Zbog ovog me verovatno većina osuđuje ali u poslednje vreme me non stop 'prose' momci sa malim platama, nije da sam ja neka sponzoruša, ali stvarno mnogo zarađujem i jako su mi veliki troškovi života, znam da ti momci ne mogu ni upola da izdrže moj tempo i stvarno ne znam kako da ih oteram od sebe više. Želim muškarca koji meni može da pomogne finansijki a ne neke klince koje ja još moram da vučem na grbači iskreno. Dovoljno mi je mojih troškova želim da i meni bude malo lakše, a ne da ja olakšavam njima. Ako me iko razume.
Mislim da su osobe koje imaju svoje solo slike na profilnoj i naslovnoj u isto vrijeme poseban tip ljudi...
Muž je mlad osedeo i neki rođaci i prijatelji su mu rekli da bi trebao da se ofarba (mnogo je lep čovek, ali sada izgleda starije). On je odbio, i rekao da nema komplekse, i da mu ne smeta seda kosa, iako bi voleo da nije tako rano osedeo. Ima 35. godina.
Ne mogu prestati da se prejedam. Nisam nesrećna i nezadovoljna svojim životom, naprotiv. Ali mi ništa ne prija kao da se na kraju dana dobro najedem, a imam 20kg viška i nikad nisam bila ovoliko krupna. Ne znam kako da prestanem.
Muka mi je od ovih današnjih veštačkih i usiljenih pozitivnosti kod ljudi.
Želim nać djevojku da možemo svako večer gledat ronantične filmove.
Pretvorila sam se u nekoga ko mi se uopšte ne sviđa. Nisam srećna, stalno sam ili tužna ili besna. Strpljenje na nuli, nemam ni snage ni volje ni za čim. Jedva čekam da beba poraste i da nastavim sa svojim životom. Muž je super ali nije tu po ceo dan i ta dva sata što je sa bebom prosto nisu dovoljna jer dok on dođe, ja sam već gotova. Nekad mislim da ću odlepiti od vriske, dreke... skakanja noću iz kreveta po 10 + puta.....jedva čekam da poraste.
Ljudi zašto bilo šta počinjete sa nekim ako ništa dalje ne želite, zaljubim se ko tetreb, dam sebe celog i ona kao ee jbg nije to to...
Danas sam vidio jednu sliku, moja generacija- dječaci 98/99 godište- slikano na nekom fudbalskom turniru na koji smo išli kao klub prije nekih 12-13 godina. Baš me razveselila slika. Ne zbog nekog sentimenta, podsjetnika na neke prošle dane i djetinjstvo, već zato što sam na njoj toliko ružan da sam jedva samog sebe prepoznao. Osim što sam bio ružan i vidno klempav na jedno uho, tu vidim i da sam gotovo najmanji od sve djece. I danas se ne ističem visinom, ali prerastao sam klinca koji je na toj slici bio bar za glavu veći od mene. Iako sam u djetinjstvu za sebe vrlo visoko mišljenje što se tiče fizičkog izgleda, danas mogu reći da izgledam daleko bolje nego što bi se to moglo očekivati od onog dječaka sa slike. Konačno shvatam da mi je pubertet lijepo poslužio. Hvala Bože!