Pitam se nekad da li ljudi imaju grižu savesti i da li je to uopšte bitno u današnje vreme? Šta je danas bitno?
Od malena volim vožnju i uvek sam maštala da ću kad porastem biti odličan vozač i da ću polagati čim budem mogla. Tako je i bilo, upisala sam se sa 16 godina. Položila sam i tipovanje i vožnju iz prve. Vožnju sam položila početkom ove godine sa 17, ali sumnjam da su mi očigledno dali vozačku na lepe oči. Vozila sam sa tatom maltene čim sam položila, ne mogu da kažem imala sam neke situacije gde sam se lepo snašla, ali i one druge, npr dešava mi se često da ne mogu da procenim koliko imam do ivice, užasno se plašim kad vidim bicikliste na cesti, ne mogu lepo da procenim da li mogu nekog da obiđem, plašim se da će me šljunak povući i da ću sleteti s puta (hvala Bogu nisam nikad nikog udarila, ali opet..) krivo mi je jer mislim da sam što se vožnje tiče povukla na mamu, koja isto tako ne zna da se orijentiše, dok otac vozi 30 godina i odličan je vozač. Mnogo mi je krivo da odustanem tek tako, ali očigledno je tako najbolje za sve... Uzalud bačene pare...
Samo želim s*x kombinaciju. Muka mi je od ozbiljnih veza, gde su trudiš i lomiš, napatiš se a na kraju ništa.
U roku od 6 meseci sam se razvela, ozbiljno razbolela i našla se na ivici egzistencije da bi mi osoba koju sam smatrala najboljom prijateljicom zamerila jer ne provodim dovoljno vremena sa njenim detetom. Mali stalno pita za mene a nisam dva meseca došla da ga vidim i zabavljam.
More marš i ti, eto tako. Kako vam se bre izgubi empatija kada vi neki postanete roditelji?
Momak mi je kupio poklon za rođendan od 6000 dinara, a mesečno zaradi više od 5000 eur. Bavi se IT. Da li ovo vama ok?
Viđam ga svaki dan na poslu. Odelo, košulja... uvek je ful sređen. Ali je meni najlepši kad petkom obuče običnu majicu. 🥰
Juče mi je neki ludak u kružnom toku iz krajnje leve trake izleteo bez migavca i iseko me. Bila sam u krajnjoj desnoj. Osoba, ne znam je li muško ili žensko, je naglo skrenula i velikom brzinom izletela, ja sam naglo zakočila i srećom, samo očešala prednjim levim delom njegov zadnji desni. Bile su stotinke u pitanju, taj osećaj kad vidiš kako ideš ka sredini automobila....hvala bogu na mojim refleksima. Ja ne znam šta je sa ljudima kako tako voze kao ludaci i jurcaju i seku...Imate li mozak? E zato mrzim velike kružne tokove. Mrzim.
Iako sam u sretnom braku kad god vidim bivšeg (duža veza) osetim emocije kao prvog dana. Muž je divan čovek, obrazovan, miran, vredan, inteligentan, sa materijalne strane nam ništa ne fali (stan, novi auto, putovanja). Vezu sa bivšim sam raskinula jer je bio umišljen i finansijski potpuno nepismen. Stalno je otvarao i zatvarao firme, davao silni novac na statusne simbole (stari besni auti, zlatni lanci itd). Međutim, kupio me njegov šarm, humor, akcenat (nikšićki). Nikad se nisam osećala tako sigurno - neki su ga voleli, neki su ga mrzeli, ali svi su ga poštovali. Čak i kad nije imao novca tretirao me kao princezu, uvek bi se setio da mi kupi neki sitnicu, izvede na večeru. Bio je jednom rečju mangup - klinkama poželjan, a zrelim ženama odbojan. Ili bi tako trebalo da bude? Jutros smo se slučajno sreli na mestu gde smo se upoznali. Sređen, zgodan, lep, jak, ljubi mi ruku. Krenule su mi suze, a on - "Zašto plačeš? Šta je bilo?! Reci! Ima da ga ubijem!"
Propadam u svom braku. Apsolutno sam nesretna. Ne osjećam se cijenjeno, poštovano, voljeno, sve što radim se podrazumijeva da tako treba, sex je katastrofa. Nekad pomislim da sam se udala jer sam mislila niko drugi me neće htjeti, pa se zgrabila prvog normalnog koji se ponudio. Najgore je što imamo dijete i što on nije loš čovjek. I sad ako bismo se vodili logikom, ja nemam razloga za razvod. Radi, nigdje ne izlazi, ne vara me, ne pije, ne drogira se, ne tuče me, odnos prema nama mu je okej. Ali je generalno sav usporen, sav lijen, sve mu moraš reći ili narediti i pitanje je ako će poslušati. Znam da imam i ja nezadovoljstva nekog u sebi koje lično moram riješiti, ali ja pored ovog čovjeka venem, gušim se ja ne znam šta je ovo. A nisam naučena da je moja sreća bitna.. to mi djeluje nekako nezahvalno i nebitno, pogotovo što bih razvodom djetetu uskratila normalnu porodicu, oca svaki dan koji je okej prema njoj, za radi moje sreće koja mi nije garantovana da ću je naći ako se razvedem.
Moja prijateljica koja nema društvene mreže ima dečka već jako dugo godina, pored tog dečka ima i još dva muškarca sa kojima se povremeno viđa zbog sexa...a ja evo već 4 godine ne mogu da nađem ni jednog jedinog, ma ni za sex barem... Umreću u samoći.