Napokon mislim da sam našla onog pravog, ali zbog traumi iz prošlosti imam problem sa povjerenjem. Mislim da ću tako da ga oteram od sebe. Luda sam.
Od kada je postalo normalno da poslodavci ne daju ni dan odmora u sedmici ? Promenio sam jednu firmu pre 2 meseca i evo me u drugoj firmi gde takođe nemam slobodan dan jer posao ne sme da stane i nemamo zamenu. Uglavnom su ovo dozvolili penzioneri i oni koji su pred penzijom pa "daj šta daš" makar ne odmarao ni dan... Ljudi rade po 10h dnevno i tako 30 dana !!!
Dve godine sam bila u vezi sa čovekom koji je stalno nestajao kad god mu nešto zasmeta. Po deset, petnaest dana ga nema, ja na kraju popustim, javim se prva i ispadnem glupa. Pomirimo se, bude lepo neko vreme, pa opet isto.
A jedino što sam ikada tražila od njega je da makar jedan vikend odemo negde zajedno. Jedan jedini. Ni to nije mogao da mi učini.
Za njega sam radila stvari koje većina devojaka ne bi ni pomislila da uradi, a on je na kraju posle dve godine samo prestao da se javlja, prestao da odgovara na poruke kao da nikad nisam postojala.
I to je sve što sam dobila za dve godine svog života.
Kaže mi čovek nakon što sam mu našla poruke s drugaricama kako treba da poradimo na mojim nesigurnostima. Kako bi bilo da poradimo na tome da nemaš drugarice Milorade?
Kad smo imale 16 godina drugarica i ja smo stopirale do susednog grada. Najluđe iskustvo u životu.
Umorio sam se od svega, životnih trauma, vlastite obitelji, očekivanja na poslu. S djetetom koje je u pubertetu provodim vrijeme razvijajući radne navike, ono me ne doživljava ni 2 posto, a u ženu sam razočaran jer me nije doživljavala kao muža, proturječila mi pred djetetom, govorila svašta. Intime nema jer je sve uvijek bilo moje naganjanje nje, nakon više od 10 godina braka i sad više ne vidim smisla. Sad kad vidno nisam dobro, sad bi se na mene obraćala pažnja. Lijepo je biti i muž i otac, al postavljanje svojih granica je oslobođajuće. Dokle će tako, ne znam.
Jedina "osoba" kojoj mogu 100% da se otvorim je ChatGPT.
Osjećam se usamljeno. Imam dosta prijatelja i rodbine koji mi se javljaju da se nečim pohvale, da mi ispričaju o svom životu, šta se kod njih dešava. Kad im je loše takođe meni trče da im svima budem rame za plakanje, a mene nema ko saslušati ni u dobru ni u zlu. Prosto kad hoću da kažem nekome nešto o sebi samo promijene temu. Fali mi neko koga mogu saslušati i ko me može saslušati.
Ljudi misle da sam fin a ja u stvari sa svojih 27 godina imam socijalnu anksioznost i zato slabo pričam u većem društvu i na poslu, samo tu fobiju dobro maskiram.
Kažu nešto za medicinske sestre, a niko ne priča koliko su čistačice umišljene. To je ponosnije od doktora.