Dečko mi je pre 2 meseca rekao kako je pročitao negde da je devojka priznala dečku posle 2 godine veze da je sve vreme glumila orgazme. Rekao mi je da ne može da veruje i da ne zna šta bi radio kada bih ja radila tako nešto. Istina je da sam ja svaku put glumila orgazme sve 3 godine naše veze, da bi se on osećao dobro. Odlučila sam da neću više to da radim, da ću se posvetiti svom uživanju i ne radim već 2 meseca, međutim on me sad optužuje kako ga varam, jer nisam kao pre u se*su. Mislim da ću mu priznati, svaki put isto, svađa nakon sek*a, zašto ne svr*im, a on radi sve da me zadovolji i zato misli da ga varam, ne mogu više...
Ja ne kapiram ove ljude po društvenim mrežama, prvenstveno žene. Evo, daću primer. Pratim dosta profila što se tiče kose, frizerskih salona itd. Često nailazim na snimke gde neka žena uradi nešto sa kosom, ili bude lepo ili se unakazi ili omaši boju i ti kad prokomentarišeš, ispadaš loš. Ja, lično, ne komentarišem ništa jer svako ima drugačiji ukus, ali isto tako, svako drugi ima pravo da ostavi svoj komentar. Mnogo puta nailazim na komentare gde se, recimo, većini ne dopada urađeno, a vlasnik tog salona ili ta žena čija je kosa se nađe prozvana i svađa se po komentarima. Pa čekaj, što kačite javno onda to? Čim javno kačite, onda valjda ljudi imaju pravo da daju svoje mišljenje?! Nemojte onda ništa stavljati ili zaključavajte komentare. Stvarno ste pahuljice, sve vam živo smeta ako nije po vašem i ako vam se ne ide niz dlaku. Što je najjače mnogi frizeri unakaze kosu stvarno i to ne liči ni na šta, a posle se ljute kad to kažeš, e pa, jbg.
Radim kao nastavnica hemije u jednoj osnovnoj školi i mogu samo da primetim da nam generacije idu u sunovrat. Da se ogradim nisam ja neki stariji nastavnik imam 32 godine. Deca su danas sve bezobraznija, a imaju sve, od najskupljih stvari, letovanja i zimovanja, ali su jako nevaspitani. Gledam moju generaciju svi smo bili uglavnom dobri, a bezobraznih učenika je bilo u manjini. Sada je dobrih učenika u manjini i to ne mislim na učenje nego ponašanje. Sve im je dozvoljeno, ne sme im se ništa reći. Jedan učenik me je pogodio olovkom u oko i nije sankcionisan. Samo je otišao na kratak razgovor kod psihologa i ništa. Razmišljam da dam otkaz. Volim ovaj posao, ali je postalo stvarno nemoguće trpeti. I nisam ja neka nastavnica bez autoriteta, svi nemamo autoritet i svi ovakve stvari doživljavaju.
Kad god vidim da nam je intimni život upao u rutinu uzmem kamgru i tada vodimo ljubav kao manijaci. Nako toga nekako imamo oboje svježu energiju i sve bude kao na početku. Radim to već 10 godina i nikada mi nije palo na pamet da ju prevarim.
Dobijem grč u stomaku kad čujem onaj zvuk poruke na viberu. Srce mi preskoči misleći da je on a znam da se to nikada neće desiti...
Zavidim ženama koje nemaju policistične jajnike. Pun mi je k skupih lekova, čajeva, opadanja kose, akni i lekara i ciklusa koji i pored toga retko kad dođu i tako od osnovne. Vezbam i jedem zdravo, a moj budžet ne može da izdrži. Imam 22 godine i iscrpljuje me sve ovo pored drugih problema koje imam.
Prestala sam da osećam bilo šta prema svom suprugu. Oboje smo u ranim 30-im godinama i kad smo se upoznali, on je bio privlačan, trenirao je i vodio računa o sebi. Vremenom se zapustio, ugojio 30 kila. Ne samo što se ugojio, nego više ni ne vodi računa da ima urednu kosu ili bradu, ne trudi se kao ranije da obuče nešto lepo i prsne parfem. Dok sam ja manje-više ista kao kad smo se upoznali. Pokušavala sam na sve načine da mu skrenem pažnju, da ga motivišem da trenira, da kuvam zdravu hranu, da ga zovem da šetamo ali on kaže da ako ga volim, voleću ga i ovako. Razumem da se ljudi sa godinama menjaju, ali mislim da je stvarno rano da se neko ovako zapusti u 30-im. On hoće bebu, a ja više uopšte nemam volju da ga poljubim. Već neko vreme razmišljam o razvodu, ali sa druge strane se bojim da ne napravim grešku. Van ovoga stvarno nemam šta da mu zamerim i stvarno je dobra osoba, ali ja sam izgubila bilo kakvu želju za njim.
Cijeli život sam navikla da radim sve samostalno, roditelji su bili tu u smislu finansijske podrške, ali sam generalno sve probleme rješavala sama i nekako nikad nisam imala priliku da se oslonim na nekoga. Nisam imala ni neku ozbiljnu vezu, a kako vrijeme prolazi mislim i da neću. Često se rastužim, jer mislim da ću cijeli život provesti sama, a voljela bih da imam nekog ko bi me barem zagrlio kada mi je teško.