Žao mi je što nisam bio popularan u svojim tinejdžerskim godinama. Sad sam u ranim dvadesetim i ništa se nije promjenilo. Bio sam bez razloga introvert, loš učenik a pubertet kao da nije ni bio. Možda je vama društveni život dosadio a nama koji ga nismo imali djeluje neostvarivo. Mislim da ću takav biti do 30te ali opet ne mogu to dozvoliti trebao bi to riješiti ali ne znam kako. Uvjek sam bio bezvoljan i nezainteresovan. Tek sad vidim kako je odbačenost teška stvar. :(
Čim sam odbila perverzno dopisivanje s njim prestao mi se javljati.
Imam svoju kuću, svoja kola, dva svoja posla, svoje pare. I dalje čekam onu koja će nešto da pridonese sem one stvari u vezi. Aj ćao.
Glumim da volim njegovo dete, ali ustvari ga ne podnosim.
Od malena sam slušao roditelje i kad nije bilo po mojoj želji, i bio primoran na razne obaveze koji su mi nametali, da budem ono što su oni zamislili, da se družim sa ljudima sa kojima mi kažu, da radim posao, blago rečeno ucementirali su mi u glavu njihove obrazsce da drugačije ne znam, postao sam konj koji ne vidi ni levo ni desno.
Prije su lijepe cure imale dečke, danas dečke i muževe imaju ružne, lukave i sposobne.
Samo želim da nađem dečka da delim s nekim život. Muka mi je više od ove usamljenosti.
Upamtite, radne kolege su vam kolege, a ne prijatelji. Na kraju je uvijek bolje držati to sve na distanci...
Totalni sam propalitet a ne uzbuđujem se oko toga što je najgore, volim svoj život!