Ništa mi nije ubilo samopouzdanje i vjeru u sebe kao faklutet.
Polomio sam televizor i monitor računara jer nisam stigao da naučim za ispit.
Presrećan sam što sam zdrav što mogu da treninram i da napredujem. A jednog dana će svi čuti za mene kada budem k*ro amerikance u dresu reprezentacije.
Bio u kafiću i vidim neku curu. Cura umisljena i ja gledam u nju i čudim se kolko je glupa čak sam je slikao frendu i reko mu kak je glupa i to... I nakon par dana cura mi se javi i pita zašto sam ja nju sliko i gledo u nju i ja ne znam šta da joj odgovorim.
Bivši dečko mi je poklonio kopiju parfema vrijednog preko 100€, misleći da neću skužiti. To je za mene osobno poniženje, a da ne spominjem da sam mogla kožu uništiti jer tko zna što je u tom bućkurišu, fuj!
Taman skupim samopouzdanje i počnem verovati u sebe i juče neki prolaznik šapuće mojoj prijateljici da je ona lepa a ja ružna.
Muško sam, al' sam veoma osjećajan. Kad su u pitanju djevojke, čim nešto postane ozbiljnije neke sitnice me toliko znaju zaboljet, i odma me hvata tuga i depresija.. Dovoljno da mi ne odgovori na poruku jer nije stigla ili tako nešto, mene to odma ubije, ono makar da napiše dobro sam javim ti se, ali kad baš ništa.. I tako oko svega, svaka sitnica i riječ malo malo mene nešto opali. Imo sam i sa bivšom tih problema, pa nam je na kraju sve propalo jer sam tražio previše pažnje, ali jednostavno osjećam da sa ženom treba da mi bude sve polako, osjećajno i nježno.. Mamu, sestru, baku, rodice sve oduševljava kako im stalno tepam i mazim ih i sve to, kako sam fin, a djevojke s druge strane, čim prvi put odreagujem nježno ili povrijeđeno na nešto od njih, odma me pokušaju gazit il' još više uvrijedit, ali nije mi jasno zašto... Imam osjećaj da nikad neću nać' nekog ko će razumjeti tu moju nježnu stranu muškarca, a u isto vrijeme se zapitam da li stvarno radim nešto nenormalno pogrešno..
Primetila sam da su svi u kafiću dok je igrala Hrvatska zapravo navijali za nju i čemu onda ona silna međusobna netrpeljivost i mržnja? Budimo takva podrška jedni drugima stalno i stanimo mržnji na put! Svaka čast komšije, još mnogo uspeha!
Ne volim nijedno godišnje doba. Ne volim ni vrućinu, ni hladnoću, ni sunce, ni kišu, ni vetar. Najviše mi odgovara kad je napolju prijatno da možeš obući majicu kratkih rukava, a da ne greje sunce nikako, takav dan bude možda jednom u godini. Ne može mi Bog ugoditi, najradije bih u kući proveo 364 dana godišnje i izašao samo taj jedan kad se desi.
Moj mali bratić prvo što je rekao kad je ušao u more bilo je: “Fuj, jeb*te ‘ko je ovo posolio!” Svi smo umirali od smijeha!!