Bivši najbolji prijatelj, koji me je ostavio zbog djevojke, javio se nakon 4 godine. Naravno da se kaje, da mu je žao i slične priče. Popričali smo, te sam rekla da se naše prijateljstvo neće nastaviti, ali već 7 dana razmišljam samo o njemu. Moj momak ne bi podržao pomirenje nakon svega i nakon takvog odlaska. Ne znam šta da radim.
Ja ne razumem koja je poenta fotošopiranja do iznemoglosti? Nećemo da se lažemo, skoro svi(pa i ja) iskoriste fotošop za neke sitne korekcije, ali brate, kako neko od sebe može da napravi karikaturu i totalno drugu osobu? Iskreno rečeno, mene bi blam bio da me gledaju na društvenim mrežama na jedan način, a da mi se uživo smeju i kažu 'ko je ova'.
Neki lik mi je poslao poruku da bi voleo videti moja stopala... Na kraju se nije ni pojavio.
Bila sam na ručku s jednom prijateljicom, pa kad sam joj rekla da sam 15 godina sama - ona se šokirala. Nije mogla vjerovati da je to tako. Ispričam tu njenu reakciju dugogodišnjoj prijateljici - a ona se na to na sav glas nasmijala. Smorila sam se na kraju.
Priznala mu emocije i udaljila se jer je zauzet.
On me ne ostavlja na miru, zove me druže i zapratio me na ig.
Nakon 2 godine viđanja i muvanja, čekanja da on pokrene nešto ozbiljno, ostavio me hladno jer sam ja pokrenula temu ozbiljne veze, zajedničke budućnosti i svega što ide uz to. Volim ga previše, ali me isto tako previše povredio i razočarao. Sve sam bila spremna da dam za nas. Za mene je to bilo za celi život i bojim se da nikada više ne budem mogla voleti i zasnovati obitelj.
Imam 19 godina i već više od godinu dana živim samostalno na drugom kraju države skoro bez ikakvog kontakta sa obitelji. Upoznala sam jednog dečka, zaljubila se. On je jedino što me istinski čini sretnom. Išlo je sve super, imala sam posao, njega i ništa mi više nije trebalo. A sad, sad ne znam gdje ću bit za tjedan dana, strah me toga. Bojim se da će me sustić moja brzopletost da odrastem. Ne želim otić od njega i vratit se doma, iako bi dala sve da odem na bar dan, dva. Sve se polako raspada, želim radit ovdje, ali nemam gdje. Strah me otići da se nemam gdje vratit, da njega ne mogu vidjet bar jednom tjedno. A još teže mi pada to jer nemam nikoga svog ovdje. Imam tjedan dana da smislim gdje ću i što ću sa sobom. Strah me jako i nadam se da ću bar nešto uspjet.
Prošle godine sam zaprosio curu sa kojom san u vezi 7 godina. Zaprosio sam osobu koju ne volim i koja mi je fizički odbojna, samo zato što je bila uporna i dosadilo mi je više slušati kad ću je ženit. Sa njom sam počeo jer je prva uletila kad san sa bivšom prikinio. I evo ja od dosade ne znan šta ću pa je molin da se vrati, a znam duboko u sebi kad naleti bolja da ću je ostaviti.🤦♂️
Najbolje nam je bilo kad smo pravili kolut unaprijed i preskakali kozlića.
Zaljubljen sam u radnicu u lokalnoj kladionici. Mladi smo oboje, ona je samo godinu starija od mene. Ne mogu da prestanem da mislim na nju, a ona ima dečka. Počeo sam da dolazim dosta često tamo da pijem kafu samo kako bih prozborio po koju reč sa njom i da bih je video. Smorim se kao zmaj kada dođem i shvatim da ne radi u toj smeni.
Ne, ne kockam se, ne trošim ogromne pare tamo. Nemam problema sa tim stvarima. Pijem samo kafu u toj kladionici i subotom odigram tiket za 50 dinara. Ništa više.