Pomogla sam podizati tuđu decu, sada kao majka dvoje dece nemam nikoga pored sebe. Imam divnog supruga koji mnogo radi, po ceo dan sam sama sa decom. Drugo dete retko ko dođe da vidi. Svakoga smo ispoštovali, nosili i više nego što imamo, čuvali. Naša deca su željna da vide najrođenije. Babe i dede koji su blizu ne gledaju ih. I oni gledaju sebe. A ja kao, ćerka, snaja sve sam dala za sve. Imam ono najvrednije, zdravu decu, srećan brak, divnog supruga. Tuga koju osećam je ogroman. Nemati nikoga. Nakon carskog reza nisam ni od koga dobila ni čašu vode. Nakon izlaska iz bolnice sledeći dan sam kuvala. Dajem se mnogo za moju decu, imunitet pada. Nekada se bojim da se suprug i ja ne razbolimo. Previše radimo, skoro ni ne spavamo. Ali smo najsrećniji na svetu. Mislim da to mnoge boli.
Viđam bivšeg povremeno na poslu. Ponaša se kao da ne postojim. A raskinuli smo najnormalnije, bez ikakve drame, bez grubih reči. Žao mi je što nismo mogli ostati prijatelji. Fali mi ponekad njegov humor i kad me nasmeje.
Dobro mi je jednom susjeda rekla da bih ja trebala kod psihologa da ustanovi zbog čega imam toliko nisko samopoštovanje da sam radi tog spremna na svašta i nikad se ne znam obraniti. Kao npr kad sam si skoro sj***la život tako što sam htjela dat otkaz radi jednog čovjeka kojeg uopće nisam ni zanimala a i da jesam, šutnuo bi me vrlo skoro jer je on takav. Ne može nit par dana bit s jednom, evo ti već druga...
Rekla sam mu da baci slike od bivše skupa s njenim stvarima koje još uvijek čuva ili raskidamo. Više nismo zajedno. Jasno vam je što je izabrao.
Upoznao sam djevojku, više od 2 godine sam je čekao, i sad sam je napokon vidio, upoznao, i sad smo skupa i presretan sam, ali.. nemogu se riješit tog nekog straha koji vučem iz prošlosti, da ću opet biti izdan, prevaren i ostavljen, jer to mi se desilo jednom u bilo je užasno, dugo sam se oporavljao od toga. Razum mi govori, i imam sve dokaze moguće da me ona voli, i da joj je stalo, ali taj strah i anksioznost me ubijaju, i neznam što da radim ne želim je povrijediti jer zaslužila je sve najbolje, najdivnija je osoba koju sam upoznao i mogu da zamislim budućnost sa njom.. samo da se otarasim tog glupog straha nekako..
Moj život je toliko težak i jadan, da nema gde. Naime, radim kao nastavnica u jednoj školi. Moja prva ljubav, moj prvi dečko, moja prva ozbiljna veza, oženio se posle mene. Njegova ćerka ima 7 godina, predajem joj engleski. Devojka sa kojom me je prevario je od te male majka. Fina i lepa žena, ali kad tu malu vidim, srce će mi pući. Mala je veoma pametna, dobra i vaspitana. Sa druge strane, plašim se biti sa nekim iz okoline da mi se ne desi isto. Da opet predajem nekom detetu čiji mi je otac slomio srce na pola. Serem se u posao, i u svaku sredu kad imam čas sa njenim razredom…
Htela sam da pitam jel još neko prošao isto kao i ja, da bukvalno ima oca kao da ga nema (i iskreno drago mi je kada vidim devojčice ili devojke kako kače sliku oca, a pogotovo sad onaj tik tok trend "na 100 fakulteta slao me je tata" ali mi isto tako i krivo jer ja to ne mogu niti ću ikad moći)... Krivo mi je što je takav čovek, namrgođen ceo život, nezadovoljan samim sobom kompleksaš, krivo mu što drugi uspevaju u životu i što imaju više od njega i sad želi sve svoje nedostatke da ispolji na nama deci (imam i brata), želi da je sve po njegovom i tu se često posvađamo jer sam prestala više da radim po njegovom i furam neki svoj fazon (ima mnogo primera, dobila sam 8 na ispitu sva srećna sam došla kući na šta je on meni rekao 8?? Obrukala si se.., onda kad sam bila srednja škola podrazumevalo se da dobijam 4 i 5 a kad dobijem manje odma kreće smaranje, dok za brata ništa...) Sve se to nešto podrazumevalo najbolje da umem i ne znam šta da radim više dođe mi da se obesim, ali bukvalno.
Imam jednu licemjernu prijateljicu, čak mi je i smiješno njeno ponašanje nekad. Jedan primjer toga je kako je ona uvijek govorila da voli starije dečke i čudila se meni što volim mlade, a sad kad je ona našla mlađeg, a ja starijeg, govori mi da taj sigurno nije normalan ako je single s 31 godinom.
Davno je to bilo, al i dalje sam bijesna. On je iz HR kao i ja, samo iz drugog grada, a u to vrijeme je živio u Londonu. Te godine mi je obećao da će doći u moj grad preko ljeta, čak mi je i datum dolaska napisao. Par dana prije tog njegovog 'dolaska' nije mi se htio nikako javljati pa kad sam ga pitala što mu je, našao je izgovor da kako je stalno 's nekim prijateljima i da ima obaveze'. Kad je došao taj datum, njemu ni traga ni glasa ni poruke. Javila sam mu se namjerno, a on mudrac iako je bio aktivan, nije htio ni da otvori poruku, a kamoli da odgovori. Dan poslije sam vidjela da je objavio sliku, ali u svom rodnom gradu. Znači došao je u HR, ali ne kod 'mene'. I te dane se nikako nije htio javljati, nego se javio tek kad je ponovo otišao u London. Kad sam ga pitala zbog čega me tako izigrao, našao je i onda izgovor. Da je 'zaboravio' vozačku. Kao da ne postoji autobus 🙄 Nedugo nakon tog svega me blokao. Znači vučeš me tu mjesecima za nos i na kraju odbaciš.. kreten!
50 godina kredit za kuću ili stan, horor film, je naslov današnjih novina u inostranstvu. Stigli smo 2016te sa snovima o boljem životu ako ne za nas ono za našu decu i njihovu budućnost. Gde se sa prosečnim platama mogla kupiti kuća na 25-30 godina. Kad se kovid završio, cene otišle toliko da je i obična garsonjera nemoguća misija. I onda država smisli genijalan plan da će krediti biti na 50 godina. I kako da ne poverujem u teorije zavere da prave namerno “moderno” ropstvo!?