Mi smo poslednje generacije što su se družile bez telefona. Dete mi je treći razred, rođendanska torta, slavljenik zaborvailo da duva svećice jer snima tortu... bože me sačuvaj današnjih generacija i roditelja... mora taj telefon da se ograniči. Došli ste na rođendan, zezajte se, imate po 8-9 godina ... u debile će da izrastu.
Toliko sam se pitala šta nije u redu sa mnom pa sam stalno depresivna. Od kako sam se iselila od kuće, odvojila od roditelja, nema depresije. Kako je tužno koliko roditelji upropaste život deci....
Sa mužem sam deset godina, imamo ćerku od 3 godine. Nakon porođaja sam dosta smršala, međutim sam posle toga počela da se mnogo gojim, toliko da sam došla do 92 kg. Najgore je što nisam toliko ni osetila, jer sam bila sluđena sa tim da detetu sve bude potaman i nisam pazila ni kad jedem, ni šta, ni koliko. Ali u zadnja 3 meseca se zdravo hranim i baš pazim na to i smršala sam oko 20 kg. Toliko se lepo osećam i toliko se po meni vidi ta promena i psihički koliko sam srećnija. Pre par dana sam i počela da treniram, da bi se zategla. Moj muž koji nikad nije bio ljubomoran me zeza da nećeš da me ostaviš. Pre neku noć ga uhvatim da mi provera telefon, što nikad ne bih rekla da radi. Pravila sam se da spavam, jer svakako ništa ne krijem. Malo mi je smešno, ali malo mi se i sviđa ta ljubomora, koja nikad nije bila tu, jer se osećam mnogo poželjnije.
Upoznao sam neku devojku davno, davno.. na nekoj planini. I jako sam se zaljubio. Ona također, ali je nakon 7 dana nestala kao obrisana sa lica zemlje i nikad je nisam vise video. Godinama sam je tražio. Ništa. Nikad ništa. Mislio sam da je i mrtva. I nakon 20 godina, ja je ugledam, dva metra od mene. Pogledamo se i kao da tih 20 godina nije postojalo između nas. Ali imam ogromnu strah da će opet sa mi isklizne iz ruku…. Da li je neko nešto slično doživeo?
Kako ljudi žele besmrtnost u ovako odvratnom svetu? Najviše bih bila srećna kad bih znala da neću dugo živeti.
Volim da udaram kontru ljudima i zbog toga se često posvađam i ostanem bez prijatelja, a muškarce tjeram od sebe. Ne znam zašto je to tako. Nikada nisam bila od onih "gdje svi tu i ja". Imam težak karakter i nikada se nigdje nisam uklapala. Ne znam kako ću sa ovakvim stavom kroz život.
U tridesetim sam godinama. Vodim računa o ishrani, treniram, negujem se i zaista sam zadovoljna svojim izgledom. Poslednjih godina baš retko izlazim i gotovo da nemam društva, jer neko vreme nisam živela u svom rodnom gradu, gde sam pre dve godine vratila.
Uprkos tome dosta momaka mi piše (poznanici iz srednje škole, fakulteta, bivše kolege). I većina njih su u braku ili vezi. Slika sa ženom i decom, a ovamo me zovu na kafu. To je uz veliki uticaj koje je moje detinjstvo imalo na mene (otac je bio grozan prema majci i ona je sve morala dok se nije razbolela, i tad je ostavio) dovelo do toga da ja ne želim nikoga. Zaista nemam ni najmanju želju za dečkom, vezom, brakom ili decom. Čak se užasavam toga. Svesna sam da to nije racionalno, ali mislim da nikad ne bih mogla naći nekog ko bi me učinio srećnijom nego što to mogu sama učiniti.
Ne mogu da mu pokažem da sam zaljubljena u njega, jer me gleda kao drugaricu, poštuje me i na neki način sažaljeva jer sam veoma osetljiva i nekako nesnađena u životu. Znam da bi mu bilo neprijatno, znam da bi se loše osećao jer znam da mu se ne sviđam. Moram da izguram ovo nekako i istrpim dok me ne prođe. 😭
Nalazim se u hotelu sa 5 zvjezdica...all Tu sam 5 6 dana...ja izludjeh iskreno više...ne mogu da shvatim kako je nekom uživanje 10+ dana na moru....jedva čekam kući...a ponavljam sve je lux i kao u raju!
Moja sestra je majstor da izvrne tekstove pesama. Najnoviji biser je "Unstoppable", od Sie.. i deo koji glasi "I'm unstoppable, I'm a Porsche with no breaks", ona je pevala "I'm abortion incomplete"... 🤦🏼♀️