Imam osećaj da sam ceo svoj život promašila imam 39 godina i nemam nikoga. Nemam partnera ni porodicu. Najteže mi je što nemam sreće a ni umeća u pronalasku partnera i što sam sama toliko da boli ponekad da udahnem!
Nedostaje mi mama i majčinska ljubav. Nikad mi neće biti jasno zašto me gura od sebe, još od kad sam dete bila. Šta god da uradim ne valjam i uvek su drugi bolji od mene, a pomagala sam joj uvek i fizički i finansijski. Gledam svoju prijateljicu kako se skoro svaki dan čuje sa svojom mamom, kad god joj nešto zatreba njena mama je tu. Želela bih i ja to. Bez obzira na to koliko mi nedostaje i koliko žudim za razgovorom sa njom presekla sam nekako u sebi i evo već mesec dana je ne zovem (inače zvala sam je uvek ja), a niti ona mene. Jako boli.
Napadi panike i opsesivne misli da ću se ugušiti svaki put kad sam među ljudima su počeli mnogo da mi utiču na kvalitet života, izbjegavam mnogo toga, ne mogu da se pomirim da je ovo moj život sa 24 godine, ali kao da je strah preuzeo kompletan moj život.
Žena mi je jako zamerila što sam rekao da nećemo dati 260 hiljada na markirana kolica za bebu... Okej, trudna je, hormoni i sve, ali šta je njoj sa glavom? Pa nije beba belog nosoroga u pitanju! Imamo više prijatelja koji su ponudili svoja da nam poklone ili pozajme. Četiri točka i daska... Glupost obična. Danima je ljuta na mene, a meni nije jasno šta sam tako loše rekao, pa ako može neko da mi pojasni?
Vraćajući se iz Bratislave sa aerodroma do mesta u kojem živim u Slovačkoj, u autobusu sam imao sedište broj 44, tik pored jedne dame. Autobus je bio poluprazan, ali su mesta bila numerisana. Pitao sam je da li bi joj smetalo da sednem pored nje, a ona je uz osmeh i ljubaznost rekla da nije problem.
Zatim smo, nekim slučajem okolnosti, ušli u razgovor. Rekla mi je da se zove Veronika i da je mojih godina. Živi i studira u Bratislavi, ali zbog posla često dolazi u moje mesto. Auto joj se pokvario, pa je tog dana morala autobusom.
Put je bio dug, ali je prošao vrlo prijatno. Lepo smo se ispričali i razmenili kontakte. Devojka je jako lepa i fina, čita knjige, bavi se digitalnim marketingom i sve je to, uz pauze, uspevala da obavi tokom putovanja. Kad god bi napravila predah, nastavili bismo razgovor.
Ostavila je veoma lep utisak na mene.
Poenta cele priče i njen zaključak jesu da još uvek postoje fine, kulturne i vredne dame. Takvi susreti nas podsećaju da lepota nije samo u izgledu.
Bila sam u vezi sa hirurgom koji se često hvalio koliko je žena imao. Govorio je da u svakom trenutku ima „brutalne“ koleginice doktorke koje bi mogao da je*e, ali da to ne radi jer je sa mnom trenutno. To me je šokiralo i raskinula sam ubrzo. Tada je krenulo ponižavanje. Da boljeg, samouverenijeg i zrelijeg muškarca od njega nikada neću naći. Rekao je da ravnopravnost ne postoji jer sam ja žensko, a on muško, i da bih morala biti zrelija, lepša, urednija, emancipovanija, nevina i obrazovanija da bismo bili ravnopravni, a da bi mi i tada nešto falilo. Kao da je poželjan muškarac sa razlogom i da ga žene traže. Tad mi je bilo jasno da sam se spasila na vreme.
Sakrio sam sve kašike u kući da bi video ko je sposoban da jede bez njih.
Najviše volim kad se supruga posvađa s nekim, to znači da neće da se svađa sa mnom, bar taj dan.
Najiritantnija reč mi je "Uspešan trgovac". Podseća me na prefriganog manipulatora.
Greškom sam seo u tuđi auto i sedeo minut jer mi je bilo neprijatno da odmah izađem.