Imam običaj da pričam sa svojim kućnim ljubimcima. I tako jednom izlazim ja iz podruma, kad ono nakon nekoliko dana vidim svoju omiljenu macu. I ja njoj opa gospođo kako ste, nema vas dugo, hoćete unutra i u tom momentu čujem nagli ,,škripaj" cipela. Kako sam izlazio iz podruma nisam video da jedna starija gospođa prolazila ispred kuće. A ona od silnog cveća u dvorištu nije videla mačku pa je mislila da se njoj obraćam. Strašan me je blam uhvatio, ali joj nisam ništa rekao. Jer ko bi poverovao da pričam sa mačkom :D, tek bi onda mislila da sam lud. Ovako ispadoh manijak a od količine blama koji sam doživeo uopšte se ne sećam lika te gospođe jer sam hteo u zemlju da propadnem :D .
Dugo godina živim s momkom, super se slažemo, jedini je problem što bi on želio dijete u skorije vrijeme, a ja zasad ne.
Da imam hrabrosti, jednom Bojanu bih rekla da ne ide na brod. 8 meseci je dugo.
Više ne uživam ni u jednom trenutku sa svojom bebom. :'(
Otkako se rodila pre 4 meseca, volela sam je najviše na svetu, ali već nekoliko dana je nepodnošljiva, razdražljiva, traži stalnu pažnju, ispušta zvuke nezadovoljstva ili plače. Ako je ostavim samu na 3 sekunde, plače, a ako se duže zadržim van sobe, urla. Toliko me grize savest jer mi ne prija čak ni igra sa njom. A do skoro sam u skoro svakom trenutaku uživala.
Već trećem dečku smeta što nemam velike atribute i ja ne znam šta je ovo. Postao je bivši kad je počeo da me izokola navodi da radim gluteuse u teretani, pa je pohvalio neke devojke sa velikom zadnjicom. Počinjem da mislim da nikome ne mogu da budem zgodna baš takva kakva sam, da ću uvek nekome biti utešna nagrada.
Zaručio sam curu zbog njenog pritiska jer smo dugo u vezi i zbog pritiska drugih. Sad gledam kako da sve to prikinem. Bolje i tako nego da provedem život sa nekim koga ne volim da je volim davno bi je zaprosio.
Sretnem bivšu nakon nekoliko godina od raskida, pitam kako je, čime se bavi dobijem odgovor "tebe nije zanimalo kako sam i čime se bavim ni kad smo bili zajedno". Malo me zabolilo..
U godinu sam dana poslala 134 zamolbe i životopisa za posao. Išla na razgovore za posao od konobara do administratora u banci. Sve bez uspjeha. Osjećam se poniženo, a najgore mi je kad kažu posla ima tko hoće raditi. Ne, posla ima za odabrane. Ne žele me kao čistačicu, konobaricu jer sam preškolovana, ne žele me u banci, trgovini- jer sam ničija. Najbolje da me nema.
Nerviraju me ljudi koji kada im nešto napišeš nakon što odu spavat, ustanu i izignorišu da si išta pisao. Bukvalno otvore novu temu s tobom i to je to. Znam mnogo takvih, bukvalno moram paziti kada im pišem šta, jer ako spavaju u tom trenutku znam da se ta tema neće ni otvorit ni nastavit. Meni je logično kad ustaneš da odgovoriš pa onda otvaraš svoju temu.
Istina je ono što kažu da mnogo više boli ljubav koja nije doživela svoj puni potencijal i nije se ostvarila, nego ljubavi koje su bile i završile se.