Izgleda imam izbegavajući stil vezivanja iako sam imala tri duge veze. U nijednoj vezi nisam bila totalno opuštena. To tek sada vidim 🤦🏼♀️
Otac je nakon nepunih 4 mjeseci od mamine izgubljene bitke sa rakom našao djevojku mlađu od mene (25). Osjećam se posve sama u ovoj neizmjernoj boli koja ne prolazi.
Imam konflikta osjećanja. Izašla sam iz duge veze, voljela bih neku zabavu a opet se lako zaljubim pa ne bih da se o jadu zabavim 😂 Pa ne znam što mi je činjeti, najbolje ništa. Meditiranje.
Koji vam je omiljeni izgovor bivšeg da mu date još jednu šansu? Meni je "može jedna masaža u znak izvinjenja" 🙄
Otišao sam da živim na drugi kraj sveta 10 000km od kuće. Osim uže porodice za 4 godine niko mi nije prvi poruku napisao, bez da sam se ja prvi javio. U isto vreme me to i ljuti i daje mi snagu i neki inat da možda nisam pogrešio što sam otišao. Barem stvarno znam kome nešto značim i ko misli na mene. Sve u svoje vreme :)
Pročitala sam veliki broj knjiga. I kada slučajno ugledam knjige kod neke osobe, radost mi je posebno velika jer je ona već deo mog sveta i mog znanja. Podsećaju me na sve što sam ostvarila kroz čitanje.
Partner je u sred intimnog odnosa počeo da izgovara ime bivše partnerke! Ljudi moji, osjećaj je grozan! Zar se to baš meni moralo desiti? Da li to ima veze sa osjećanjima prema bivšoj ili je to samo navika???
Kad dođe slava, kao da sam na psihijatriji. Sve sami experti i znaju sve o svemu, tračaju, ispituju ko u policijskoj stanici, histerišu prilikom raspravljanja o politici, daju savjete ko da su vrhunski stručnjaci za život, a ne znaju svoju dijagnozu. I još mi majka kaže da sam ja luda što izbjegavam ljude jer "normalno je pričati i slušati". Neka, radije ću ja biti ta "luda".
Kako me nervira u busu kada neko nešto gleda na telefonu a zvuk im pojačan do kraja! Imaju li ljudi osećaj da nisu sami i kako nemaju gram opšte kulture, meni nije jasno.