Svi pričaju da sam u "najboljim godinama" a ja jedva čekam kraj istih i penziju.
Tačno po njenim drugaricama vidim kakva je i ona. I nikad me intuicija nije izdala.
Iskreno, kad završim fakultet, jedina želja mi je da budem žena fudbalera...
Dopisujem se kratko sa jednim momkom. Malo stariji od mene, deluje mi ok. Zimus mu se kao i meni okončala veza. Njegova je trajala više godina, moja znatno kraće. Oboje tražimo nešto što je smisleno i ozbiljno. Priča teče u solidnom redu. Kad iz neba pa u rebra napiše: ,,Moram nešto da ti kažem, što ti nisam rekao". Mislim se: ,,Šta je sad? Dobro ne može biti uz tu najavu. Ženu nema, ali možda ima dete... Ma nema, rekao bi mi tako važnu stvar". Stiže naredna poruka: ,,Imam dete od 4 godine". Opa, mićo! Veli on: ,,Trebalo je ranije da ti kažem, ali onda ne bismo ovoliko pričali". Ajde?! Zar je još vremena trebalo da prođe da bih saznala da je roditelj? Nećemo se više čuti. Ne zato što ima dete. Neka je dete živo i zdravo. Bitno da je tip dobar otac. Međutim, laži ne trpim. Od koga god, kad god. A ukoliko priču koja nije čestito ni počela zasnivaš na lažima, čemu se mogu nadati kasnije. Adio. Generalno nisam ljubitelj net poznanstava. Evo i zašto.
Volim mnogo da maštam i imam jako bogat unutrašnji život i svoj virtuelni svet.
Muž je imao kredit na svojoj garsonjeri i pisao je testament na mamu ako mu se nešto desi. Kad smo se venčali garsonjera je prodata i novac dat za 20% učešća za zajednički stan na oba imena kredit. Dobili smo dete a svekrva napada da se na nju opet piše testament ako se nama nešto desi, jer mi naše dete ne poznajemo, ne znamo kakvo će biti u budućnosti a njen sin nju zna i treba da ide testament stan na nju dok dete ne odraste i vidimo kakvo je. Inače ona ima 74 godine, udovica već 20 godina i ubeđena je da će kao i njena majka doživeti 96. Ja sam lukava i namazana što sam ga ubedila da proda garsonjeru i da imam pola stana na svom imenu. Nemam reči koliko je nemoguća postala da smo zbog nje došli do tačke pucanja i pred razvod..
Još od srednjoškolskih dana pokušavala sam se povezati s ljudima, biti tu, razumijeti osjećaje ali nikako nisam mogla. Sada sa 35 radim kao mrtvozornik i sretna sam.