Kad sam ušla u vezu s jednim dečkom na fakultetu, roditelji su mi rekli da se smem viđati s njim samo tokom dana u gradu, na kafama i sokovima, i da ne smem da idem kod njega kući, da ''komšije ne bi pomislile nešto''. Ja ne znam da li su oni stvarno mislili da mi nećemo imati odnose i da je normalno da se dve mlade osobe u vezi u dvadesetima viđaju samo u kafiću. Pritom, ja sam i pre toga, u srednjoj (od 17. do 18. godine) imala dečka s kojim sam imala odnose, samo im nikad nisam rekla za to.
Primjetila sam kod sebe a i drugih jedan simptom - umor i neka iscrpljenost. Ja sam u 40im (nisam vakcinisana) ali i neki od 20 osjećaju isto, prvo sam mislila da mi fale vitamini, da je stres ali ne, jednostavno je nešto čudno u vazduhu. Nemoguće da čak i oni koji treniraju osjećaju isto a nisu prije. Zadnjih par godina je vrijeme nekako ubrzano i teško.
Jbt koliko su neki ljudi ludi i zaslepljeni. Druga zapratila neka devojka, on zapratio nju i pokazuje mi. Kažem da je profil lažnjak, on mi ne veruje i da vidite samo koliko mu je bilo krivo.
50+ smo i suprug sve sporije ejakulira, čak i sa lubrikacijom. Inače mu treba duže, ali sada ja puno brže doživim vrhunac (nema problema sa erekcijom). Znam da bi trebalo da pričam sa njim, ali mislim da bi to samo pogoršalo stvari, pa nemam rešenje.
On je ljubav mog života. Kada me poljubi svijet se zaustavi. Ništa na ovom svijetu se ne može usporediti s osjećajem koji imam kad sam s njim, u njegovom zagrljaju. A prekinuli smo. Misli da ja njega ne volim. Beskrajno ga volim, više nego što ću ikad moći opisati. M, ti si moje sve!
Nikola, sviđaš mi se od detinjstva i želim ti reći ali ne smem lično!
Lajkovao me bivši na Tinderu. Nešto se mislim pa ne bih ti uzvratila lajk makar vilu na Maldivima sutra da mi ponude fraj, posle svih onih razočaranja koja mi je priredio.
Moji stričevi su "ljudi iz naroda" u najpozitivnijem smislu. Vole da pojedu dosta, da se provesele, popiju nekad u granicama normale, ali nikada previše. Nikada nikog nisu prevarili, nikada nikom ostali dužni. Ne diraju nikog, ali ne daju na sebe i svoje porodice. Pošteni, vredni i časni ljudi. Ponosan sam na njih.
Posle fakulteta sam čekao skoro 2 godine da se zaposlim u struci ali sam tokom tih 2 godine radio svašta od raznosa brze hrane, taksiranje, 3 meseca sam radio kao merčandajzer i nekako uspem dobiti posao u struci. 4 godine sam radio u struci plata 170 000 din, službeni auto pride od firme. Sve je to bilo super tih par godina. Ušao sam u kredit za auto na 7 godina i kredit za izgradnju kuće na 20 godina. Oko 80 000 din mi je odlazilo samo na rate kredita auto sam skoro pa 80% otplati dok za kuću je ostali još 15 godina da vraćam što mi ne bi bio problem sa tolikom zaradom međutim moja firma je zapala u loš finansijski tok morali su zatvoriti u Srbiji filijalu meni dali otkaz. Tako da sam već 2 meseca pod velikim stresom jer sam upao u silne dugove prema banci. Pokušavam naići sličan posao kako bi izašao iz krize.
Pušač sam..
Mnogo bih voleo da zabrane pušenje unutra.
Većina sveta tako radi, izađeš ispušiš i vratiš se.