Drug kaže što se ne javim, otkud to da ga se setim... Pa druže, javi se ako hoćeš, ja ne znam što još uvek ljudi gledaju ko se kome javio. Ionako se ja javljam uvek, pišem dok on jedva odg. (dve rečenice, nekad jednu), sav nezainteresovan, pasivno agresivan... Evo nismo se čuli godinu dana. Neću ni ja da se trudim.
Otkrio sam nedavno da ima neki novi fetiš i da se zove findom. Kao djevojka uzima novac od muškarca i on se loži na to da daje njoj zaradu. Mislim onda, pa i ja sam findom fetišar. Sve što zaradim podijelim i supruzi i djeci i roditeljima i dok platim ratu za stan i za auto, ostane mi taman da eto, imam šta da jedem i da sebi kupim nove gaće. :D
Nisam uopšte znala da je zaljubljen u nju i da radi sve da bude u vezi s njom. Mi smo se nekako evo da kažem, simpatisali nekih pola godine. Bilo je čak nekih izliva nježnosti i pažnje s njegove strane, dodira, poklončića. Hladno me je navukao, mislila sam da će upravo da klikne između nas. Ali, kliknuo je između njih. Ona mu je neka prijateljica od prije sa kojom djeli neka interesovanja. Mislim svima nam je blizu 40-ta, ali ja sam ga ipak zavoljela. Zašto mi je to uradio, igrao se s mamom iako zna da sam sada u krizi, u problemima, sranje na poslu.
Tek sad ne mogu da se sastavim. Samo ne trebaju mi sad komentari nezrela, glupa, dovoljno sam utučena.
Čim vas svekrva voli, znajte da vas muž neće voleti. Jednostavno je tako. Dobra konekcija sa svekrvom=loša konekcija sa suprugom. Dok je sa taštama druga priča, ukoliko vas mrzi tašta brak vam neće uspeti. Podsvest će izmestiti ćerki i postaće monstrum prema vama KOLIKO je god voleli i trudili se održati brak. To toliko jasno uočavam, bar u mom okruženju.
Mislila sam da imam ljude na koje mogu da se oslonim. Da će, kad sam tužna i kad mi zatrebaju uvek biti tu. Ali kad je postalo teško, shvatila sam koliko ljudi zažmuri pred tuđom boli. Prestala sam da očekujem razumevanje i naučila da ćutim, da polako gradim sebe iz ruševina jer kada se sve sruši, najvažnije je da sam sebi ostaneš oslonac!
Šefica je dala otkaz, još par dana je tu, jedva čekam da ode, u celom kolektivu kad se nešto ne uradi, to jest ne stigne, ona meni prebacuje, kao da ostale kolege ne postoje, ja primam robu, odgovaram na meilove, radim sa kupcima, radim povrate, a ona se vadi na to da ima probleme sa leđima. I još će da me preskoče da munpinude da budem šef, ja to ni ne želim, već će devojka koja radi kraće od mene, da bude šef, a koja i baš ne zna posao, ali nema veze, ja ću ionako da dam uskoro otkaz.
Intelektualac sam, akademski građanin, mada ne radim u struci. Važim za normalnu osobu, ali često u društvu sa nekim ljudima i tokom razgovora sa njima, djelujem kao da imam neki oblik autizma. Takav sam od malena. Dok sam sa nekim ljudima potpuno opušten i ponašam se kao najšarmantnija i najopustenija osoba na svijetu, puna humora i koju ljudi vole i žele samnom da se druže, sa nekim drugim ljudima djelujem kao da sam psihički zaostao i da nemam dovoljno "normalnosti". Često tripujem da ljudi to primijete i da kod mnogih vlada mišljenje da sam debil, da sam lud i da sam zaostao.
Častila sam najbolju drugaricu kad sam diplomirala i našla posao, a ona je prema meni bila veoma škrta kad se zaposlila i završila faks. Znam da novac nije najbitniji, ovako se lepo slažemo, ali moram priznati da mi je to zasmetalo.
Dogovorim se s čovjekom za prvi sastanak, pozvao me da se vidimo u subotu. Fin razgovor na aplikaciji, malo flerta, dobra energija. Dođe subota, budim se oko 9 ujutro, vidim poruku od njega, kaže probudio se bolestan. Izvinjava se, pita možemo li odgoditi za utorak naveče, misli da će ozdraviti do tad. Ok, dešava se, meni se na razbolijeva, može utorak naveče u 7. Dođe utorak. Oko 6 sati je, ja se spremam, stiže poruka od njega. Otkazuje opet, s drugim izgovorom. Ostavila sam seen, ali me ipak pogodilo.
Ponašao sam se kao jedan dripac i obični kreten prema djevojci koja mi ništa nije loše uradila. Izbjegavao sam je maksimalno, skoro nikad gledao i uvijek držao na distanci. A ona je pokušavala da se približi i da ostvari neki prijateljski odnosi. Siguran sam da se pita zbog čega sam tako hladan i nezainteresovan bio. Istina koju neće saznati jeste da sam se zaljubio u nju a imao sam djevojku. Svaka dalja komunikacija sa njom bi me odvela u pogrešnom smjeru. Ona je otišla, promijenila kompaniju i danas kada se vidimo na ulici, što je veoma rijetko, samo okrene glavu i prođe dalje. Žao mi je zbog toga. Ali smatram jedinim rješnjem borbe sa zaljubljenošću.