Kada sam saznala da me je dečko prevario, zovnula sam ga na telefon (ne sa mog pravog broja) i kada se javio, prdnula sam mu iz sve snage. Možda ništa nije pomoglo, ali me je dobro nasmijalo i oraspoložilo.
Kada učim nešto uvek ostavim 1 lekciju nenaučenu, čisto kad me prozove da me drmne adrenalin.
Često u mašti proživim sve što želim, i ponekad mi to bude dovoljno.
Nevjerovatno zavidim svom starijem bratu, i to me uništava. U svemu je bolji od mene, bolje izgleda od mene, mnogo je uspješniji, on se svakome dopada, dok se za mene to isto ne može reći, i tako je već cijeli moj život. Cijeli život sam ga gledao kako sa lakoćom postiže stvari koje ja nisam mogao, kako privlači sve oko sebe, kako ima sve što ja želim a nemam. Naravno da njemu ništa ne zamijeram, ne mogu mu zamjeriti to što je uspješan i drago mi je što je takav, ali kada provedete ovoliko godina pored osobe čiji vas uspjesi stalno podsjećaju na sve što vi niste i nikada nećete biti, to vas dovede u jako loše stanje. Pitam se da li ću ikada prestati da se osjećam kao da je moj život jedan ogroman neuspjeh.
Ostavljam zvono na telefonu svako veče, u nadi da će me probuditi njegov poziv.
Navodno sam zgodna, lijepa, pametna, tako kažu. Visokobrazovana jesam i imam super posao. Međutim 30 godina, a momka ni u najavi. Svi se čude. I meni bilo čudno što svaki pobjegne.
Mrzim to što me dečko ignoriše. Čak i kada izađemo. Ne znam kako to da promenim, boli...
Jako sam nesigurna u vezi mog izgleda i kad vidim da netko bulji u mene vjerujem da u sebi misli koliko sam ružna.
Mrzim kad mi kažu da bolje izgledam bez naočala, a moram ih stalno nositi..