Zapretila mi je tužbom ako joj se javim još jednom. Ispao sam smrad u dva navrata, ona mi je dala šansu, kada ni poslednju nisam dobro iskoristio, ona je poludela i rekla ako joj se ikad javim da će me tužiti za uznemiravanje. Od toga ima neko vreme, prvo sam bio jako besan, a sada sam svestan šta sam uradio. Ona je žena koja se retko sreće a ja sam je tretirao kao većina što jeste oko mene. Kriv sam, oprosti mi Sanja. 🥹🙏
Neka priča ko šta hoće, ali meni nisu jasne osobe koje na garderobu troše velike pare. Manite se sad onoga 'šta te briga, da imaš i ti bi tošila', ne se*ite, svako ima pravo na svoje mišljenje, pritom, imam para i vrlo dobro znam šta pričam. Nisam sad prebogata, ali imam jako mnogo. Čemu trošenje para na nešto što kad se podere ili upropasti, baciš? Neću sigurno dati za majicu 500e, nosim je malo i bacim u kantu ili čuvam onako unakaženu. Evo, meni to nikako ne ide u glavu.
Mišljenja sam da gojazne ljude uopšte ne trebaju da komentarišu osobe koje nikad nisu imale bilo kakav problem sa kilažom. Najjači su mi oni što govore 'pa kako ne možeš da smršaš, promeni ishranu, vežbaj, to uopšte nije teško' i ostalo. Živo me zanima kako vi znate da nije teško? Jeste li probali pa znate? Lako je onima što imaju par kg viška i ovim 'sveznalicama' da napadaju druge kako su bez karaktera i ostalo. Da mi je da vi smršate 20 i više kg iz prve, bez ikakve greške ili odustajanja.
Kako me iritiraju ove osobe što odu vani i prave se da ne znaju svoj maternji jezik. Izvrću reči, krevelje se dok pričaju itd. Te fore možete nekom drugom, kod mene ne pale. Kako oni ljudi što pričaju tečno po par jezika? Kako se oni ne krive dok pričaju i ne izmišljaju toplu vodu? Kad god sam se dotakla te teme sa nekim(i svojom, a i tuđom inicijativom) skoro uvek se nađe neko pametan, pa kaže 'kako su zaboravili' i da je to normalno. Ne, nije. Jedno je kad neko od malena živi u stranoj državi, a drugo kad ode sa 30 godina i sa 40 tobože zaboravi maternji govor. Bežite bre, foliranti.
Kada sam izgubio svaku nadu da ću osnovati porodicu jer sam već imao 45 godina, upoznao sam nju, normalnu, skromnu, lepu osobu... Posle 2 godine mi je poklonila najlepši poklon na svetu- ćerkicu.... Volim te Gago!
Zaljubljena sam u zauzetog čoveka koji ima decu...viđamo se već duže vreme i jedino s njim sam se osećala ovako znam da nije baš najmoralnija odluka, ali ne mogu protiv sebe.
Ne trebam ti ja u životu. Mene radi nemir. Dosadan mi je mir. Jako sam nepredvidiva, strastvena i neobična osoba i to volim kod sebe. Mislim da bi se ti malo uplašila toga.
Jako sam volela svog oca, iako je uvek bio nervozan i grub prema meni, bila sam željna igranja s njim, maženja, druženja... Kad su se on i mama rastali, on više nikad nije pitao za mene. Od nedavno, nakon 20 godina, me počeo zvati, naravno trebalo mu je para. Pomogla sam, čula se još par puta s njim i blokirala ga. Nemam živaca za njega, a iznutra neopisivo boli.
Moj muž nikada ni za jednu drugu ženu u mom prisustvu nije rekao da je lepa ili zgodna, niti je ikada odmerio drugu ženu pored mene. Stalno mi priča kako sam ja najlepša i najzgodnija žena, iako znam da nisam. Stalno mi udeljuje komplimente, bez razloga. Pored njega se osećam kao najlepša žena na svetu, iako sam svesna da nisam. Poneta je da svaka žena ovako treba da se oseća pored svog muškarca, ako se ne oseća onda on radi nešto pogrešno.
Svaki posao koji sam radila je rezultirao otkazom. Bilo da se radi o kancelarijskom poslu ili nekom fizičkom radu. Poslednji je bio rad na sezoni u kuhinji, jeste težak i naporan, i ljudi ga s pravom izbegavaju. Ali i tu sam dobila otkaz. Svugde ista priča, da nemaju vremena da mi pokazuju. Brinem se za sebe jer mi je blizu 30, a ja nisam dobra ni u čemu.