Svi misle da spavam u parama, a ja samo dižem babinu penziju.
Nikad neću zaboraviti kad je drug u srednjoj školi korice svoje knjige umotao u novinske umrlice.
Radim u firmi od njenog početka, dakle kako se otvorila. Sa vlasnikom firme sam u odličnim odnosima, slažemo se, razumemo... odlično funkcionišemo. Ja tu firmu gledam kao svoju, dajem svoj maximum. Neke stvari finansiram i iz svog džepa. Gledam da to sve bude prefektno urađeno. Međutim, dok vlasnik zimu provodi na Karibima, meni nikad nije povećana plata. Dok on nije tu ja ga menjam, ima poverenje u mene, sve završavam ali mi platu nije povećao. Vidim da sam budala i ne znam kako da mu kažem da nisam zadovoljan.
Ne bih ja ujutru ustala pola sata ranije samo da bih pila kafu, nema šanse!!!
Fircao bih sa strane ali sam kukavica i materijalista. Žena ima veću platu, pa sam veran.
Porodila sam se pre dve nedelje i muž uopšte nema razumevanja za mene.
Obožavam kad me neko namerno provocira, a ja kuliram i ćutim. Uživam kad vidim da neko ludi što ne može da dobije moju reakciju u vidu besa ili fizičkog kontakta. Ignorisanje najviše boli svakoga, a ja se smejem i ne nerviram se uopšte.
Ne shvatam osobe koje ne poznajem dobro, a kažu da sam ih razočarala. Konkretno mi je to rekla jedna žena, a znala je samo dva dana (i to zbog odluke koju sam donela za sebe, a ne na štetu njoj ili bilo kome drugom). Ljudi svašta sebi daju za pravo. Uvek ste vi krivi ako vas neko razočara, a to je sasvim normalno jer smo ljudi i grešimo.
15 messcu i 27 dana... toliko je dovoljno da zaboraviš osobu. Izgleda da je stvarno tako.
Mislim da je neodgovorno šetati psa bez povoca u gradskim sredinama. Bez obzira na to koliko je pas dresiran, nepredviđene situacije se dešavaju, a povodac je osnovni vid poštovanja prema drugim ljudima, deci i drugim ljubimcima koji dele isti prostor.