Neka mi samo neko kaže da halo efekat, pretty privilage i slične pojave nemaju efekta. NA ŽALOST, imaju! Osetio na svojoj koži. Nisam lep, ali sada jesam jak. Tokom većeg dela života bio sam prilično mršav. Toliko mršav na moju iznadprosečnu visinu da bi mi ljudi često govorili da jedem (majke ti!) i pitali da li sam bolestan. Jeo sam mnogo i trenirao, ali mi je metabolizam bio baš brz. Delovao sam kao da će me vetar odneti. Ljudi su mislili da će lako sa mnom. U detinjstvu su me često tukli zbog toga. Čak bi mi i bivše devojke prebacivale mršavost. Kako sam prešao tridesetu, metabolizam se usporio, a treninzi su počeli da daju efekta. Nabacio sam oko 35 kila dodatne mase (što mišića, što sala). Ljudi su totalno promenili stav prema meni. Vidim kako me tretiraju sa više poštovanja. Od toga da muškarcima više nisam glavna meta za sprdnju kada treba da ispadnu frajeri, preko toga kako me tretiraju šalteruše u pošti (banalan primer) do toga da me se ljudi čak malo i boje (što ne želim).
U srednjoj školi smo imali neku priredbu povodom 100 godina postojanja škole. Cure su trebale da obuku crnu suknju. I naravno ne možeš bez hulahopki. A napolju minus. Ja nisam imala crnu suknju, imala sam samo neku kratku teksas, a nisam imala ni hulahopke, samo jedne pocepane, niti para da kupim druge. Koštale su 100 dinara, ja sam imala 20. Otišla sam u farmericama. Nastavnica se tako izderala na mene, a ostale cure su se smejale. Jedva sam čekala da dođem kući i da se isplačem.
Pet puta su mi bolji frajeri zidari, majstori, automehaničari itd, nego oni ulickani biznismeni, bogataši i kojekakvi tatini sinovi sa besnim kolima. Koliko sam samo videla dobrih frajera u ovim poslovima, to je zlo zla. Top frajeri, još onako prljavi i znojavi, uh. Pozdrav za zgodne i lepe majstore💪
Lako je reći "što nemaš svoj stan", itd., kad znam mnoge kojima su roditelji, djedovi ili bake, ujaci, stričevi samci, svi iz inostranstva ili kupili ili pomogli u kupovini stana, auta, kuće pa čak i pronalaženju posla, preko veze naravno ili im pomogli u otvaranju nekog biznisa. Pa lako je raditi kad sve dobiješ na tacni i bez stresa. Budimo realni, kako sa platom od 600, 700, 900€ kupiti stan, kuću ili auto? I sve to dok si podstanar.
Nadaš se boljim vremenima, a prolaziš kroz brige, stresove, anksioznost godinama, razočarenja u ljubav, u prijatelje, u ljude... Prođeš inflaciju, bombardovanje, tenzije, nemire, sirene i pucanja (živim na Kosovu), bolničke hodnike (bolest roditelja), porodične tenzije i onda očekuješ Veliki svetski rat! WOW! Mene je život otupeo, ne mogu sa saberem 30 srećnih dana ukupno u životu. Pušim, bezobrazna sam i bahata, plačem noću, imam višak kg, nemam vezu, brak, decu, čekam uveče ta 3 sata mira i maštam da umrem u snu.
Otkako se moj brat oženio, moja majka je postala opsjednuta njime. Stalno mu govori, naravno pred njegovom ženom, preda mnom i tatom, kako je on njena najveća ljubav, kako je on njoj broj 1, kako ga nitko neće voljeti kao ona i slično. Nedavno mu je kupila i poklon za Valentinovo. Ja sam cio život uz nje, vezala me je uz sebe i ako imam 27 godina naziva me djetetom. Ne znam kakav poremećaj ima ali mislim da ako ostanem uz nju, da nikad ništa od mene neće biti.
Nisam znala da je život u zajednici toliko strašan sve dok nisam počela da spavam kod dečka. Meni su moji dali kuću u 15 godina i ja sam navikla na slobodu kretanja u kući bez da se trzam. On živi sa roditeljima soba do sobe ima dva deteta iz prvog braka i jedno spava sa nama u sobi. Prvu noć sam preplakala kao kiša pila mi se voda nisam mogla da ustanem da odem do kuhinje jer se sve čuje ljudi ne zatvaraju ni jedna vrata "zbog dece". Ustajem ujutru onako izmrcvarena i izmučena i kako izlazim iz sobe ulazim pravo u kuhinju gde sede svi čak i komšije i rodbina.. Šta da sam izašla u gaćama? Nema prostora u kući i sve prostorije su jako male nema mesta ni za nas dvoje a kamoli za nas 6.. Nemam privatnost ni za šta bukvalno. Čak ni da razgovaram sa dečkom jer automatski svi čuju. Jednom sam legla preko dana da odspavam bar malo ja ležim i kako ko prođe samo me pogleda ispod oka jer tu je hodnik kojim svi prolaze a vrata ne smem da zatvorim. 24 sata sam ja pod prismotrom.
Dala sam otkaz u firmi gde imam platu 210K jer trpim mobing. Rekla mi je pred svima "ma ima da slušaš, za to te plaćam". Sve kolege su mi čestitale, potapšale po ramenu uz bravo, ako si dala otkaz i ne treba to da trpiš. A pred direktorom i njom su svi ćutali kad sam se žalila šta mi radi. Sutra počinjem da radim u pekari za minimalac dok ne nađem nešto u struci. Srećna sam.
Imam nisko samopouzdanje ali samo iz tog razloga što sam glup. Svi mojih godina znaju mnogo više životnih stvari i mnogo su upućeniji u sve teme i situacije nego ja. Razumete li, znači mnogo mi ruši to sveopšte samopouzdanje i stalno kad bi se desilo da izgradim nešto samopouzdanja o svojoj negluposti, to bi se srušilo kao kula od karata kad vidim koliko zapravo drugi imaju opšteg poznanstva više nego ja. Hvala svima koji su pročitali.
Razočarana sam. U život, u sebe, u izbore..... Jednostavno sam umorna da se ljudi igraju sa mnom, da koliko god sam ja fer opet pojedem g*vno. Nikome nisam bitna. I umorna sam da se pravim jaka, i da sam dobro.