Odlazim u inostranstvo na par dana gde on studira da mu kažem šta osećam. Duboko u sebi osećam da je to ispravna stvar i, ako bi danas bio poslednji dan mog života, volela bih da zna, šta god bio njegov odgovor.
Imam neobičan osećaj rasterećenosti jer će svemu doći kraj, na ovaj ili onaj način.
Baba od mog momka je veoma bezobrazna i niko ne sme da joj se suprotstavi! Žena od 80+ god, ako joj dune da hoće da kreči od mog momka se očekuje da se nacrta kod nje (pošto je on "omiljeni unuk, stariji unuk ne ume ništa). I to je niz situacija, pala joj je slika sa zida, ne ume da upali tv, ne može da okači zavese sama, nema ko da je odveze negde,..Naravno da mi smeta, jer ima i drugi da joj pomognu al naravno ona neće, samo njen unuk, ostali naravno iskoriste to i "izvuku se". Nekad se s momkom zbog obaveza vidim samo 1 nedeljno a i taj 1 dan ona upropasti (ako ne izmisli nesto onda mu prebacuje kako može da se kafeniše sa mnom a njoj da ne pomogne). Još na ovo, baba je veoma drska kada nije po njenom, izražava se uličarski što ne priliči nikome a kamoli nekome njenih godina, a momak i njegovi to pravdaju u fazonu "Pusti je, znamo svi kako je težak život imala". Svi imamo tužne životne priče pa se ne ponašamo na taj način. Sva sreća pa niko ne živi zauvek!
Dok sam plakala i jecala i jedva do daha dolazila, moj dečko s kojim sam preko 9 godina u vezi, je hladno sjedio i jeo, ni da mi priđe, da me zagrli, utješi, njegov komentar je bio da glumim i da samo hoću pažnju, a zbog njega sam bila u takvom stanju, jer nisam imala više snage da izađem s njim na kraj, jer smo se raspravljali i počela sam da plačem, sve me je to baš pogodilo, kasnije sam i dodatno plakala, jer sam vidjela da apsolutno prema meni nema empatije, to mi je ostavilo hajmo reći neku traumu, pa šta će sutra biti kada se uzmemo npr, ako je sada takav, kako da mu pokažem svoje najdublje emocije, kome da se obratim kada mi bude najteže, hoće li on uopšte biti u tako tim trenutcima pored mene, teško mi je, niti ostati, niti otići.
Živim sa momkom u mojoj kući (moji su u prizemlju) skoro dve godine, a od pre par meseci smo i u braku. Njegovi nam nikada nisu došli u posetu, ne pomažu nam finanijski niti fizički u radovima oko sređivanja stana. Često ga zovu da im pomaže u kojekakvim poslovima i ljute se kada ne ode. Pre neki dan su ga čak i pitali da li će dati pare da spreme slavu... Ja inače trenutno ne radim, dok moj muž radi težak fizički posao.
Svaki put kad dođem na njezin pc ili mobitel da nešto provjerim, sva povijest je obrisana i nikad ništa ne mogu naći.
Cela ženina strana familije su ljudi anksiozni, skloni svađama, pravljenju drama, histerisanju, glumatanju da ih neko mrzi, ogovaranju, kritikovanju svega i svakog, ukratko toliko šire negativnu energiju oko sebe da je to neverovatno. Boli me glava i kad idemo i kad dođu u goste, čak i kad zovu na telefon. Samo traže publiku za njihovo pozorište. Toliko sam iscrpljen posle tih susreta, kao da sam trčao maraton.
Kad se sjetim mature, prije 20 godina i gluposti da smo jedni drugima braća, da ćemo uvik biti jedni za druge... Na 20 godišnjicu mature jedva smo pričali jedni sa drugima i nikoga nije briga ni za koga.
Sedim i razmišljam kako ću preživeti, počev od danas. Za manje od 48 sati moram da se iselim iz stana i dam svoje dečake njihovom ocu, zlom manipulatoru jer nemam drugi izlaz... Bez krova nad glavom sam, bez dinara u džepu, bez oca, majku imam ali ona nema ni za nju... Dečko sa kojim sam već više od godinu dana je nepravedno osuđen za razbojništvo jer se potukao, čuvao je dečake sa mnom punih godinu dana ali sada ne vidimo drugo rešenje jer mu je sve neizvesno, ali meni sve ovo preteško pada... Ne mogu ni da mu tražim ništa više jer je učinio i previše za njih s obzirom na celu situaciju, a kod njega ne možemo da ih odvedemo jer njegova porodica ne zna da ja imam decu (inače me verovatno ne bi prihvatili)... Sve u svemu svet mi se srušio.
Igrali muž i ja neku nagradnu igru u inostranstvu. Kažem mu šta bi volela da dobijem ali kakve sam sreće dobiću majicu sa slikom majmuna (zaštitni znak supermarketa sa voćem i povrćem). Kad izvlačenje prošlo, i stižu nagrade, on ponosno nosi žensku markiranu torbu koju sam priželjkivala, ladno ga izvukli. Želeo je da dobije to da mi pokloni i ladno mu se želja ispunila. Ja nisam dobila majmuna na majici već verovali ili ne plišano jastuče banana. On ima više sreće nego pameti i sve mu se ostvaruje meni sve kontra ide.
Moji roditelji me nikada nisu ništa naučili. Bio sam jedan od onih koji je mogao da radi šta želi za razliku od vršnjaka. Kad sam ušao u 20te tek sam vidio kolika je to bila greška, nema šanse da se mogu držati bilo kojeg pravila. Volio bi da imam neki "red" i da se držim toga ali uvjek na kraju radim po svom.