Otišla sam u njegov grad da se upoznamo. Nije se pojavio.
Otišao sa devojkom u operu, jer je ona to jako želela. Prvo mi je bilo toliko smešno da nisam mogao da obuzdam smeh. Posle nekog vremena sam se smirio, ali je problem nastao jer sam zaspao, i prespavao celu operu.
Dečki prvo živite sa svojom verenicom prije braka evo ja sa svojom nakon 6 meseci zajedničkoga života odlučio sam raskiniti. Nije to žena za mene i ne privlači me to sam svatio davno ali nakon zajedničkoga života vidio sam da nije to to nakon 2 meseca zajedničkoga života pola sam vidio šta nisam vidio za 6 godina veze. Izgleda da nam je vezu vodila samo potreba za odnosima.
Volim jednog Borisa. Izdaleka. Volim samoživog, nefleksibilnog, rigidnog i neurotičnog skota. Koji je btw realno gledajući sušta suprotnost od onoga što meni treba, ali ja njega volim i želim mu svu sreću ovog sveta! Iako je skot.
Dečko s kojim sam se dopisivala mi je rekao da sam dosadna.
U okolini imam nekoliko poznanika koji su naterali roditelje da im uzmu najnoviji ajfon (uglavnom sklapaju kraj sa krajem, u svakom smislu i mislim da nema potrebe da to pojašnjavam), dok sa druge strane ima dece kojoj roditelji dosta dobro zarađuju i koriste i dalje modele od pre nekoliko godina (kao i ja). Iz ugla detata od 17 godina bi me bilo sramota da mojima tražim novac za telefon samo zato što je najnoviji i što hoću da se pokažem ako moj sadašnji i dalje radi najnormalnije. Nije mi jasno kako njima nije neprijatno da na već lošu situaciju uvlače roditelje u još veći trošak da plaćaju narednih godina običan telefon na rate i odvajaju dadatno novac za to. Ne krivim tu roditelje, jasno mi je da žele da im učine ali njih definitivno “osuđujem” zbog toga. To su ljudi koji će kasnije izrasti u teške kompleksaše i sve će raditi samo da se drugima dokazuju a što se kaže neće imati pas za šta da ih ujede.
Dečko mi je raskinuo u periodu kada sam morala da se borim za budžet na fakultetu sa najtežim ispitima i da se izborim sa prolaskom u novom klubu. Uspela sam i u toku razmišljanja o njemu da steknem budžet i da se snađem u novom klubu i osećam se dosta rasterećenije :)
Imamo dvoje dece, klasične trzavice ko u svakom braku ali generalno dobar život. Mislila sam da se volimo i da je to to ali on je stalno na telefonu gleda por*iće i dopisuje se sa drugim ženama...kune se da me nije prevario i da eto samo tako se dopisuje da to nikad ne bi uradio..ali to ne prestaje, samo se veštije krije...kako preseći sve i nastaviti bez njega... Deca su mala i obožavaju ga i on njih a ja se osećam tako izdano....
Živim "preko bare" i ovde su ljudi sasvim ok po pitanju psihoterapije. Čak i ljudi iz drugih kultura (Arapi, Indusi, Istočnoazijati...) posetu psihologu i psihijatru smatraju kao odlazak u teretanu. Zašto se jedino na Balkanu to smatra ludošću? Odgovor leži u mentalitetu. Balkanci su ljudi najvećeg ega sa kojim sam se u životu susreo. Obišao sam celu planetu, svuda ima raznih, ali, verujte, nigde kao na Balkanu da se ljudi "razumeju" u sve i svašta. Jedino su ljudi na Balkanu spremni satima da ti drže predavanje o stvarima o kojima, zapravo, nemaju POJMA. Taj veliki ego - ja sve znam, ja sam najbolji / najbolja, potiče iz kuće. Time nas hrane dok smo u kolevci, dok nas uče da pričamo. Zato se bilo kakva kritika doživljava kao ubistvo ličnosti. Nedostatak retrospektive i stav da je "nemoguće da ja pogrešim" dovode do toga da su svi ubeđeni da su normalni, najlepši i najpametniji. Zato se na Balkanu odlazak psihologu, psihoterapeutu i psihijatru smatra dokazom ludila.
Previše me počelo opterećivati što ljudi misle o meni do te mjere da kada kupujem stvari razmišljam što će drugi reći i hoću li se uklopiti u masu, mrzim to.