Zavidim ljudima koji imaju bogate starce samo zato što su do svojih kasnih 20-ih mogli bezbrižno živjeti, putovati gdje god i kad god požele, dobivali aute na poklone sa svojih 18 godina, generalno nikad nisu trebali razmišljali o novcu. Nije meni do luksuza ni do putovanja, ali od kad znam za sebe radim neke poslove, više ili manje glupe, samo da si mogu priuštiti neke sitnice ili da olakšam starcima, barem da meni ne moraju davati novac za užinu, izlaske itd., i sad sa 26. imam dobar poslić ali teško da ću si priuštiti normalan auto ili pak vozački tako brzo, o putovanjima da i ne pomišljam. Ne bih inače ni razmišljao o tome, ali nedavno me prijatelj, koji ništa u životu nije stekao sam i starci su mu kupili auto, stan i dali mu posao (na nekoj izmišljenoj poziciji u svojoj firmi), pitao "a što si više ne kupiš neki auto, zašto si stalno na bajku? Ili neki motor". Dobar je lik, ali jednostavno nema osjećaj za "ne imati" nešto ili "ne moći" si nešto priuštiti.
Flertovati sa nekim kome se sviđate i uporno mu davati lažnu nadu da biste nahranili ego, a onda ga odbijati je........nema ovaj jezik reči kojom bi se to moglo opisati. Nema.
Ove maske protiv corone su dobre iz još jednog razloga, dok vozim auto i opsujem nekome nešto, to ispadne sasvim neprimjetno.
Nosim leće i naočale. Naočale većinom nosim kod kuće, dok leće uvijek stavljam kad idem negdje van. Jedno jutro krenem na faks stavim leće i jave mi da je predavanje odgođeno. Ostanem kući i nakon nekog vremena upalim tv, stavim cvike na glavu i ne vidim apsolutno ništa. Panika, ćoraviji nego što sam bio. Šta ću, gdje ću, nazovem doktoricu da imam ozbiljan problem i ne znam šta se dogodilo. Žena me smiri kaže da dođem pa ćemo vidjeti što dalje. Jedva se dovezem do nje, skinem naočale odmah na ulazu u ordinaciju kad odjednom vidim savršeno. Tek sam tada shvatio da sam stavio naočale i leće istovremeno. Doktorica je oplakala od smijeha, a mene blam pojeo.
Trenutno, najveći problem u životu mi je da se setim na kojoj epizodi serije sam stao.
Sada su roditelji 24/7 sa onim što su odgajali. Mislim da moji nisu ponosni.
Kada sam išla u osnovnu školu, mnogo sam voljela da čitam knjige. Dva puta sedmično sam išla u školsku biblioteku i uzimala knjigu po želji a staru uredno vraćala. Tu je radila jedna nastavnica koja nam je davala te knjige. Jednog dana, čekajući u dugačkom redu da uzmem knjigu, ona pođe da viče, moje ime doziva, dere se i govori Ti ..... Ti.. Zašto ti ovdje svaki dan dolaziš, je li ti misliš da ja ovdje samo za tebe radim? Možeš izaći i više ne dolazi. Ja sam propala u zemlju od stida. I dalje sam čitala ali nikad više u tu biblioteku ušla nisam. I nikada neću zaboraviti taj osjećaj i taj dan.
Djevojka je raskinula samnom jer sam u karantinu sa svojom porodicom a ne sa njom.
Da sam znanstvenik već bi razvio, patentirao i našao investitora za proizvodnju testova za coronu. Nešto ala test za trudnoću. Popiškiš se i vidiš jesi pozitivan. Al eto nisam znanstvenik. Ni investitor. Samo sjedim kući u izolaciji i dosadno mi je.