Roditelji koji tvrde da me najbolje poznaju i vole takođe ne znaju niti me pitaju za prijatelje, ljubav ili posao. Kada se posvađamo, napolju se isplačem, ne pada im na pamet da se izvinu. Spala bi im kruna s glave...
Šta nije u redu sa ljudima kojima kad počnu da plaču, prvo padne na pamet da uzmu telefon i fotografišu se ???
Ponosna sam na sebe što ne osuđujem tuđe živote kakvi god bili. Svako neka radi kako hoće i misli da treba.
Ali sam shvatila koliko ja osuđujem sebe, pa meni dušmani ne trebaju..
Nikada neću razumeti ljude koji rade državni posao. Stalno kukaju kako im je teško, a za osmočasovno radno vreme jedva da sastave četiri sata rada. Neka se zaposle kod privatnika da vide šta je muka.
Muško sam vozim auto već godinu i 3 mjeseca i već 4 puta udarao auto. I od toga 3 puta nije nikad šteta veća bila od 100€, ali opet se smatram nesposobnim za vožnju.
Napokon sam si kupila apartman na moru o kakvom sam uvijek sanjala, još otkad sam bila mala djevojčica. Nema ništa ljepše od tog kad se učenje, trud i rad isplati. Želim svima da se ovako osjećaju i da im rad urodi plodom pa da si ostvare svoje želje!
Nisam mogla da razumem kako se Amerikanci ugoje na 300 kila, i to relativno mladi. Kad sam počela da živim i radim u trudnoći sam se ugojila 35 kila. Nisam jela nenormalno veće porcije već je hrana prepuna, soli, šećera i gmo.
Ja u Hrvatskoj, ona preko granice, nebitno sada koja zemlja. Oko godinu dana se čujemo, sa ponekim prekidima, ali na kraju uvijek završimo u kontaktu. Ugodno mi je razgovarati s njom, zanimljiva, duhovita, opuštena, jako lijepa i pametna cura. Sve se čudno osjećam kada se ne čujemo, a opet ne želim ništa poduzimati jer živimo u različitim državama. Na sto muka sam i ni sam ne znam šta je najispravnije. U danima kad se ne čujemo pomalo mi nedostaju naši razgovori, a onda opet mislim da je tako najbolje. Onda se opet čujemo i komuniciramo danima i tako u krug. Ne znam, nisam pametan.