Jako ne volim i ne razumem škrte ljude. Imam drugaricu koja živi u inostranstvu i kad dođe ovde (otprilike jednom u pola godine), pošto dođe na kratko nema vremena da se vidi sa svakim iz društva posebno i onda nas najčešće okupi sve u izlasku ili nekom dnevnom piću...i onda očekuje da svako plati svoje piće, kad dođe račun ona vadi svojih 200 dinara za kafu. Meni je to baš jadno, jer pod jedan: ona insistira da se ide u izlazak ili na piće, meni je apsolutno svejedno, što se mene tiče možemo da se okupimo i kući, pod dva: ljuti se ako kažeš da ne možeš da izađeš i ubeđuje te rečima ''ajde zbog mene, nismo se videli sto godina''. Ode se u neki klub, naruči npr. flaša vina i ona sračuna koliko joj ko dođe za vino i traži pare. Razumem da ni njoj pare ne rastu na drvetu, i nije uopšte stvar u parama. Ja neću propasti ako platim svoje, ali mi je prosto ružan gest da ti zoveš ljude, insistiraš da se izađe na određeno mesto i onda se tako ponašaš.
Žena je non stop kukala kako ne bi više da radi i da hoće da sedi sa decom kući. Moj trenutni posao je od kuće i sa decom sam 70% vremena. I mene pozovu na drugi posao, s tim da moram da odem na razgovor sutradan. Novi posao bi zahtevao da budem van kuće 2 smene, ali ona ne bi morala da radi više. Mislite da je htela da se potrudi oko dece da ih sačuva, da uzme dan da ja odem na taj razgovor. Nema šanse.
Imamo koleginicu koja odnendavno radi sa nama. Nije neka lepotica, ali je zgodna, trenira i uvek je doterana, uglavnom je asocijalna ali ok je i super funkcionišemo u timu. Uvek je tu da saslluša svakog i u vezi posla i privatno. Baš retko priča o sebi i uglavnom se to poštuje. Jedan kolega iz drugog sektora koji očajnički traži ženu za brak je bio ubeđen da će se ona udati za njega čim je bude pitao jer po njemu nju niko neće i ona jedva čeka da ima nekog. Pre neki dan po našu koleginicu došao dečko sa kojim je tri godine u vezi. Ovaj kolega sutradan otvorio bolovanje jer je pao u depresiju.
Imam društvo u kom jedan prijatelj ima sestru stariju. I fora je u tome da je drugi prijatelj iz tog društva smuvao njegovu sestru u njegovom ne znanju. Oni su to krili 2,3 meseca dok mu to nisu rekli, ali pre nego što su mu rekli ja sam to slučajno saznao preko nekih drugih ljudi. I onda sam se razmišljao da li da mu to kažem jer po meni je to nekako nekulturno i glupo da mi dobar drugar bude sa sestrom (da on priča šta će joj raditi i šta joj je radio) hteo sam da budem dobar drugar i da mu to kažem pre svega bolje da zna nego da kriju od njega, ali sam ipak odustao i sačekao dok mu oni to sami ne priznaju. Kada su mu to rekli on nije imao ništa da kaže na to i njemu je to totalno svejedno što znači da ako je njemu to ok onda nema šta ja da mu pričam. Te sam onda pričao sa ostalim delom društva da čujem šta oni kažu da li ja samo tako razmišljam, ali sam pretežno bio u pravu a neki su mi rekli da to nije glupo i da je skroz ok. Pa nek mi kaže neko jesam il nisam upravu.
Upisala sam se na faks i nakon trećeg dana upoznala dve devojke, sa kojima sam u grupi za seminarski, sa jednom sam se dosta družila, a i bile smo u istog grupi za vežbe, ona je pre 2-3 nedelje upoznala neku drugu devojku i mene totalno odbacila kada je sa njom ili kada je ona u okolini, osećam se užasno. Ne znam kako da se združim sa nekim kada ili imaju svoju grupu ili su dve osobe, a ne želim da budem 3 točak... Šta mi je za raditi??
Kako se zove ono?
Kad ti voliš nju, ona voli tebe, ali niste zajedno, jer jedete go*na? 🤣🤣💩💩
Ne bi pojela nikad ništa iz konzerve. To mi je toliko gadno i jezivo, da je to strašno. Strah me one neke bakterije što se pojavi u konzervi. Dovoljno je da se malo ošteti ili padne i eto ti belaja. Neka misli ko god hoće da previše tripujem, da su to retki slučajevi itd, džabe. Neka hvala, neću da rizikujem, ma da me neko puškom goni.
Imao sam savršenu ljubav, bili smo mlađi. Nismo imali svađe. Bila je iskrena i dobra. 7 mjeseci smo bili skupa, zatim je u vrhuncu te ljubavi nestala (doslovno da se do nje ne može doći, društvene mreže u njenom životu ne postoje), nakon što se morala iseliti iz ove države. 10 godina je prošlo, obećao sam da ću je čekati. Rekla mi je "odem ti kao mlada djevojka a vratim se kao žena. Pa se sretnemo. I ko ćemo tad biti? Hoćemo li se poznavati?". Pogledam u mjesec sa vremena na vrijeme i pomislim da li se sjeti nas kada ga pogleda. Jer to je naš simbol, tako smo govorili. Nakon nje se mnogo stvari desilo u mom životu. Iako sam tokom ovih godina pronašao način kako da je vidim, nešto u meni mi ne dozvoljava da to učinim već da prepustim sudbini. Mogla me pitati barem jednom kako sam, zna dobro kako doći do mene a ne da bude tužna svaki put kada se moje ime spomene u njenoj blizini i da očekuje čudo. Ne znam da li bih joj se vratio i kada bi se sreli. Treba mi pomoć, zbunjen sam.
Ne mogu ocu otvoriti oči. U penziji je, novac mu nije problem, dobra penzija, dosta nasledio od njegovog oca koji je radio u Švajcarskoj. Čovek uništava sebe. Svakog dana sa najvećim klošarima po ceo dan u prodavnici pije. Kada pogledate ljudi oko njega su oni koji nemaju 8 razreda škole, ljudi koji nikada nisu radili, ljudi koji se nikada nisu ženili i koji nemaju nikog. Umesto da uživa u životu, umesto kao gospodin sa majkom da ode u restoran, ruča i popije pivo, vino, rakiju što naravno nije strašno on bira put bez povratka. Ima 68.god i definitivno bojim se da će mu se nešto desiti. Zamislite iako sam muško zaplakao sam pred njim da se promeni. Džabe...
Udata sam i ne znam zašto ljudi od mene očekuju bog zna šta. Ne, neću da živim sa svekrvom u istoj kući. Ne, ne želim da pravim zimnicu, kolače, sarme, ajvare. Ne, neću da se družim sa ljudima čije su jedine teme deca, posao i ogovaranja. Ne, neću da ustajem rano i idem na pijacu. Imam svoje hobije i svoje slobodno vreme koje trošim kako ja želim. Moj muž se slaže sa mnom i sve radimo zajedno. Ali u očima drugih ljudi, ja sam nekako "loša žena". Možda zato što su ti drugi ljudi odlučili da imaju dosadne i neispunjene živote.