Kada mi on ne lajkuje sliku na instagramu ja postavim istu na facebook pa mi tetke i strine komentarišu kako sam lepa, to me oraspoloži...
Bio sam u vezi šest godina. Prošli kroz mnogo lijepog, ali i kroz mnogo ružnog. Prevarila me nekoliko puta, ja joj opet vjerovao, nadao se da ću jednom napokon osjetiti podršku i pravu čistu ljubav s njene strane. Nije se desilo. Prije mjesec dana odem u drugu državu na razgovor za posao, izađem na kafu, i upoznam djevojku koja je DOSLOVNO sve ono što sam oduvijek želio. Obrazovana, pametna, lijepa kao san, ambiciozna, sa njom sam se samo smijao i bio sretniji nego ikad u životu. Nije se ništa desilo između nas, ali sam radi nje prekinuo tu dugu vezu. Da li ćemo nas dvoje ikada biti skupa, ne znam, ali sam joj toliko zahvalan što mi je pokazala kakvu osobu ustvari trebam pored sebe. Ona ništa ne zna, niti da sam imao vezu, niti da je ona razlog prekida... ali planiram dušu da dam, samo da je osvojim. Kad bi samo znala kako mi je promijenila život...
Počeo sam da izbegavam ljude koji nemaju neke životne ciljeve ili ih imaju, ali ništa ne rade po tom pitanju. Jednostavno sam u takvom periodu da mi je motivacija preko potrebna, a razgovor sa njima mi bukvalno isisa svu energiju.
Ja uopće ne moram gledati utakmice. Čujem od susjeda kad je gol.
Mislio sam da ju ne volim, dok je nisam vidio s drugim.
Pročitah ovdje nekakvu ratnu tragičnu ljubavnu priču između Hrvata i Srpkinje.. I htjela bih se nadovezati na to sa nekakvom također tužnom pričom iz nekog svog saznanja. Jedna rođakinja moje dobre prijateljice inače iz okolice Vukovara bila je Srpkinja također bila je štoviše friško udana za Hrvata.. Isto tako svi su bili protiv... Oni su onda doduše izbjegli bez ičega u Zapadnu Slavoniju gdje nije tolika opsada bila...Njenom čovjeku su jednom prilikom javili da su mu otac i mlađi brat odvedeni i strijeljani i on je odlučio vratiti se tamo ali na putu tamo zaustavljen je i odveden i više se nikad nije vratio... I ona se trudna bez igdje ičega odlučila vratit svojima a kad se vratila njen otac ju je zarobio, isprebijao do krvi s riječima: "Tući ću te dok ne izgubiš to ustaško kopile". Nakon čega je žena pobjegla, ostavila oproštajno pismo i nakon par dana bacila se u Dunav...Eto što učini taj prokleti rat i mržnja...
Najjače mi je kad se moje prijateljice žale kada im neki dečko ne odgovori nakon tipa pola sata, a meni nema tko da odgovori.
Postoje te neke osobe, kojih se i dalje, mada verovatno ne bi trebalo, setim s vremena na vreme, poželim im u sebi svu sreću ovoga sveta i nastavim dalje sa životom.
Je l' samo meni idu na živce ovi muškarci koji fotografišu svoje devojke dok gledaju u telefon, sede u autobusu, jedu i sl. i to objavljuju na Instagramu?
Nije mi jasno zašto se onda ne slikaju zajedno, nego ih tretiraju kao neke trofeje, kojima bismo se trebali diviti. Uskoro očekujem neku fotografiju kako sedi na WC šolji, na šta bismo trebali pomisliti i reći "Vau, njegova devojka je lepa i dok se*e...".