Žena i ja, 30 i 28god. Imamo dvoje dece. Ona je lepa i zgodna i volim kad se dotera i lepo obuče. Naravno da ne bih dozvolio vulgarno je oblačenje i neprimereno ponašanje. Njena mlađa sestra ima muža koji je 12 god stariji i bukvalno ništa ne dozvoljava. Kad god je vidim ona zapuštena, obrve, kosa, haljinu je obukla poslednji put na našoj svadbi. Ima 25 god a kao da ima 50. Dete od 2god dobija tuđu garderobu i igračke, kao da su socijalni slučaj. Njen muž me non stop u društvu proziva kako sam papučar, kako se "zna" kako udata žena treba da izgleda. Kako je detetu dovoljno što ima hranu. Što je najgore njena sestra misli da je to ljubav jer je on "ljubomoran". Ne radujem se ničijoj nesreći, ali mislim da bi ona mogla da nađe drugog dok je još mlađa.
Kako ne volim što sam rođen krajem godine, celu godinu čekam rođendan a već sledeće godine ovi što su rođeni u martu/aprilu iste godine odmah napune više godina, nije ferr!!!!
Kažu da ako stalno opraštaš i trčiš za muškarcem on te manje cijeni i poštuje. Možda to i jeste istina, ali kako se pomiriti sa tim da ne mogu imati to što želim bez obzira koliko se trudila?
Žalosno je to kad nekog voliš, a taj te neće, sve i da se ubiješ zbog njega. Davno sam imala jednog s kojim sam se dopisivala, zavoljela sam ga ali on mene očito nije jer kad bi mi se god javio, većinom je pisao samo o sexu. Obećavao mi je da će doći u moj grad, govorio da sam njegovo pile i da me 'voli'. Nakon godinu dana zavlačenja mi je priznao da nije nikad ništa ni planirao sa mnom i da je to moj problem što sam se zaljubila i što sam mu vjerovala te mi je rekao da nek si nađem dečka iz mog mjesta i blokirao me. Mnogo sam plakala i bila povrijeđena. Povjerila sam se jednom rođaku koji mu se javio i rekao mu da nek me odblokira jer ga volim i da ću se ubiti. Taj "moj" je samo pogledao poruku i to je to. Kao da je htio s tim reći; Koga briga za nju, nek se ubije. Baš je ispao nečovjek. Ponašao se prema meni kao da sam neka stvar, zavlačio me i na kraju otpilio kao da nisam ni postojala. Mrzim ga i dan danas!
Volim kad ispustim bass prdež onako suv, dubok - visoke amplitude i niske frekvencije. Onda sebi kažem da sam obavio dobar posao, stisnem bradu i klimnem glavom odobravajući samog sebe.
Ljudi se često parkiraju ispred moje garaže.
Često im lomim brisače, bušim gume kucam eksere.
Imam utisak da me mama osuđuje što nisam bolje uspela u životu i što sa 23 i dalje živim pod njenim krovom, iako se ona ceo život patila i živela sa svojom mamom i nije ništa naročito postigla. Nekada mi nabaci kako da se deca Amerikanaca rano osamostaljuju. Pa što se ona nije tako rano osamostalila onda? Ne kapiram.
Ionako sam na pola koplja, a onda krene Džiboni - Svi moji punti kad se zbroje.. Tajming je nepogrešiv, kao i uvek...