Živi od plate do plate, ali na prvi pogled deluje kao da joj ništa ne manjka.
Luksuz je njen način da prikrije prazninu — troši na sve što može, samo da prostor oko sebe bude ukrašen, da se vidi trud, sjaj i red.
Dovoljno je da joj ponudiš nešto, i novac već menja vlasnika.
U ormaru se gomilaju cipele i garderoba, po kući sitnice bez prave svrhe, a ona uvek ima neki novi plan za renoviranje — jer „uvek može još nešto da se popravi“.
Pije veštačke sokove, kao da time dodaje boju svakodnevici.
Njeno dete je bistro i lepo vaspitano, ali lenjo — kao da je od majke nasledilo naviku da sve treba da izgleda lepo, ali da se ne mora previše truditi.
&&&&
Koja je to bolest?
Najviše mrzim kada ja kao osoba koja po rečima drugih ljudi nisam đubre moram da budem to isto đubre da bih se uklopila u neko društvo jer realno više nema takozvanih 'dobrica' odnosno ljudi koji ti zaista ne žele zlo, a to sam suštinski ja. I onda moram nešto da glumatam, a najradije bih ih oterala u pm. Stalno neko dokazivanje, a nemaju ni pameti ni izgleda ni novca. Možda nemam ni ja to od navedenog, ali uopšte nisam iskompleksirana osoba. Izgleda bi trebalo da budem bilo bi mi lakše u životu.
Žensko sam (29) i imam Adamovu jabučicu. Nije baš kao kod muškaraca velika, ali je definitivno tu. Jako mi utiče na samopouzdanje iako imam odnazad gledano lijep, ženski vrat. Nije nikakva žlijezda ni ništa poremećeno, prosto tako mi je. I baš je bez veze. :(
Imam prijateljicu kojoj treba po dva sata da odgovori na poruke. Brate, šta radiš toliko? Prođe pola dana i ja i zaboravim da sam joj poslala poruku a ona tek onda odgovara. Znam da smo svi zauzeti, i ja sam, ali nije mi jasno kako joj treba po nekoliko sati svaki put da odgovori.
Nedavno smo muž i ja uzeli prvog psa, a imam kolegu na poslu koji voli pse, trenira, vodi na izložbe i sl. Pitala sam ga za par savjeta oko dresure, on mi odgovorio, sve OK. I sretne me jučer na hodniku i pita me: “Kako je kuja?” Ja odgovorim da ide na bolje, ali da je dosta tvrdoglava i da joj treba puno puta ponavljati. Danas me zove šef na razgovor, kolegica nas čula i prijavila da smo tračali nekog u firmi i nazivali pogrdnim imenima. Jedva čovjeku objasnili da se radi o kuji kao psu, ne karakternoj osobini.
Koštao sam roditelje oko 35k evra za osnovne i master studije ekonomije i biznisa na prestižnom fakultetu u inostranstvu i tek onda shvatio da me ne interesuje da radim u kancelariji i idem po konferencijama i da bih radije da održavam imanje na selu koje imamo. Moji su pobesneli što neću ostati gde sam studirao i naći jako dobar posao, ali ja bih radije da živim na selu, radim napolju i imam svoj mir. Dali su mi ipak plac i zemlju i godinu dana da od toga napravim biznis svojim rukama i znanjem koje sam stekao. U suprotnom me isključuju iz nasledstva i zabranjuju da koristim bilo koji stan i kuću koje poseduju. Poželite mi sreću da mi pođe za rukom...
U vezi smo peti mjesec, i u nekoj smo krizi stalno se svađamo, ona traži razloge za svađu bezveze, vcrs lijepo već sutra u jutro napadi na mene, stalno mi spominje kako se njoj momci javljaju, a neće da izbaci sliku samnom da vide da je zauzeta.
Zaljubljen sam stvarno me ne interesuje više ni jedna žena osim nje, za nju sve radim i uradio bi i sve to ona zna, razmišljam da li je njoj stalo, ali teško se nosim s ovom situacijom, ne znam šta raditi stresiram se, smršao sam, mislio sam to je ta kojoj ću bit dobar suprug. Oboje smo u 30im godinama.
Iako mi na poslu visi inspekcijauu, ja rokam muzikicu, mislim nije da mi srce ne roka ali kao ja to hendlujem, jedva čekam da dođem kući da skinem čarape i dignem sve 4 u vis!
Dobio sam ponudu za posao u Austriji, struka, odlično plaćeno, ma milina. Kako se približava dan odlaska sve mi je teže i teže. Čini mi se da ću se vratiti brže nego što mislim ali svakako ću pokušati.
Završila sam državni Farmaceutski fakultet i želim dati dobronamjeran savjet budućim generacijama. Fakultet je iznimno zahtjevan, omjer dobivenog i uloženog je apsolutno nezadovoljavajuć. Nakon silne muke u većini slučajeva završite kod privatnika koji sam nije farmaceut, trpite mobing, nemate pauzu niti pravo na bolovanje, cijeli dan stojite na nogama, pritom se svi prema vama odnose s dubokim nepoštovanjem (pacijenti) smatrajući vas prodavačima. Primanja također nisu naročito bajna. Nakon početka rada doživjela sam veliko razočaranje u struku, koje nije prestalo do danas. Razmislite dvaput prije upisa na ovaj fakultet.