Cijeli svoj život nisam znala što želim raditi. Studirala sam ono što ne volim, radila u toj struci gdje se nisam snašla, pa mijenjala posao. Iako sam zadovoljna sa sadašnjim poslom, ne vidim se u njemu dugoročno.
Nisam socijalna i ne volim da se družim. U stanju sam da dane i mjesece provedem sama u kući ili u obilasku prodavnica, šetnji, ostajanju kod kuće; čitanju, pisanju, kuhanju, slušanju muzike i bavljenju sportom. Društvene mreže nemam i ne trebaju mi. Prijatelje nemam i ne osjećam potrebu za njima. Imam roditelje i sestre i dovoljno mi je da znam da su živo i zdravo ali svaka komunikacija duža od sat vremena me umara i crpi mi energiju. Željela bih doživjeti romantičnu ljubav jer imam potrebu za intimnošću i seksom sa voljenim muškarcem. Depresivna nisam, kad pogledam u prošlost, ja sam ono dijete koje je uvijek voljelo samo da se igra iako su me vršnjaci pozivali u igru a roditelji mi nisu zabranjivali druženje. Da imam uslova, odselila bih se na pusto ostrvo sa voljenim muškarcem i dolazila dvaput godišnje u nabavku namirnica i kozmetike. Ne znam zašto vam ovo govorim, vjerovatno da biste shvatili da mi samotnjaci nismo nužno depresivci niti mrzimo ljude.
Moj suprug je bio razjaren što ne želim davati novorođenu bebu nikome, pa ni njegovoj mami, te mi je istrgao bebu iz naručja i odnijeo bebu staru nekoliko dana svojoj mami na drugi sprat. Onda se vratio meni i rekao: "To je i moja beba parni dani tvoji, neparni moji!"
Kako sam odrastao, pogotovo u tinejdžerskom dobu, često nisam imao mogućnost da dobijem nešto novo, makar to bila i obična majica. S obzirom da sam živeo sa mlađim bratom i majkom, bilo je poprilično teško u nekim trenucima. Sećam se da je majka jedva skupila neki dinar nama za užinu i podelila to, a ja bih svoj deo pošto sam išao ranije u školu, namerno ostavio kod kuće s izgovorom da sam zaboravio da bi brat mogao odneti i moj deo i uzeti sebi nešto lepo. Sada imam ženu i dete i mogu im priuštiti više nego što sam ja tada imao, ali ja i dan danas sebi ne mogu ništa da uzmem, uvek ću pre kupiti nešto ženi ili ćerkici nego sebi, ma koliko da mi je to nešto potrebno. Uvek sam bio i ostao sebi na poslednjem mestu.
Koliko mrzim kada mi se javi osoba koja me je ponižavala i provocirala, kao da se ništa desilo nije. Napiše „ćao, šta ima“, umesto da se izvini. Pritom ima preko 30... Užas, koliko ljudi ne znaju da komuniciraju, izvine se, priznaju da su pogrešili...
Evo primjer šta za mene znači lojalnost. Oboje koristimo Instagram, ne da sam ovisna o tome ili mi je bitno šta se tamo dešava, ali kao svaki drugi čovjek imam tu aplikaciju i koristim ponekad. Primjetila sam neko vrijeme jednog momka iz mog kraja, koji je inače predivan i znam o njemu sve najbolje. Iz dobre familije, dobar drug i ništa se za njega loše nije čulo. Počeo mi je lajkati storije. Prvo sam mislila da to onako radi iz dosade. Onda se ponekad i javio s nekim komentarom u vezi objave. Odgovorim uvijek kratko i to je to. Ja sam u braku. Ali čim sam osjetila da mi prija njegova pažnja, da li će on vidjeti taj stori ili mi se javiti sam ga izbrisala iz prijatelja. Od tad mu nikad nisam više otvorila profil. Samo želim reći koliko mi nije jasno kad neko dopusti to, da se zaljubi, da se krene dopisivati, ili još gore da se krene viđati i varati partnera. Ništa manje ne očekujem od svog muža, samo se mogu nadati da razmišlja kao ja.
Imam pametnu vagu u kupatilu koja mi na telefon pošalje informaciju o svakom merenju. Tako sam uhvatila da muž dovodi ljubavnicu u stan. Uzeo je bolovanje zbog zubobolje, a ljubavnica je stala na vagu i dobila sam obaveštenje 67kg. Upravnik zgrade mi je proverio video nadzor u liftu i na ulazu u zgradu i konačno sam imala dokaz. Godinu ipo dana nismo vodili ljubav jer me je lagao da ima hemoroide, polipe u crevima i da zbog jakih bolova ne može ništa a da se operacija čeka godinama. I dalje neverica da se ta žena izmerila i tako odala. Prezauzeta poslom, rad noću u bolnici i šlogiranom majkom, nisam imala vremena da sumnjam da me vara.
Najbolje je kada kažu da ne gledamo TV i ne čitamo novine, da će nam tad biti bolje. Pa ja ako to uradim, i dalje će svašta da se dešava, a i moramo nekako biti obavešteni. To je kao da kažeš da te ništa ne zanima i živiš u svom svetu, a oko tebe haos. Neće se ništa promeniti isključivanjem TV.
Sutra je rođendan mom bivšem dečku. Ja ga volim i dalje i želim pomirenje, on ne. Da li skupiti hrabrost i čestitati mu?
Život mi postaje nepodnošljiv. Navučen sam na kocku, masturbaciju/pornografiju, na posao koji radim i koji volim, i kad nisam na poslu ne osećam se dobro jer ne znam šta ću sa sobom u slobodno vreme. Imam dobru devojku koju sam prevario jer ne umem da se kontrolišem od napaljenosti, krijem joj sve i svašta. Živim jedan second hand life. Ceo život imam psihičke probleme uspone i padove. Želeo bih da me nema i da ne postojim, da se uopšte nisam rodio.