Pre dve nedelje sam bila na svadbi kod najbolje drugarice kojoj sam bila kuma...tad sam upoznala kuma najboljeg druga njenog muža... Inače, drugarica je pre te svadbe znala da mi često govori kako jedva čeka da se upoznamo taj kum i ja i da bi nešto moglo da bude između nas i da su ona i njen muž njemu pričali o meni... Naravno, samo sam ja dozvolila da mi se on svidi i evo dve nedelje kako neprestano mislim o njemu i njegovom osmehu....dok njega logično zabole uvo za mene.. Eh živote...
Stalno se potencira da muškarci trebaju da prilaze ženama, da budu osvajači, da se trude, da imaju više žena itd. Kao to je u prirodi, i tako se od malena vrši uticaj kroz društvo, pa onda dobijamo armiju mlađih muškaraca koji jednostavno od tinejdžerskih dana i mladosti pucaju visoko a da nemaju izgled, priču, položaj tj.nešta izgrađeno da bi bili privlačni i onda dobijamo gomilu frustriranih, neizgrađenih muškaraca a time posljedično i žena. Muškarci trebaju da rade na sebi, da ne trče, da nemaju pritisak da moraju biti osvajači, je*ači i slično. Tako na duže staze ćemo dobiti veći balans u odnosima. Na kraju krajeva, ne treba bježati ni nužno od toga da se bude sam, bilo muškarac, bilo žena. Bolje i to nego stalno u nekim vezicama, trčkaranjima, nesigurnostima i sl.
Muž potroši sve pare na bivšu ženu a ja da radim po kući, e neće moći. Ovo nisam nigdje vidjela.
Jutros u 6 upalim radio i čujem Vitni Hjuston - i will always love you. I tako šminkajući se pomislih, kako je ovo moćna pjesma. Jedna od onih rijetko savršenih koja se ne miče sa trona, e to nam danas fali.
Imam 30 godina. Nijednog prijatelja sa fakulteta ili iz srednje. Danas mi prica koleginica o prijateljici sa faksa, cuje se svaki dan sa njom, jedno iskreno drugarstvo. I tužna sam, znajući da su meni ostali kontakti reda radi što pošalju poruku - "šta ima?" jednom u godini. Mnogo mi smeta to, ali ne kažem ništa, nisam bila sigurna je li to sad tako treba da je. Jedina sam pozivala. Sad sam sigurna da nije to okej, ili imate prijatelja u životu, pa iako je daleko, i životi su različiti. Mnogo sam usamljena, jer što se porodice tiče, mnogo su loši bili prema meni i na distanci smo. A muževljeva manja porodica nikako da prihvati da je oženjen, te nikako da mu daju prostora, nego stalno nabijaju osjećaj krivice da treba o njima da se brine itd. Sve normalno radi, ali žele da je glava njihove kuće i dalje. Tako mi dođe da odem negdje daleko i izgradim novi život. Čak živim i u gradu u kojem sam odrasla, blizu svoje, ali ne i muževljeve porodice. Osjećam da mi pravi život još nije počeo.
Ne razumem kolege koji dolaze na posao bolesni. Vidno kijaju, kašlju, promukli, neki imaju i temperaturu i dođu takvi na posao. Ne razumem čemu to, da bi se uvlačili u dupe šefovima i ispali vredni? Ako već ne razmišljate o sebi i svom zdravlju, kako ne mislite na druge, da ćete zaraziti nekoga, verovatno više njih? Otvori bolovanje i ostani kući, ne vidim u čemu je problem. Neće firma propasti bez tebe sigurno.
U sretnom sam braku, punom ljubavi, pažnje, razumijevanja, strasti-sve obostrano. Međutim, jedna sitnica me navela na razmišljanje, a to je da s kolegom s kojim radim u kancelariji (kojeg apsolutno gledam i doživljavam samo kao kolegu-da se odmah ogradim), imam beskonačno zanimljivih tema za razgovor, o životu, principima, svrsi...i toliko se udubim u te razgovore i kroz njih, čini mi se, još više spoznajem sebe i svoju dušu, i toliko mi bude lijepo kad se na taj način prisjetim nekih davno zaboravljenih detalja iz djetinjstva, ili osvijestim nešto što sam u trenutku dešavanja potpuno drugačije doživljavala. Pokušala sam sa svojim mužem voditi ovakvu vrstu razgovora, međutim, ne možemo ni blizu otići "u dubinu" kao s kolegom. Žao mi je, možda bih čak više voljela da ovo nisam ni spoznala jer bih živjela u uvjerenju da imam savršen brak, a sada vidim da ipak mora biti barem ta neka sitnica koja nedostaje.
Imam momka koji me voli i iskren je i lojalan. Međutim, meni smeta što je u kontaktu i prjateljskim odnosima sa nekoliko svojih bivših devojaka. Nikada nikoga nije povredio, one ga ne mrze i čuju se ili popiju kafu. Sa jednom, koja mu je devojka iz tinejdžerskih dana hoće da idemo zajedno na večeru jer ona želi mene da upozna. On sve to gleda kao svoje stare prijatelje i poznanike i znam da me neće prevariti. Nije tip koji laže niti vara. Ali ja imam ogroman problem da to prihvatim. Ljubomorna sam i neugodno mi je da ima kontakt sa bilo kojom ženom sa kojom je nekad delio romantiku i intimu. Želim da budem otvorenog uma kao on ali ne znam kako ovo da prevaziđem.
Djevojka osrednje ljepote, tačnije žena od 37-40god, vidim je na fejsu da je non stop negdje. Putovanja, izleti i sl. Ne znam je iz "stvarnog života", ali sam je vidio neki dan u gradu. Ajde na stranu što nije dotjerana kao na fotkama, nema potrebe da se bude full našminkan stalno. Ali stara i isprana odjeća na njoj. Patike sigurno preko 10 godina stare (a ni čarape nisu puno mlađe). Drugarice, razumijem da voliš putovanja, ali preskoči jedno i za taj novac malo obnovi garderobu. Inače smo par puta komunicirali na fejsu, i manje-više kaže da je niko neće. Sad vidim i zašto. A takvih što ne propuštaju da potroše pare isključivo na putovanja je sve više. Mogu misliti na šta im kuće liče. I da, redovno im je telefon sa razbijenim ekranom i spada u onu klasu telefona do 150-200eur. Nedaj bože da bi neko od takvih imao uređaj, koji svakodnevno koristi inače, a da je nešto malo kvalitetniji.
Sinoć u izlasku na par metara od kluba stojim i čekam taksi, a sa druge strane stoje momak i devojka. Vidno su besni, raspravljaju se i ja krajičkom oka pratim da li će situacija da eskalira. U jednom momentu vidim momka kako kreće da se unosi devojci u lice i u tom momentu ja kažem: "hej, ostavi je na miru", a ona mi otresito odgovara umesto njega da se svađaju i da se ne mešam. Onda su promenili lokaciju, ali su nastavili da se svađaju još bučnije i agresivnije, ali ja sam sela u taksi i otišla kući.