Ljude kategorišem po načinu na koji se ophode prema životinjama.
Radim kao prodavac u butiku u jednom tržnom centru i, blago rečeno, zgrožen sam ponašanjem dobrog dela ljudi koji tu dolaze. Ne govorim tu o preturanju, punim kabinama, flekama, nego o tolikoj smelosti, gluposti i bezobrazluku ljudi. Svaki dan se bar neko svađa i traži popust i pita kako nemamo popust na neki artikal ili popust na količinu. Onda, ljudi se svađaju i oko cena. Pitaju da im otkucamo sopstveni popust, što je em nedozvoljeno, em ima posebna procedura, em su mi oni niko i ništa da bih im ja to davao. Sednu na sto s robom i ljute se kad se zamole da ustanu i ponudi im se stolica u kabini. Deru se na telefon pored kase i dok uslužujemo druge kupce, psuju, jedu u radnji, a nekad i prisluškuju razgovore i ubacuju se nonšalantno i lupaju gluposti. Užas.
Kad vidim današnje veze, mislim da je ostavljanje seksa za brak bila pametna stvar, ali problem je što muškarci neće da učestvuju u tome.
Znam da ću dobiti osude, ali moram da ispričam koliko sam ja zapravo jadna... Pošto se bliži leto, a ja nemam nijednu drugaricu odlučila sam da odblokiram lika kojem sam služila samo za seks..uz to sam mu poslala poruku da li postoji šansa da ga bar još jednom vidim... Da ne bih stalno bila kod kuće, dozvolila sam sebi da se viđam sa takvim likom zarad malo njegove pažnje... Osudite me slobodno, ja da mogu pljunula bih samoj sebi u lice...
Otac mi se teško razbolio i završio je kod mene. Njegovo liječenje me u prosjeku košta 800 eura mjesečno. Nikada nije uložio ni cent u mene, a sada očekuje da ga uzdržavam. Ponekad pomislim da ga izbacim, ali mi je nekako neugodno jer nema nikoga drugog.
Lik sa kojim sam izgubila nevinost i sa kojim se više ne viđam stalno govori kako nikada neću zaboraviti da mi je on bio prvi i kako ću zamišljati njega kad budem sa nekim drugim...
Bili smo nešto kratko zajedno pred kraj OSNOVNE škole, u srednjoj samo simpatisali ali ništa nije bilo. Sada imamo preko trideset godina i danas mi ide u susret čovek koji je takođe u srećnom braku kao i ja i posto smo naleteli jedno na drugo i pogledali se lik ladno okrenu glavu i napravi se da me nije video. Nije moguće da me nije prepoznao niti da me nije video. Drugo na društvenim mrežama mi pregleda svaki stori ali ne lajkuje objave. Iskreno mislila sam da smo bar posle toliko godina prevazišli neke dečije bolesti i da smo se počeli ponašati kao odrasli i zreli ljudi. I ne, ne tripujem nešto da mu ja značim posle toliko godina ali jedno ćao ili bar klimanje glave nikoga nije ubilo.
Da li je normalno da svaki muškarac zamišlja ženinu prijateljicu i da je to normalno jer je "muškarac". Kao u smislu: "pa normalno da mi se*s s njom prođe kroz glavu jer sam muško i jer je zgodna, al nikad to ne bi napravio". Molim vas evo mišljenja dajte pa kakva god da su...
Ljudi ovdje uzimaju osude i odobravanja zdravo za gotovo. Ne shvaćate koliko nekoga možete povrijedit kad osudite. Mene su osudili jer sam napisao svoj način kako sam izašao iz socijalne fobije, a drugima ste pisali još gore stvari za razne životne situacije. Sramota.