Moj bivši dečko je mislio da je poseban. Stalno je pričao kako on nije kao drugi muškarci, da on voli drugačije. Kaže on meni ja kad volim ja ne volim kao drugi ja odem kad mi je najviše stalo. Hahaha meni je to bilo tako smešno što on glumi da je on nešto drugačiji, a bar 3 pre njega su furala istu priču. On kao im neke 'mračne' dane kad je ceo dan namrgođen i ja kad ga pitam šta je sad on kao 'ne razumeš ti to'. Posle 6 mes veze je raskinuo sa mnom, ja sam rekla okej, bolje tako. Da bi on počeo da mi se javlja opet sa pričom kako ja ne razumem koliko on mene voli kad je morao da ode. Mislim se druže šta pričaš ti, glumi neko ludilo. Pa onda se opet javi kao falim mu, ali ja ne razumem neke stvari, a? Bukvalno običan lik, nikakve probleme nema, ima 30 god, umislio da mu je život neki film. Na kraju sam ga blokirala svuda, ma ajde bre više.
Imala sam veliku ljubav, stvarno veliku, ali smo se razišli, jer on ne želi da ima porodicu a ja želim. :(
To me užasno boli, a još više me boli, jer je on stvarno dobar čovek, i što smo se razišli plakajući oboje.
J, znaš da te volim..
Ne koristim Instagram često. Kad sam ušla na njega nakon nekog vremena vidjela sam poruku od jedne cure s kojom sam se tu i tamo družila dok smo bile na faksu. Moja prva pomisao je bila baš iskrena sreća jer se javila i jer ćemo malo popričati, nismo odavno. Vidjela sam da mi je zapravo ta poruka došla jer me označila u nekoj nagradnoj igri. I tada me baš pogodila ova jadna realnost u kojoj sad živimo.
Otišao sam kod psihijatra bez znanja žene i počeo terapiju da budem više pozitivan u životu.
Dečko mi je svekrva. Sve on bolje zna i kako se kuva, objašnjava mi da na pogrešan način čistim, perem. Pametuje i govori mi da njemu treba mnogo manje vremena da opegla i stoji mi za vratom kada nešto radim. Opterećuje me raznim trivijalnostima i sitničav je.
Desilo mi se mnogo loših stvari, a ne mogu se početi oporovljati dok sam kući. Ako je jedan dan normalan, drugi počnu svađe. Nema nekog nasilja, samo mislim da sam previše osjetljiva što mi ovakva atmosfera smeta. Ako odem u sobu da učim za kurs, čujem majku kako se dere na nekog, i odmah mi nije do čega. Baš me umara sve.
Blam me pojede kad se setim šta sve znam o drugim ljudima.
Niko ne može da me ubedi da je imati decu super iskustvo, apsolutno niko, iako su mi deca mojih drugarica slatka nikada ne poželim da imam i ja jedno, mnogi ljudi ne shvataju da neko prosto nema taj instinkt, i na mene apsolutno ne utiču kometari kao "da si trudna imala bi instinkt", "umrećeš sama", prosto ne budi ništa u meni shvatite.
Moja devojka je tokom PMS-a prava maza. Po ceo dan ide za mnom i moli me da je mazim. Čim sednem, ona mi se odmah ušuška u naručje i tako zaspi. Ako se mrdnem, ona se momentalno budi i moli me da je ponovo uspavam. Isto je i uveče. Ne može da zaspi ako je prethodno ne pomazim. Kada je prođe taj period, ponovo se skroz ohladi.
Već godinu dana sam šef u svojoj firmi a niko, čak ni moja porodica osim mog dečka ne zna za to i zabranjeno mu je da priča. Kao i to dok sam bila običan radnik tri puta sam dobila povišicu i nagradu za najboljeg radnika. Razlog tome je dok sam bila nezaposlena roditelji su mi govorili da sam nesposobna i propalite, prijatelji i rodbina se odnosili prema meni kao da sam niža vrsta, a dečkovi roditelji me ponižavali kad sam se zaposlila jer sam "običan radnik" iako im je i sin isto običan radnik. Da moji znaju da sam unapređena govorili bi da su verovali u mene, a nisu, rodbina, prijateji, dečkovi roditelji bi promenili stav prema meni, (znam jer sam se nagledala toga sa svima njima) a ja nemam živaca da služam licemerje i glumatanje. Za mene se ljudi dele na dobre i loše, kakvi su prema sebi, svojoj okolini, pa i prema meni, a ne prema tome koji posao rade i koliko zarađuju.