Ceo dosadašnji život sam maštao o devojci s kojom sam bio dok sam bio mlad, kratko, a posle mi život nije dao više da budem sa njom...
Imam drugaricu koja nazove i priča do besvesti, a kada ja dođem do reči čujem vodu, umivanje, pranje sudova, obavljanje kućanskih poslova i poneko da, da.... Kada joj skrenem pažnju, ona kaže samo ti pričaj, sve ja tebe čujem.
Grozno mi je jer mi se sve želje ostvaruju sada kada mi ništa ne znače. Toliko godina sam želela lepu odeću, šminku, kozmetiku. Provod bi mi bio da šetam pored izloga i gledam lepu odeću koju ne mogu da priuštim (još gore što je bila pristupačna, a ja ni toliko nisam imala). Sanjala posao iz snova, prelepog dečka koji će me voleti i poštovati. Pre par godina sam dobila posao iz snova, i ne samo to već i brzo napredovala što je dovelo do visoke zarade i mogućnosti da sebi obezbedim toliko toga. Upoznala sam divnog dečka, lep, pametan, zgodan. Ma kao sa naslovnice. A ja ravnodušna prema svemu. Ništa me ne uzbuđuje i ne čini srećnom više, kao da me je samleo život od stresa i tuge koje su prethodili mojim uspesima.
Ne isplati se biti dobar čovek, stalno ispaštaš u životu, sa prijateljima, u vezi, na poslu. Samo ne znam kako da postanem druga krajnost, kad sam u duši takav kakav jesam, jer to je pogubno za mene, da mi je znati samo kako toga da se otarasim.
U vezi smo malo manje od 3 meseca. Znam da ne mogu da očekujem neke stvari sem da smo trenutno vidno zaljubljeni jedno u drugo. Sve je super za sad, viđamo se kako nam vreme dozvoljava (zaposleni smo, ja radim prvu ona u smenama), dopisujemo se bukvalno po ceo dan, to nam je neki izgovor pošto ne možemo da se viđamo češće pa se dopisujemo po ceo dan. Istina je da se ja malo više zalažem za tu vezu, dostupniji sam za sve, izlazim ranije sa posla da bi se videli, dok ona gleda da bude slobodna ili da se odmori pa da izađemo ali kao prelazim nekako preko toga, stalo mi je pa ću se truditi, zapravo to mi nije problem. Kopka me to što deluje "hladno", kapiram da se tek upoznajemo ali neke banalne stvari, ja moram da kažem "Bilo nam je lepo na večeri", tek onda ona to potvrdi. Nikad ne inicira ništa prva da kaže nešto lepo, udeli neki kompliment, sve dok ja ne kažem da se lepo obukla neće ni ona meni. Kada sam je pitao da li je sve okej, odgovorila je da je i više nego super. Da li da ostavim još malo vremena?
Imam veliki strah od toga da ne izgubim svoje roditelje. Živi su i zdravi hvala Bogu, ali polako idu godine... Drugarici je skoro umrla majka i toliko mi je žao, pružam joj svu podršku, iako znam da joj nije lako. Od tada neprestano razmišljam o ovome i strahujem, ja ne bih to podnela. Majka i otac su mi sve na svetu jedini koji su uvek bili uz mene i ja ne želim život u kome njih nema.
Živim sa dečkom vanbračno 2 godine, nedavno smo dobili dete. Problemi su počeli kada se dete rodilo, i kada je njegova rodbina šira i uža počela non stop da dolazi kod nas. I to se ostaje po nedelju dana. Jedni odu drugi dođu. Skoro da i više nemam svoju privatnost od njih. Samo upadaju sestre sa decom koja mi skaču po kući, vrište, uznemiravaju mene i moje dete. Kad mu to kažem odma svađa. Ne poštuje moje mišljenje ni najmanje. Nije ga briga što mi to ponašanje smeta. Pričali smo o kupovini kuće zajedno u budućnosti ali iskreno posle ovoga teško da ću sa njim u išta ulagati. Nikad se ne zna kad će nekome od njegovih dunuti da dođe da živi sa nama. Brine me da li ću moći da obezbedim detetu i sebi krov nad glavom sama.
Upoznala sam dobrog momka. Počeli smo se viđati. Bilo nam je lijepo. Zbog trauma iz prošlosti i loših iskustava sam bila paranoična. Ovo je već ko zna koji put da izgubim nekog normalnog iz istog razloga. Da barem mogu trajno izbrisati nasilje, manipulacije, laži, ponižavanje, uhođenje i sve što su mi radili kad sam bila jako mlada. Želim popiti pilulu da zaboravim sve pa da opet mogu biti opuštena i vjerovati ljudima.
Uvek me kopka činjenica da nismo na isti način doživeli našu veridbu, tačnije naše porodice nisu. Mene je moja danima zvala na telefon i čestitala, dok sa njegove strane nisu ni znali odmah. A i kada su čuli, nisu ni čestitali. Čak mi nisu čestitali ni njegovi roditelji, a u super smo odnosima. Krivo mi je što joj se niko sa njegove strane nije istinski obradovao.
Kao dijete uvjek su me tjerali da poštujem starije, da pomažem, i da sam tu uvjek za druge. U ranim sam tridesetim, za sve oko sebe trčim i radim, a sebe sam zapostavila, ne znam ni kako da se izvučem iz ovog začaranog kruga. Razmišljam ako odem kod psihijatra da će i njemu/njoj isti trebat.