Moram negde ovo da priznam, a ne smem nikome da kažem. Imala sam telefonski s*x sa oženjenim kolegom i sada ne znam kako da se ponašam. Osuđujem samu sebe, ne znam ni kako se desilo. Na bolovanju sam od tada, ali ne mogu još dugo. On se ponaša kao da je to normalno ili kao da se ništa nije desilo. Osudite me, osuđujem i ja samu sebe, ali dajte i neki savet ili utehu.
Pre braka bili smo 2 godine u srećnoj vezi, godinu dana posle venčanja otkrivaju mi rak, kreće i kovid ludilo u to vreme. Izdržim sve, radim puno radno vreme, završi se kovid, i umesto da se život nastavi, rak mi se vratio. Umesto punog radnog vremena, na poslu su mi odobrili da dolazim 4 dana nedeljno, posle tri meseca uzimam i godišnji jer se osećam preslabo da vozim do posla. Kako mi se stanje pogoršava, tražim im još jednu nedelju bolovanja. Imaju razumevanja, reči podrške. Muž ? Muž je postao crni đavo, dok ovo pišem zaključala sam se u kupatilo i pustila vodu da misli da se tuširam. Čujem ga kako viče i psuje što ne radim a on upravo kreće na posao. Nijedna ljudska reč utehe i podrške, samo mržnja i uvrede. Razlog iskaljivanja besa je taj što mu se mama od 80 godina odlučila za njegovu sestru da joj prepiše stan, a da je ona neguje do smrti jer je žena videla da joj ja ne mogu pomoći i prešla je kod ćerke. Zato krivi mene zbog gubitka nasledstva, ni gram ljudskosti.
Ako ste srećni u životu i zaista zadovoljni (pogotovu devojke)- ne preporučujem roditeljstvo.
Dve i po godine nisam spavala a sad mi gore živci jer neka vaspitacica koja ima manje godina rada nego prstiju na ruci, misli da mi je dete autistično. Pedijatar kaže da nije. Ludim.
Volim svoje dete, ali da mi je da se vratim jedno 4 godine unazad ne bih ovo radila sa svojim životom.
Muškima je lako. Njima se život ne promeni zaista. Moj muž može spontano otići kod frizera i gledati utakmicu i dan danas, nema posledica od poroda i generalno mu je fino.
Dopisivala sam se sa jednim momkom i jednom smo se vidjeli slučajno. Prilikom dopisivanja sasvim normalna konverzacija, djelovao je okej. Onda je počeo da mi daje komplimente, kako sam prelijepa, prirodno lijepa, zgodna a pored svega toga oduševljen je ponašanjem uživo. Kako sam nenapadna, ne ističem se ni uživo a ni preko instagrama, kako nisam kao i ostale željna pažnje niti mi je stalo do toga niti glumim nešto kao ostale. Onda je počeo da govori kako mu ne trebaju takve u životu, izvještačene, željne pažnje, bučne, kojima se svijet vrti oko instagrama. Kako mu ne treba neka što sve pokazuje na izvolite, i kako mu je to odbojno i ne želi takvu za sebe, a ja sam tip djevojke koji on voli i privlači. Iste sekunde mi je to postalo jako sumnjivo i odem odmah da vidim šta prati i pogodite šta. Sve te što proziva i što se grozi on prati, 98% žena ima na profilu upravo takve, i starije i mlađe. Nisam mogla trpiti licemerje i odmah sam ga suočila sa time. Rekao je da to radi da ubije dosadu.
Kolegica s posla me pitala jel se brijem dolje. Muško sam pa je stvar još neugodnija. Kako ljudi mogu bit tako nepristojni i direktni. Pitala me je i kolika mi je plaća, al to mogu prožvakat.
Večeras u teretani me pohvalio čovjek srednjih godina. Stvarno fin i kulturan razgovor. Uvijek sam mislila da me ljudi gledaju kao slabića u teretani, baš sam samokritična uvijek bila. Sitne sam građe i ja stvarno puno treniram, al npr nemam snage kao cure koje su jače. Kaže mi čovjek da sam ja jedna od rijetkih koja toliko puno može dignut na toj spravi, baš mi čovjek uljepšao večer da ne kažem kako u zadnje vrijeme nemam volje za treningom, pa mi baš došlo kao motivacija. Hvala mu!
Imam 23 godine i muka mi je od toga što me svi pitaju kad ću se udati. Prvo, nemam ni dečka, ne mogu se sama za sebe udati. Drugo, nisam spremna ni psihički ni fizički ni financijski za brak i decu sada. Odrasla sam željna svega uključujući i mira i sad kad mi je konačno život malo bolji sad treba da se zakopam i da budem 24 sata dežurna oko deteta i da trpim muža. Isto tako konačno imam svoj novac, ne želim da mi muž broji na šta sam potrošila ili da 90% prihoda ide na decu jer hoću sebi sad nešto da obezbedim kad nisam ranije imala. Nemam veliku kuću i nemam gde muža da dovedem a kod svekra i svekrve ni pod razno ne bih otišla. Ljudi, gledajte svoja posla. Više mi je muka toga što me svi gledaju kao rasplodnu kobilu, a ne kao osobu.
Sin mi ženi. Ja idem samo u opštinu jer moj bivši muž sa svojim taticom ide na ručak. Sin ga je zvao na venčanje i ako zna da je kockar, da duguje ljudima novac, prevarant. Zna da meni to smeta da s tim probisvetom ne mogu da se gledam. I otac mu je sve znao i krio od mene, dok nisam pobjegla.
Strašno me boli što ga je sin zvao i što nije prepoznao moje napore, a ja sam bila uvek tu za njega. Podržavala ga u svemu i danas je baš uspešan, a ja?
Пре 6 месеци сазнали смо нам син има аутизам. Данас сам сазнала да и ја (мајка) имам исто аутизам. страх ме да имам још деце.
Imam jednu nedoumicu, prosto ne razumijem muškarce i njihov pogled na žene. Stalno nailazim na momke koji pričaju o seksu, to im je glavna tema. Ne znam da li je do mene ili je to normalno za muškarce, ne znam da li me gledaju kroz to ili su prosto takvi. Ja sam zgodna djevojka, fino izgledam, ali trudim se da nikada ne izgledam vulgarno i da ne šaljem pogrešnu sliku o sebi, takođe nisam ni djevojka koja je na lošem glasu, čak sam jako ozbiljna i možda i nepristupačna. Volim o svemu da pričam, svestrana sam osoba, zaista mislim da nisam dosadna i da ne odajem utisak neozbiljne djevojke, ali momci koji mi se javljaju sav fokus stavljaju na moj izgled i stalno se priča vrti oko toga. To mi baš smeta i ne znam u čemu je problem.