Moji roditelji došli do nekog novca i jako se uobrazili. Ne mogu vjerovati da tako naočigled postaju visoki. Gade mi se. Čini mi se da je i brat uočio ali ćutimo obojica.
Moji roditelji su postali zavisnici od telefona i to mi jako smeta. Mnogo puta sam im to napomenuo ali ne trude se da promene to. Proći će nam život na društvenim mrežama.
Ne znam u kakvom dobu živimo kad je normalno da svi spavaju okolo sa svima dok nisu službeno definirali s nekim da su u vezi. Pa valjda ako nekog upoznaješ i nastavljate dejtati trebaš se posvetiti jednoj osobi, kako ćeš nekog upoznati kako spada ako švrljaš okolo. Ne mora čak ni biti spavanje već paralaleno dejtanje. Kasnije i u vezi svak svakoga vara, brakovi se raspadaju nakon par god, niko se ne trudi... ljudi šta je ovo? Točno me strah upoznati nekoga. Evo već drugi paralelno dejta s nas dvije dok ne vidi koju će, kako da ne, ako ti ja nisam dovoljna neću se natjecati za nečiju pažnju, toliko se cijenim.
Zamislite da ste mladić koji konačno nađe svoju prvu djevojku i odlučite izgubiti nevinost, bez zaštite naravno jer hoćete da osjećaj bude kako treba, i onda od svoje prve djevojke navučeš herpes jer nisi znao da je ona zapravo u prošlosti bila toliko promiskuitetna da ju je profuralo barem 5 muškaraca prije tebe. Još veća ironija bi bila da si ti 17 a ona 16 i da ti je to prva prava djevojka. Eto na nažalost ja nisam morao da zamišljam.
Da je nekom za poslom da šalje mom mužu poruke da ga varam, a ja na porodiljskom. Gajim troje male dece, kuću ne napuštam. Drugog pogledala nisam! Naravno da se gospodin posvađao sa mnom, jer zašto bi verovao rođenoj ženi pre nego nekom anonimnom kretenu?! Ljudi su ološ! Toliko me ovo povredilo da razmišljam da ga ostavim!
Ne kapiram šta moja drugarica vidi u druženju sa mnom. Njeni su privatnici, izdaju apartmane, stalno putuje... Moji su podstanari, jedva skupim za pošteno letovanje. Ne zavidim joj u smislu da mi je žao što ona ima sve to. Žao mi je što ja nemam. A ona je tako dobra prema meni da ne znam kako ni da prekinem druženje...
Dragi oženjeni muškarci/udate žene, nosite burme. Stavljajte zajedničke slike na društvene mreže. Pocrkasmo analizirajući ko je oženjen, ko nije, i na kraju se uvijek razočaramo!
Mislili smo da je ljubav, stvarno. Zamišljali život zajedno, planirali da se uzmemo. U realnosti bili toksični i slijepi pored očiju od zaljubljenosti. Na kraju je ispalo "nit ja voleh tebe, nit si ti mene volela". :)
Jako, jako naivno od mene što sam dopustila nekoliko godina mlađem da mi se 'udvara' putem instagrama i da se dopisujemo nekih 10 dana. Pisali smo bukvalno o svemu dok on nije jednostavno 'seen' moju poslednju poruku. Poslala sam još jednu, sasvim normalnu, na koju nije odgovorio. Ružno od njega ali neka mu. Momci, ne radite to. Jednostavno, boli.
Dođe mi da prekinem kontakt sa roditeljima kako bih sačuvala svoje mentalno, a bogami i fizičko zdravlje. Materijalno su izuzetno dobro situirani i imaju puno rodbine sa kojom su bliski, tako da me ne bi grizla savest da će u dubokoj starosti biti nezbrinuti. Ali ovaj teror koji trpim godinama moram da izbegnem jer mi se organizam buni. Imam supruga i decu u tinejdžerskom dobu i njima sam potrebna koliko-toliko normalna.