene, uvek sam je ugostila, kuvala kafe. Stalno je pričala samo o sebi, o momku u kojeg je bila zaljubljena tada, o momcima sa kojima je bila. Prepričavala je svaki sekund i minut svog života i šta je radila, ja sam ćutala i slušala i bila tu. Kada se ona zaposlila, kupila je auto, imala je platu i počela da izlazi sa nekom novom drugaricom, što je ok, ja nisam bila za izlaske, nisam imala ni posao ni novac za izlaske a ni želje za izlaskom. Nikada me nije pitala da li imam problem, kako sam i slično. Inače bila je zavidna osoba. Sve smo se ređe viđale ali i dalje je dolazila kad sam ja njoj bila potrebna. Kad je upoznala svog sadašnjeg muža prestala je da mi se javlja i nikada više se nismo čule niti družile. Ispala je takvo smeće. U životu mi više ne trebaš! Nikad se ne zna šta život nosi i da li ću ti ikad zatrebati ali na mene računati ne možeš više nikad, zgadila si mi se!
Muž mi je po prirodi veseljak i od kad smo i bili u vezi uvek je dok se kupao pevao neke narodnjake. Sada imamo bebu od godinu dana i po ceo dan nam na tv crtani za decu i pesmice. Juče dolazim ranije sa posla, i tiho sam ušla u kuću i čujem ga da se tušira kad on peva na sav glas "zakleo se bumbar, zum zum zum zum". Slušala sam ga tako malo i posle lupim vrata malo jače da čuje da sam stigla kući kad on krenuo ko iz topa "UZ MORAVU VETAR DUVAAA!!"😅😅😅
Statistike kažu da će 50% čovečanstva tokom života razviti malignitet. Dakle, polovina ljudi u vašoj porodici, polovina ljudi koji su sada okruženi oko vas u gradskom prevozu, polovina vaših drugova iz razreda i kolega sa faksa. Polovina vaših kolega sa posla sa kojima ste upravo bili na sastanku. Ako imate dvoje dece, jedno od njih (po statistici). Svi će se oni jednog dana mučiti po hemioterapijama, zračenjima i mrcvariti u agoniji dok ne ispuste dušu. Meni je to užas. Zato podržavam dobrovoljnu eutanaziju. Lupetaju oni koji kažu da smo mi STVORENI KAO SAVRŠENA BIĆA. Ne, nismo. Među najnesavršenijim smo biološki na ovoj planeti. Em se ne rađamo sa krznom, em smo neotporni na velika temperaturna kolebanja (homosapiens bi bez grejanja i hlađenja mogao da opstati samo u subtropskom pojasu). Imunitet vrlo neadekvatan u borbi protiv raka. Znate li da mačke imaju najsavršenija tela (nedavno pročitao studiju)? Podržavam nauku i da se jednog dana memorija i svest prebace na cloud.