Danas me radna kolegica ujela za srce. Mnoge stvari sam prešutjela, nisam htjela probleme. Ali danas sam ja došla do kraja. Čuvala sam radno mjesto i njoj i sestri joj, ali više ne. Reći ću stvar koju šutim već 6 mjeseci i ostat će bez posla.
Lupala sam bivšem usred noći na vrata. Nije hteo da otvori.
Bili smo prijatelji godinu dana, više manje u grupi, ali onda smo se on i ja krenuli družiti i u dvoje. Krenuo me ispitivati dosta osobna pitanja, zvati me, pisati mi i sve. Za rođendan sam bila u drugoj državi, od njega u ponoć dobila video kako pjeva sretan rodenđan (ne zna hrvatski) da bi me za dva mjeseca doslovno ghostao, a radimo skupa. Eto, ne znam.
S obzirom na zarade noktarki i frizerki, ne pristajem kao doktorka medicine na manju platu od tri hiljade evra mesečno. Pre pola veka su lekari dobijali stan ili kuću da bi ih doveli da rade u nekom selu - danas nude samo platu duplo manju od zarade solidnog zanatlije i ništa drugo. Poštujem sve ljude, ali poštujem i svoje obrazovanje, odgovornost i značaj koje radom snosim i sa čime mora biti usklađena i plata.
Kolegi s' Filipina preminuo je otac. Oboje radimo
u firmi koja se bavi turizmom i postoji nepisano pravilo da nakon
2 god. oni odu nazad
na Filipine u sklopu godišnjeg, inače imaju svake godine godišnji ali nakon
2 god. imaju pravo
na isplatu jedne karte
za Filipine, kolega nije
još napunio 2 god rada
u ovoj firmi, pa mu nisu htjeli platiti i razočaran sam jer ovo je vanredni slučaj, smrtni, i to ne bilo koga
već oca. Karta nije jeftina, većina njih došla je trbuhom za kruhom kao i naši
što odu. Pola plaće šalju svojima kući, on je odlučio ne otići jer nema toliko
već je novac poslao obitelji kako bi pomogao s' računima oko sahrane. Ljudi s' posla su skupili odrđenu sumu novca i ne mogu reći firma se držala slova ugovora pa su određenu sumu i oni dali
ali sam razočaran u firmu
a najviše našeg direktora
jer direktor drugog hotela odlučio je platiti kartu Filipinskom zaposleniku svog hotela kada je imao smrtni slučaj.
Svatko bi trebao biti
na pogrebu svog oca.
Pitam se jesam li jedina žena na svetu koja u ormaru nema ni jedan "normalan" brushalter. Svi su mi za broj manji ili veći. Jednostavno, ne umem da odaberem odgovarajuću veličinu kad kupujem.
Gde su nestala stara dobra vremena kad su se ljudi družili bez skrivenog koristoljublja ?
Za razliku od nekad sad mi je lakše da prihvatim da nisam u pravu ili da ne mogu da nešto promjenim nego da se "borim".
Nedjeljom uvijek odbijam mamine videopozive (čujemo se većinom svaki dan) jer me uvijek ispituje jesam išla u crkvu. Imam 28 godina i živim sama već 5 godina, a ona me i dalje kritizira zbog toga što ne idem i što je svjesna da ne idem i da nisam neka vjernica baš. Užasno se osjećam kad joj odbijem poziv, ali imam osjećaj da je ona stavila tu neku prepreku između nas zbog svojih očekivanja. Skroz sam normalna cura inače, smatram se ok osobom, radim, pomažem im kad treba ali eto po njoj imam tu nevjerojatnu grešku.
Sad ću da napunim 27 godina, iz straha i poštovanja nisam zapalio ispred oca.