Zaljubio sam se u koleginicu koja se nedavno vratila sa porodiljskog odsustva. Ništa neću preduzeti po tom pitanju ali toliko mi se sviđa... Nikad lepše oči u životu nisam video, kao da ti u dušu gleda, ne znam da opišem taj osećaj. Nema mi spasa.
7 godina sam u vezi, pred zarukama. Zaljubila se u drugoga. Sam Bog zna zašto i kako.
Čisto objektivno..31 godina, rešen faks, svoj posao, stan, auto, treniram 4-5 puta nedeljno, kuvam doslovo sve, uvek skockana, zgodna, lepa (mada je to u oku posmatrača naravno, rekla bih da zaista jesam), imam iskustva ali ne preterano, nisam neko ko bude sa svakim.. Imam dobre fore, umem da saslušam, razumem, utešim.. Nemam zle namere ni prema kome, imam neke vizije, čitam, istražujem, ne opterećujem se glupostima. Šta to meni fali da niko u zadnjih 5 godina nije poželeo da se potrudi za više od toga da se upoznamo, ili da odmah da inicira nešto fizički uz opasku da nije za vezu? Nisam očajna, zaista sam okej i drugarica ali meni ovo nikako ne ide jedno s drugim.. Molim vas iskreno jer zaista ne vidim u čemu je problem. I okej mi je da ostanem sama, idem ka tome, ali nejasno totalno. Dakle, radije će se okrenuti na ulici, lajkovati, krišom posmatrati, drugima komentarisati nego mi prići i pokušati makar sa "hej, hajmo na kafu pa da se družimo pa da vidimo" priču.
Bar da ovde ispričam kolika sam jadnica... Svidi se meni jedan dečko, tačnije fizioterapeut gde sam radila vežbe ali sam se trudila da on ne primeti... I sad dok malo pauziram odlučim ja da ga potražim na društvenim mrežama iako sam znala samo ime, nisam znala ni početno slovo prezimena...ali sam ga nekako našla..i taman kad sam ušla na njegov profil, greškom sam ušla na story koji je on baš to veče postavio i on je najverovatnije video moje ime i prezime i da sam pogledala story.. Možda i nije neki blam, ali ja ne znam kako ću ga pogledati kad budem za dve nedelje ponovo početi sa vežbama... Koji đavo sam ga i tražila, kad me ne bi ni primetio ni da imam 9 života..
Sad skoro mi je izašao video na tiktoku kako neka devojka priča kako ne može da veruje da ljudi mogu da zamisle nešto/neku sliku/osobu- u svojoj glavi. Npr. zatvoriš oči i zamisliš plažu, ljude, najboljeg prijatelja, najdražu hranu, ma bilo šta. Ona kaže kako vidi "crno" i da ne veruje da ljudi zapravo mogu da zamisle u glavi bilo šta. I sad komentari 90% se slažu sa njom. Sada se pitam da li sam JA luda??? Apsolutno SVE mogu da zamislim i vidim u svojoj glavi. I mislila sam da je to najnormalnija stvar i da svi to mogu. Ima zapravo i medicinski naziv za to "njeno stanje" ili stanje nas koji možemo da zamislimo bilo šta. U neverici sam.
Skontala sam da mi veza ne funkcioniše kada sam se sa bivšim na kafi ispričala više nego sa dečkom u celoj vezi.
Svekrva mi je rekla da sam ogromna, a ja u 6. mesecu trudnoće i dalje nosim odeću koju sam imala pre nego što sam ostala trudna. Iskreno je žalim jer zbog svojih kompleksa ne može da se raduje unuku, nego meni zaviruje u tanjir.
Gdje god odem, postanem kao ljudi oko sebe. Ne znam više tko sam kad sam sam.
Traži da ga obaveštavam o svemu a iznervira se kad čuje ono što mu se ne sviđa. Pa izvini šefe, ali ne može to tako.
Ne sećam se svog života od recimo negde 27-e do recimo 35-e godine. Bunar.