Imam autoimunu bolest zbog koje mi težina s vremena na vrijeme dosta varira i u prethodna sam 2 mjeseca izgubila oko 15kg. Osjećam se loše, slabo, ispijeno, žao mi se gledati u ogledalo, ali znam da je trenutno takav period i da će biti bolje kada lijekovi odrade svoje. Svima koji se borite s lupusom, niste sami i bit će bolje.
Boli kao da sam glavu razbila o zid kad sam došla u situaciju da mi je jedina šansa da zatrudnim ako uzmem doniranu jajnu ćeliju. Ne kontam čemu to mučenje kad je bolje usvojiti dete a onda dođemo do onog dela gde je nemoguća misija u Srbiji lako i brzo usvojiti i verovatno se zato ljudi odlučuju na druge načine.
Nedavno se u našem kolektivu zaposlila jedna rođaka koja je zaista divna osoba u svakom smislu. Kolege su je lepo prihvatile i ja i ona se družimo više nego ikad. Ali ima jednu manu na koju ne znam kako da joj ukažem. U stanju je pola sata pričati u detalje kako joj izgleda stolica ili opisivati do tančina kako joj izgleda neka promena na čm*ru. Neki dan se skinula pred dve koleginice da pokaže kako joj je leva dojka veća od desne. Ne znam kako da joj objasnim da ima neke granice, da niko ne želi da sluša opis njene dijareje uz jutarnju kafu. Da li još neko poznaje nekog sa ovom osobinom i šta biste vi uradili na mom mestu?
Muž i ja pravimo kuću. Kada smo se venčali, od mojih smo dobili plac na poklon koji su oni pre mnogo godina kupili i nešto novca. Svekar i svekrva nisu srećni sto im sin odlazi u drugi “ženin” grad i nisu nam pomogli ni u finansijskom smislu, niti u bilo kom drugom smislu u izgradnji kuće (npr da su doneli flašu pića za majstore)
Niko nije dužan nama bilo šta da pomogne, ali oni su kupili vikendicu a mi smo podstanari dok nam se zida kuća. Besna sam na njih, jer ne mogu da shvatim da su takvi ljudi, muž kaže da preterujem, ali ja sam mu rekla da ću ja prema njima biti hladna, da neću ni da idem kod njih u posetu, on ode sam sa detetom, a svekar i svekrva dolaze povremeno kod nas u stan gde smo trenutno da se igraju sa unukom, tada muž sprema ručak i sve ostalo jer sam mu rekla da ja ne želim ništa za njih da uradim. Ne znam više šta da radim.
Sa dečkom planiram veridbu uskoro ali radimo i na bebi.. U nekoliko navrata sam primetila da dečko samo eskivira bilo koju obavezu prema meni.. Pođimo od od toga da me nikada nije pitao "Da li ti nešto treba". Razumem da zna da imam svoj novac ali nije mi sve jedno kada vidim da nema osećaj da me zbrine.. Prokrvarila sam ili se desilo začeće bebe na to mi je rekao "Bebo bitno je da je tebi dobro, valjda će sve da bude dobro ali moraćeš kod lekara". Nije rekao "Idemo kod lekara" već ja sama.. Bukvalno bi me trudnu samu poslao ..I sada vidim da bi mi tako bilo celog života sve bih sama morala da rešavam i da se snalazim a on samo na rečima da mi bude podrška.. Ja ne želim da stvaram porodicu sa čovekom na koga ne mogu da se oslonim ni za šta.
Kad odem u toalet, nebitno da li sam na poslu, sa dečkom, društvom, ponekad ostavim telefon da potajno snima razgovor, i skoro uvek čim napustim prostoriju, krene priča i to uglavnom bude njihovo istinito mišljenje o meni gde sam se par puta šokirala šta ljudi zapravo misle. Nije ni okej to što radim, ali mi je ovo stvarno par puta otvorilo oči, da ne poveruješ.
Ja sam se zaljubila, da sam barem se zaljubila u nekog ovako momka pa ajde, nego se zaljubila u doktora, i to ni manje ni više nego u psihijatra. Slobodna sam, lepa, držim do sebe, i ne nisam nikakva ludača koja je dolazila kod njega sa teškom dijagnozom. Stalno mislim na njega. Znam da neće ništa biti među nama, ali lakše mi da kažem. Eto rekla anonimno🙈
Koliko bih volela da nisam imala celog života zategnut, loš odnos sa majkom. Ličim na oca i njegove koje ona ne voli, pa razumete! Htela je da me lomi i slomi da ličim na nju, a ja to nisam htela. Stalno svađe i suze. Suze sam lila ja dok je ona bila mlađa i dominantna, sada lijemo obe, kada je stara, bolesna i zlobna. Retki su dani kad smo dobro i teme koje imamo. Otkako postoji internet, gleda neke gluposti, pa laže, zlika, ne druži se ni sa kim, pa mene nalazi kao plen da pokaže šta je ,,naučila". Sada manje plačem, samo pusim i pijem tablete. Koja će koju da nadživi, ne znam, ali pamtim svega 5 puta kada me je zagrlila, jer se otvoreno hvali kako mrzi grljenje dece i da svoju decu ni malu nije grlila. Ovako, jeste mi pružila hranu, odeću, opeglano, čisto, ali i mnogo puta želju da me nema!
Kad se setim kako sam kao mlađa bila protiv prevare. Ma nisam o toj temi ni htela pričati. Sve dok se u vezi nisam osetila totalno zanemareno i u tom trenutku sretnem dečka koji kao da je to osetio. Realno on me vratio u život. Uopšte se ne kajem i ne krivim više muškarce. I onako ništa odavno nema smisla.
Iskreno uopšte ne znam kako sam ostala 'normalna' u današnje vreme u smislu da nisam zavidna i ljubomorna i zla osoba. Mislim da je ustvari caka u tome što sam oduvek živela svoj život kako mislim da treba po mojim pravilima i nisam previše obraćala pažnju na druge. Jednostavno i kad sam u vezi nemam ono u sebi kao da se takmičim sa drugaricom da dokažem da smo mi bolji par. Mislim da su me zbog toga i svi momci hteli ženiti jer nisam klasična žena koja drami, ljubomoriše i zavidi. Niti što se tiče materijalnog. Kupila sam auto koji sam htela da vozim iako nije neki prestiž. I obišla sam evropske gradove koje sam htela i mogla finansijski. Nisam ljubomorna ako vidim da je moja koleginica bila u Parizu, a ja nisam. Uopšte to ne gledam tako. Meni uvek kaže drugarica da sam takav tip kao kulijana ceo život. Ali mi je čudno da baš nikad ne osetim ljubomoru. Jednostavno me ne zanima šta drugi ima i koliko.