Imam 32 godine, već godinama unazad nemam društvene mreže, koristim samo Viber. AI me takođe ne zanima niti planiram koristiti. I živim jedan sasvim normalan i lijep život, ne opterećujem se glupostima. Čisto za informaciju da i to postoji.
Imam jednu supermoć, a to je da više ne mogu da se zaljubim. To je nešto što sam celog života želela jer, kada god sam bila zaljubljena, nisam se sebi takva dopadala. Najlepši osećaj mi je bio kada krenu emocije da me prolaze, kada vidim da ta osoba više nema uticaja na mene. Kada sa potpunom hladnokrvnošću gledam tog nekoga koga sam nekada obožavala.
Moj pas je spavao na fotelji i ja sam nakon celodnevnog jedenja pasulja, prišao, nanišanio i odvalio prdež na njegovu njušku, počeo da umirem od smeha međutim nisam se nadao da će se razbesneti i ujesti me.. Išao sam da primim tetanus.
Prišao mi je na svirci jedan momak (pijan/nadrgiran) i rekao mi je da imam osmeh kao konj. Ne sećam se kad sam se zadnji put toliko smejala!
Pitam se da li sam možda ja jedini muškarac koji se plaši da vozi auto.
Smisao brakova izgleda danas postalo ušutkat selo da ne priča kako smo sami, napravit decu i razić se.
Uskoro je svadba. Svađe i prepirke su već odavno krenule. Šta god da kažem ne valja. Ako šutim opet ne valja. Kao da sam za svaku glupost kriv, a nekad stvarno ne razumijem ni sam. Volim je više od svega, ali nekad stvarno ne mogu više tog pritiska...
Ne razumjem osobe koje dođu u teretanu, zauzmu spravu i skrolaju po telefonu. Urade dvije tri serije u 15 minuta, mlitavo, bez ikakve volje i ljute se kad im se obratiš i zamoliš ih da ustanu ako već ne žele da vježbaju.
Za sve koji odu u inostranstvo da žive i rade, želim da ne zaborave odakle su počeli, gdje su rođeni i u kakvim uslovima su živjeli. Nemojte s novcem zarađenim u tuđoj zemlji da se hvalite pred narodom koji možda nije imao priliku da ode i koji je ostao gdje ste i vi nekada bili. Da se bahatite kad dođete na odmor. Niste ništa uspješniji ako vam se duša promjeni pa postanete oni od kojih ste nekad bježali!
Dobri ljudi i oni manje dobri, možda me se neko seća iz prethodnih epizoda: Akademski mobing na doktoratu i nastavak pod nazivom: Odobriše mi disertaciju. Samo htedoh da se zahvalim na podršci i javim da sam doktorirao! Normalno da ni odbrana nije mogla da prođe bez pokušaja šikaniranja, ali sam to sasvim mirno sasekao u korenu. Posle čitanja zapisnika isti ti ljudi mi aplaudiraše, rukovali smo se, čestitali mi... Osećam se potpuno isto nego juče ili pre tri dana. Ali bar znam da sam to skinuo s kičme.