Dečku sam oprostila dosta stvari koje su me jako povredile, molio je za oprost i rekao da će biti bolji i da neće ponavljati iste greške. Dala sam mu još jednu šansu, oprostila i on je stvarno iskreno postao bolji, ide na terapiju i vidi se da se maksimalno trudi. Ali ja imam drugi problem, u mojoj glavi ja njemu jesam oprostila, ali ne mogu da zaboravim, prosto ne mogu. Stalno mi se vraća ta prošlost i kako me je povredio i ne znam da li mogu dalje. Volim ga i stvarno cenim njegov trud i znam da on voli mene, ali mislim da ne mogu dalje sa njim jer neke stvari i dalje bole mnogo. Najviše bih volela da mogu sve da zaboravim, kao da nije ničega bilo i da nastavimo normalno dalje.
Kako me sad oduševio jedan dječak. Donio mi je 1 euro, jer sam mu navodno vratila viška kad sam mu naplaćivala. Ne bi tako odrasla osoba postupila, ni govora. Kad njima vratiš viška, naprave se ludi i pobjegnu, a kad im vratiš manje, interesantno je što to svaki put odmah primjete i prigovore. Neki čak i za 2 centa njurgaju. Strašno nešto. Stvarno užas od ljudi. I onda tako kad im zabunom vratiš više, onda ti namirivaš od ionako male plaće. Strašno.
Bivša je imala ramena kao muško, široka, jaka.
Znam da je imala težak život i da je radila teške fizičke poslove i to nije za ruganje i podsmehivanje, ali draga trebala si da prikrivaš to.
Ne ti još više gola ramena, izgledala si kao neki ragbi igrač, ne kao dama.
Radije bi s’ tobom u šumu, nego u London ili tako negde.
Mislim da nikad neću završiti sa bivšim, koliko god da bežim stalno mi se vraća u život.
Smatram da je onaj ko sada ima ispod 50 godina, a ne zna engleski (bar A2 ili B1 nivo) zaostao. Nema veze što živi u Srbiji.
Subjektivan osjećaj je da smo trenutno u 28om satu ovog dana, a ja od toga radim 27!