On i ja smo bili ljubavi iz osnovne škole — prve i iskrene. I on je mene voleo, ali polako smo se udaljili, kao da nismo znali kako da ostanemo zajedno.
Volela sam ga celim srcem, iako je bežao od mene ili se pravio da me ne vidi. Patila sam više nego što sam mislila, ali nisam mogla da prestanem da ga volim. Više takvu emociju nisam osetila ni prema kome, bile su nove ljubavi ali niko nije bio kao on niti sam ikog volela kao njega.
Sad znam da takvu ljubav više neću doživeti.
I danas, kad ga vidim, uznemirim se, a on me gleda malo iznenađeno.
Deo mene zauvek čuva tu prvu ljubav i sećanje na njega.
Što vi radite sa ovim kolegama na poslu koji očigledno imaju dijagnozu a ne liječe se? Kolegica je agresivna, ne pasivno, ona udara ladicama, baca papire, puše, dere se na sve oko sebe, prijeti, izmišlja priče, ugrožava i druge kolege, očigledno je da ženi treba psihijatrijska pomoć i da joj treba liječenje, jer direktno i namjerno ugrožava mene (mlađa sam i generacija sam koja ne šuti i ne trpi) i to ju izbacuje iz takta i priča neprestano na glas “e dobro, neka neka, vidjet ćete svi” itd. Kome ukazati na ovaj problem?
Zavidim ljudima koji imaju svoj biznis i ne moraju trpit budale na poslu, počela sam da štedim da otvorim nešto svoje jer je postalo neizdrživo radit sa dvije nad*kane babe koje me omalovažavaju.
Teško mi je što muževa obitelj ne mari za nas, ne znam kako otpustiti taj gnjev i ljutnju prema njima i postati ravnodušna kao oni. Moj muž im je sin i brat, moja djeca unuci i nećaci... Mogu razumijeti da im nije stalo do mene, ali da im nije stalo do njih...
Bivša se udala. Smiješno mi jer je oženio neko, a meni je tokom veze pružala oralno zadovoljavanje bar hiljadu puta.
Prvo mi je bilo smiješno, onda sam počela gledati, čitati... Kako da priznam da vjerujem da je zemlja ravna ploča?!
Ne volim da kukam koliko god da mi je teško niti volim da slušam druge kako kukaju. Ne volim kuknjavu niti te dosadne kukavne smarače. Kukaju na ulici ako ih sretnem, kukaju na internetu pišući žalopojke mrtvim članovima porodice, kukaju na kafi.. jbt svi imamo probleme, ali dajte malo pozitive.
Razmišljam da pitam sadašnjeg dečka (koji ne pokazuje zainteresovanost da naša veza bude iole ozbiljna) da mi napravi dete ali da ga oslobodim ikakve odgovornosti. Ne želim da neko bude sa mnom ili mojim detetom na silu. Osećam da me više ne voli, želim da ga pustim da ide svojim putem jer ja njega volim. Ipak želim nešto od njega, nešto naše ali se plašim njegove reakcije. Dugo smo zajedno i oboma nam je preko 35.
Trema mi je uništila zivot i počela sam sada ići na psihoterapiju da se suočim s tim. Teško je i svakom tko se s tim bori sa nesigurnošću i tremom i niskim samopouzdanjem poručujem da nisu sami. Možemo mi to!