Nakon 5 godina nošenja roza naočala priznala sam sama sebi da mi je dečko ovisnik o drogi i evo već tjedan dana ne mogu sebi doći i ne znam šta da radim...
Saznala sam da je sestra vodila dupli život, imala dečka 5 godina za kog ni roditelji ni ja nismo znali. Priče sam čula i nikako mi nisi bile u skladu s njom da je ona sve to radila. Za sadašnjeg znamo sada i roditelji i ja, zaručeni su. Ali ja sam se emotivno ohladila od nje, jer su me je postavila tada na distancu. Inače je tip koji je stalno bio žrtva i sl, bila sam za nju tu kad su je prijateljice napustile, pa i slijedeće prijateljice. Mislila sam da je krivac u njima i sestru uvijek branila. Sada više ne znam, počinjem da mislim da ipak nije tako dobra i da je do nje. Žao mi je sestrinskog odnosa, ali u meni je to puklo, pogotovo jer se ona pretvara kao da ništa nije bilo a zna da sam sve saznala. Zove i sve je kao kul i super, a ne sjeća se kakva je bila dok je bila s tim likom, da se tad nije ni javljala ni zvala. Previše analiziram stvari, a rado bih da ostavim ovo iza sebe.
Osećam se izmučeno, nervozno i besno kada mi dečko ne dozvoljava da spavam noću. Nije da postoji neko dešavanje, nego jednostavno hoće da budem budna. Kao da sam mu eksperiment u kom iztražuje ljudske granice, a ja bih uskoro mogla da eksplodiram i oteram sve u tri lepe.
Trebam da se venčam za par meseci i dečko želi da već pređem da živim kod njega. Ja želim to i mnogo se radujem svemu što sledi, ali imam veliki problem što će to značiti da će moj otac živeti sam, mnogo sam vezana za
njega i dok sam bila mala odvojeno smo živeli i prosto mi se srce stegne kada pomislim na sve to. A on će ići u penziju 2 meseca poslije venčanja i otići će kod ostatka porodice. Tada znam da mi to neće biti razlog za brigu. Jer neće biti sam i biću mirna. Mom dečku je sve to teško razumeti a meni teško objasniti da to nije neki izgovor za odbijanje zajedničkog života.
Neka dva meseca mi se dopada kolega, ujedno i drug s fakulteta. Često traži prilike da me slučajno dotakne, da stoji/sedi pokraj mene, insistira da mu baš ja pojasnim nešto što ne razume, ima ponekad izjave koje ne zvuče baš drugarski, samo mene zove posebnim nadimkom. Jednom prilikom mi je rekao da je malo sramežljiv oko tih stvari... Zbunjena sam jer s jedne strane mislim da mu se možda dopadam, ali da se plaši rizikovati, a s druge strane mislim da bi već uradio nešto da ima dovoljno osećanja.
Došla sam pameti. Kome nisam ja važna nije ni on meni. Imam taj mali krug velikih ljudi s kojima se družim i često čujem, ostalima sam poželjela sretan put.
Kao mala sam se družila više sa dječacima, došao je jedan mali i htio da me trotinetom udari u glavu, ali nije uspio jer sam prije toga ja njega nogom u testis, pa u glavu. I on je počeo da plače. Kad je moja majka posle nekolika minuta došla da vidi šta se dešava, on se požalio na mene. Ali moja majka mu rekla da se ne glupira, kao djevojčica ga tuče. I onda je počeo još više da plače :)
Kakva sam ja glupača... Za jedinu drugaricu koju imam sam uvek bila tu i u dobru i u zlu.. Slavila od sveg srca njene uspehe, tugovala i podržavala ako bi nešto krenulo po zlu... Znala sve njene tajne, kao i ona moje.. Kad god bi me pozvala da se vidimo ja sam kao muva bez glave uvek pristajala.. A onda se setim...kad kod bih ranije ja nju pozvala da se vidimo, naravno ona nije mogla.. A onda se setim da kad god nju 'njene drugarice' odje*u (da izvinite na izrazu) ja sam logično dobra i jedina vredna pažnje.. Do pre mesec dana sam znala da traži posao, znala svaki predhodni put da je bila na razgovoru za posao.. A od 25. decembra primetim da nje nema da se javi skoro dve nedelje.. Odlučim da je pitam da li je sve u redu, da bi ona meni poslala poruku 'jeste, zaposlila sam se na mesec dana sa Anom pa me zato nema mrtva sam umorna pa nikako da ti se javim'.. Ana se pre nekoliko meseci doselila u naš grad, a ja budala ponovo shvatim da sam joj ja rezervno rešenje.. Još ona 'želi' da joj ja budem kuma...
Zanimljivo, godinama te ljudi ponižavaju, vređaju, degradiraju, mobinguju, izbjegavaju, ignorišu, ne poštuju, rugaju se tvom izgledu, osobinama, porijeklu, odjeći, svemu čega se mogu dosjetiti, nikog ne zanimaš ti kao osoba, maltene od predškolskog se to dešava, i trpiš to godinama, i onda ti jednog dana dođe ideja o suiicidu, i govoriš o tome mjesecima unaprijed i opet niko ne sluša, onda pokušaš i okolina bude kao: A kaaako se to desilo?
Radim u kladionici, i ne mogu da verujem kako su ljudi štrokavi i prljavi. Ostavljaju za sobom lom, tresu pepeo na pod, smrde.. moj posao i jeste da očistim za njima, i ne smeta mi, ali kad vidim da određena grupa ljudi namerno ostavlja lom za sobom, e to ne razumem. Pitam se samo da li se tako ponašaju kod kuće. I da li mislite da su radnici po marketima, kladionicama, buticima, kafićima vaši robovi??? Urazumite se!!!