Dečko divan. Svijetle budućnosti. Volio me više od svega. U slobodno vrijeme nije krao Bogu dane. Bila sam mu prioritet. Dolazio iz normalne obitelji. Imali smo milijun zajedničkih tema i interesa. Sličnih stavova. Zgodan. Baš sam se osjećala sigurno i voljeno. Ali je bio aseksualan i ostavila sam ga... Recite mi da nisam pogriješila molim vas...
Žensko sam i ja ne kapiram kako žene krive samo svog partnera za prevaru, a ne i ljubavnicu. Manite me sad priča da je više kriv onaj ko je zauzet. Naravno da je tako i to niko ne osporava, ali vala, kriva je i osoba koja zna da je neko zauzet, a svesno se petlja u tuđi odnos i sladi se tuđom mukom. Možete vi sad slobodno mene da vređate, napadate, ali za mene ste obične jadnice. Da mene partner prevari, oboje bi polomila od batina. Prvo njega, pa onda i nju. Znate li šta je najbolje za takve? Kad vam nisu ništa krive, lepo pod ruku, pa se družite. Budite najbolje drugarice, čestitajte jedna drugoj praznike, a možete i deliti muškarca. To vam očigledno ne predstavlja problem kad ne vidite ni trunku krivice u nekome ko se meša u vaš odnos.
Imam problem. Imam dečka kojeg volim i koji voli mene ali mi to dovoljno ne pokazuje. Vrlo često se osećam kao da me ne primećuje a onda odjednom dođe i krene da me grli i onda me zbuni. Znam da me voli zato što to osećam a i svima od početka priča o meni i ima “taj” osmeh kada priča o meni. Sada kao da živimo zajedno i svaki dan smo po ceo dan zajedno. Svako veče pre nego što zaspimo poljubi me i zagrli me i ne želi da zaspi ako mu ne ležim okrenuta prema njemu jer se onda ljuti. Mnogo je sladak i mnogo se trudi da uspe ali sam sebe sabotira jer ima previše loših misli u glavi koje ga sprečavaju da bude mnogo bolji i ako je već mnogo mnogo uspešan. Ja se trudim da mu pomognem oko svega što mogu i oko posla i u stanu sve sredjujem i spremam. Stalno mu pravim da jede da se ne bi hranio brzom hranom i dostavama. Nisam baš uvek sigurna da on sve to što ja radim vidi i primećuje pa se nekad osećam loše i zbog toga se naljutim na njega. Uglavom je sve super i ne svađamo se.
Radim u firmi za oko 300k rsd. Uopšte ne volim svoj posao i zato teram po svom. Muzem dok mogu.
Mrzim dejting aplikacije. Dosta radim od kuće, društvo se rasulo, a i bila sam na toliko loših dejtova da bih radje da ostanem kući i igram video igre ili čitam knjige ili bilo šta drugo samo da izbegnem potencijalno razočarenje. U godinama sam kad se očekuje da imaš sređen život, a to kod mene nije slučaj. Kako sam solo već više godina stekla sam utisak da bi me veze gušile i uništavale slobodu. Nemam snage da se ikom prilagođavam. Prosto mislim da mi je lakše da budem solo. U svim vezama se ispostavilo da se pokušavali da nešto sa strane smuvaju dok su bili sa mnom. Moje poverenje je zato ravno 0. Zašto ljudi i dalje srljaju u veze mi je i dalje misterija?
Imam 26 godina i već duže vreme razmišljam o dve stvari: Prva, prvog dečka sam imala sa 15 godina. I apsolutno svaki prvi dejt od tad, zajedno sa tim, je obeležila kiša, ali baš jaka kiša, pljusak, potop. Druga stvar o kojoj razmišljam je priča jedne žene koja dugo nije mogla da nađe partnera za sebe. I u jednom momentu očaja rekla je Bogu da želi da joj da znak kada naleti na pravog, jer više nije želela da svoje srce daje pogrešnima. Taj znak su bile bele ruže koje je on trebao da joj pokloni. Jednog lošeg dana na poslu, kolega joj je poklonio buket belih ruža da je oraspoloži. Ukratko, sada su u braku sa decom. Mislim da je pljusak na svakom prvom dejtu koji sam imala zapravo bio znak od Boga da ta osoba nije za mene. I kada budem imala prvi dejt, da bude lepo vreme, da će to biti moj znak da je to prava osoba za mene. Nadam se da ćete i vi sami pokušati nešto slično i da će uspeti 🍀
Uskoro mi istječe porodiljni. Ne želim se vratiti na posao zbog mobinga i loših međuljudskih odnosa. Najradije bih dala otkaz da ih nikad više ne vidim. Mala mi je plaća. Naradim se kao budala. Sve je jedna bljuvotina upakirana u svi su sa svima dobri, a svi svima zabijaju nož u leđa. Ne želim plesati kako oni sviraju, a ne mogu napustiti posao zbog djece i odgovornosti koje imam. E živote nisam te tako zamišljala..
Boli me što mog muža ne raduje da bude tata. Želio je djecu ali samo da “proširi gene”. Ništa u vezi djece nema želju da radi, da se druži s njima, vodi ih negdje, ništa, za sve moram da ga molim, ali i to sam prestala, samo me srce boli. I da bude jasno, nije on onaj tip koji je sve poslove prepustio meni. Radi kućanske poslove sa mnom, ima fin posao, voli i da provodi vrijeme sa mnom, ali djeca kao da ga ne zanimaju…