Ja sam uvek voleo kafanu i skup život, da častim društvo, kod kuće sam kupovao najskuplju hranu i garderobu, išao na najskuplja mesta na letovanje i mislio da sam gospodin. Plaćao deci i ženi sve najskuplje. Moj mlađi brat je razmišljao drugačije. Da se kupi za kuću sve što treba. Da se nova kuća napravi. Da žena i deca imaju sve što treba, ali su decu vaspitali da budu skromni. Da ispoštuje maksimalno roditelje. Da ide na letovanje, ali da ne plaća skupe apartmane. Da se gosti u kući dočekaju kako treba. Nije ga zanimalo bahaćenje, skupi automobili i preskupi restorani. Vozi auto, koji je malo iznad prosečnog auta, može skuplji da priušti, ali neće. Kupio stan na moru, staru kuću sredio, dve nove napravio. Izdao svaku nekretninu koja mu je bila slobodna u tom trenutku, a ima nekoliko. Sve pošteno zaradio. Moj ponos. Ja samo ženin stan i deo u staroj kući koji nije sređen. Kupio plac, ali kuću nisam završio. Uvek sam mislio da sam pametniji od njega, ali sada sa skoro pedeset godina, sam shvatio da nisam.
Sada posle skoro 8 godina od završetka srednje škole sećanje me vraća na jedan jako čudan događaj iz 2015, možete mi verovati ili ne ali ovo se zaista desilo. Nisam osoba koja je plašljiva ali kratak događaj koji mi se desio mi i dan danas podigne dlake na telu. Naime kao razred smo išli na jednu jednodnevnu posetu u jednu firmu u Novi Sad. Kada smo izlazili iz škole i išli ka busu neki glas mi je rekao da podignem glavi i kada sam je podigao ispred sebe na nekih 5 metara sam video ženu koja je gledala pravo u mene imala je jako žute oči i skupljene zenice kao neki reptil. Mene je u tom momentu prožela kroz celo telo takva jeza, imao sam osećaj kao da nije ljudsko biće. Nikada pre toga i posle toga nisam imao takvo iskustvo....
Treniram godinama, izgledam sasvim normalno. Momak (40) sa kojim sam se dopisivala neko vreme inače se ne poznajemo, mi je rekao...aaa ideš na trening, koje vežbe radiš? Rekoh...danas donji deo tela, noge. Kaže...uff hoćeš da budeš Švarceneger, forsiraj malo više guzu...
Evo nisam pametna 🙄
Udala sam se pre tri meseca. Ja sam iz Srbije, a muž živi u Austriji, sam sa mamom. Previše je mamin sin. Živimo sa njegovom mamom — tata mu je poginuo. Razumem da ima samo nju, ali previše je opsednut mamom. Kad je na poslu, celo vreme se dopisuju. Nekad me ni ne zagrli pre posla ako je ona tu, kao da ga je sramota. Da li je to normalno?
Ne razumem kako neko učini mnogo loše stvari a njemu se ne vrati, a meni hoće čak i kad samo loše pomislim.
Neki ljudi su stvarno j**** bezobrazni. Kao fol, znamo se, ovo ono, a na kraju te ponize otvoreno, u lice i pred drugima govoreći ono što ne bi smjeli zbog svoje profesije koja to zabranjuje. Dno dna. Baš dno dna.
Voljela bih da sam tip žene koja kada se seksualno uzbudi tj. napali, da sa samopouzdanjem pokušam zavesti svog muškarca i dam mu do znanja da ga želim odmah. Međutim ja se samo povučem u sebe, glumim hladnoću i ravnodušnost kao sve ok. A zapravo umirem za njim. Voljela bih da sam malo napadnija po tom pitanju, da čak kada mužu nekad nije do toga da budem spremna da uradim sve dok ne dobijem ono što tražim. A meni kao da je iz poniženja pokazati mužu da ga želim i da sam napaljena.. mrzim to!
Preko dvije godine sam bila u vezi s osobom koja nije za mene. Od samog početka sam znala da to nije dobro, ali sam svejedno forsirala ostanak u tom odnosu jer sam mislila da će se nešto promijeniti. Ignorirala sam sve moguće red flegove, a bilo je ih puno (prevara, manjak empatije, promjene raspoloženja, manipulacije, vrijeđanje na osnovu izgleda, uspoređivanje s drugim ženskima u vidu kakve ova si*e ima, a kakve ti imaš itd.)
Jednom mi je samo prekipjelo, shvatila sam da zaslužujem bolje i otišla sam, a svima savjetujem da naprave isto čim osjete da nisu sretni. Jer što duže ostajete u lošem odnosu, to je teže iz istog izaći, a da ne govorim o gubitku samopouzdanja i vjere u ljubav.
Doživim fras od srpske alternativne istorije. Vaspitavan sam u patriotrskom duhu, volim srpski narod, ali brateeee... Daj malo realnosti. Smeta mi nenaučni princip koji može biti samo kontraproduktivan. Čitam knjigu jednog autora koji je dao vrlo primamljujući naslov, kad ono radi se o teškoj alternativi i pseudoistoriji. Lik "dokazuje" kontinuitet Srba od Lepenskog Vira i pravi takve nelogične i nečinjenične nebuloze da je to grozno. Nešto u fazonu, karikiram, bilo srpsko pleme koje se bavilo muzikom i zvali su se Svirci. Vatikanski zlikovci su izbacili Sv i ostalo Irci. Žali Bože bačenih para.
Nikad nisam prdnula pred mužem. Nekako bi me bilo sram da se to desi. Ne bi ga u oči smjela pogledati više.