Imam dvoje djece. Baš je teško odgajati djecu u ovom svijetu. Nismo im dali telefone, mnogo vremena muž i ja provodili s njima vani, u društvenim igrama, gledali stare filmove pročitali brdo knjiga i vidim da ih je to zanimalo nikad ih nismo tjerali. Danas mi ćerka (16) govori da će za novogodišnju noć ostati kući jer se ne pronalazi u tome što rade mladi, počev od muzike pa do oblačenja. Toliko mi je žao što nema više onako velikih društava, veselja, da se onako napiju i provedu i da im bude uspomena za cijeli život kao nama.
Nikada u životu nisam uspeo da se ostvarim u nečemu. Uvek su mi drugi poturali nogu. Imam 38 godina i potpuno sam sam. Bez druga, bez devojke, bez posla. Završio sam fakultet sa prosekom 9,30 i ne mogu da nađem posao ni ovde ni napolju. Odbačen sam od svih i ne vidim da će se to promeniti.
Koliko mi je dosta nezrelih ljudi. Ljudi koji ne mogu da prihvate odgovornost i greške, ljudi koji krive druge za sve. One koji mogu da ponižavaju druge, a njih niko ne sme. Imaju preko 40, a ovako se ponašaju. Posle se čude što neko ode od njih. Još s ponosom kažu da se nikad neće promeniti, kao da je to za pohvalu.
Jeste da je ljubav divno osećanje i drago mi je da još uvek mogu nekoga da volim, ali tako znam da se iscrpim. Istrošim se na teške po meni budalaštine.
Ponekad razmišljam, mi ljudi jurimo u životu stalno za nečim. Posao, kuća, trening, novci, status, živimo baš brzo. Međutim, kad čujemo kola hitne pomoći, sve stane, svi se sklone da ona mogu proći. To dođe kao podsjetnik da ništa nije važnije od ljudskog života. Nije više bitno što kasniš na posao, nit je bitno što imaš kredit za vratom. Samo staneš i pomisliš kako se nadaš da će se ta osoba spasiti.
Zašto pušači pokušavaju da predstave kao da je pusenje samo jedna obicna navika i da to nista ne govori o njima? Pusiti cigare u 21.veku je jedan totalno nepotreban i glup rizik da od sebe napraviš invalida.
Kompjuter mi je spas od svega. Da ga nemam mislim da bih odavno puko. Biti bez društva bez devojke bez para bez ičega je jako teško. Meni je on pomogao kao neki izduvni ventil, kroz njega sam živo život koji mi u realnosti nikad nije bio dostupan.
Poslije 16 godina, kopajući po nekim stvarima našao sam njeno pismo koje je započela sa “Ni u najluđim snovima nisam sanjala da mi neko ovo može uraditi ali ti, ti si me omekšao toliko da mi se cjeli svijet naopačke okrenuo..”, a završila ga je sa, “..molim te ne proklinji me, znaš da je moralo tako biti, tvoje mjesto u mom srcu i one naše bliznakinje što smo maštali niko neće zamjeniti. Jednom kada budeš ovo čitao nadam se da ćeš biti ponosan na mene.”. I jesam ponosan na nju i njene dvije curice koje su trebale biti moje..
Jako je teško nositi se sa Anksioznošću, bukvalno je postalo nepodnošljivo došlo je do toga da se stresiram kad i na 5 minuta izađem iz kuće. Gde god da sam imam osećaj kao da me svi gledaju i komentarišu, a kada vidim mušku osobu koja je mlađa od 30 godina počinjem da se preznojvam, ruke i noge mi se tresu, izbegavam pogled s tom osobom, postajem automatski nervozna i imam osećaj kao da ću umreti. Ja želim da se ponašam normalno ali ne mogu da se kontrolišem jer mislim da će me ta osoba muškog roda ogovarati, komentarisati šta sam obukla, kako izgledam ili da će mi nešto ružno reći.
Za vikend se brzo odviknem od posla i u ponedeljak mi je već teško da krenem ponovo. Najlepše je ne raditi, mogu radoholičari da pričaju šta hoće!