Muž i ja smo se upoznali u srednjoj, venčali sa 22 i dobili prvo dijete sa 23, drugo s 25. Sad djeca imaju 18 i 16 godina i mi napokon imamo vremena da putujemo, izlazimo, uživamo, ali svi naši prijatelji tek sad imaju malu djecu. Nit smo mogli s njima dok su oni uživali u 20tima, nit možemo sad kad mi imamo slobodu, a oni ne. Često se kajem što smo "požurili", ne znam nikoga da ima odraslo dijete u 40tima i osjećam se staro, dok su oni još u "mladosti", tek sad prolaze kroz igre s djecom i ostale zabavne stvari, a mene sin zove "stara"....
Najgora vrsta laži za mene je kada neko poriče da je nešto uradio iako je uhvaćen u laži, takođe kada neko ubjeđuje drugu osobu da nije dobro čula ili vidjela. Ili ona "Ja sam se samo šalio/la".
Odrasla sam u porodici gde su emocije bile misaona imenica. Nije se govorilo kako si spavala, volim te, nemoj da brineš. Ne sećam se nikada da me je mama držala u krilu, tešila kad padnem, nikad mi nisu pomogli oko domaćeg ili oko škole generalno. U osnovnoj su deca pričala kako sam siroče jer mi nikad niko nije dolazio na roditeljski. Udala sam se u totalno suprotnu prodicu. I sad ne znam kako da se ponašam, ne znam kako da živim. Ponekad mi je to njihovo grljenje bolesno, ponekad me dave mnogo pitanjima, ponekad se samo čudim tako što neko ima ikakvu empatiju za mene. Ja sebe smatram pravičnom i poštenom, ali kad vidim šta je moj muž imao smatram sebe i debelo oštećenom…
Pre godinu dana sam bila s jednim dečkom i prekinula zbog njegove majke. Čak i da ne bismo živeli zajedno, znam da bi nam pakao pravila. Čim sam je upoznala, odmah je počela da me podbada (rekla je da ličim na muškarca). Zatim joj je pisala neka devojka (pogrešila br.) i ona je rekla da joj možda ona želi biti snaja (iako se ne poznaju, devojka pogrešila broj) i da ona ima samo jednog sina. Zatim je vređala i njegove bivše devojke, drugove itd. Posle me je podbadala i za izgled mojih ruku, nogu itd. Nema šta nije rekla sve i koliko me nije izvređala. Pisala ružne stvari o meni svom sinu, o njegovim drugovima... Zvala ga da dođe kući, pitala kad će doći (sto puta ga zove) itd. On nije želeo da raskine, ali ja sam morala jer niko neće da ima posla s dečkom koji ima takvu majku.
Iz manjeg mjesta sam, diplomirala prva u generaciji i vrlo brzo, zahvaljujući tome, dobila željeni posao u struci, u gradu gdje sam studirala. Posao super, kolege solidne, ali nadređeni grozni prema meni, ismijavanje, nazivanje provincijalkom (zauzimaš mjesto našoj djeci) i otežavanje posla jer nisam bila politički aktivna. Otišla sam nakon godinu i pol.
Ove godine, 10 godina poslije, dobila sam važnu nagradu za svoj rad, bitno za struku i firmu. Pitam se, dal su se nekad pokajali zbog odnosa prema meni?
Treba mi psihološko objašnjenje za jednu stvar, pre nego što me 90% ženskog roda razapne.
Jako sam uspešan momak, pre svega kulturan, vaspitan, normalnog ponašanja i imam manire, a pored toga jako visok, držim do sebe što se tiče izgleda, garderobe i standarda.
Jedna stvar ljudima oko mene je jako fascinantna, a to je kako se ja sviđam devojkama koje su potpuna suprotnost mene (manje lepšeg izgleda, sa viškom kilograma...) Ne gledam izgled, ali 90% tih devojaka ima jako podmukao karakter, dok me jako zgodne devojke ili seen na poruci ili iskuliraju.
Zašto je to tako, uopšte mi ne ide u glavu, zato me zanima neko psihološko razmišljanje.
Ne znam zašto svi pišu da su zle svekrve samo one koje nikad nisu radile i samo su bile majke. Evo moja se i obrazovala i radila, pa je zla i pokvarena. Nema to veze s poslom ili obrazovanjem. Eto, iako je radila godinama, nema nijednog prijatelja i nigde ne izlazi zato što su joj svi budale, niko joj ne valja itd. Samo je u kući, mrači, mrzi..., a ima diplomu i penziju.
Dečko i ja živimo već duže vrijeme skupa. Jedan dan sam ribala rernu kada je on prišao, kleknuo, izvadio prsten i rekao mi “želim da ti budeš žena koja će da riba moju rernu do kraja života”. Rekla sam mu “da” za brak sa njim, ali “ne” takvoj prosidbi. Sve bi bilo bolje od ovoga. I natjerala ga da me ponovo zaprosi drugi neki dan na neki ljepši način!
Na poslu mi nude da idem na doktorske studije. Bila bi veća plaća, oni sve plaćaju što se tiče školarine. Ja bih rado više novca, ali mislim da nemam snage za povratak na faks da opet učim i idem na ispite, plus pisanje rada.
Imam dosta mladih mama u kolektivu. Skoro svaki dan izlaze sat i više ranije da kupe decu iz vrtića. A izlaze i u toku smene kad im nešto treba. Znam kako je moja trčala s posla po mene, razumem ih i pokrivao sam kad god treba. Najbolji drug je imao tešku saobraćajku skoro. Pušten je iz bolnice stabilan ali u lošem stanju. Odlazim svako jutro do njega da mu pomognem. Pošto je depresivan izađem ponekad da popričam s njim kad je baš loše. Divan je čovek, zaslužio je i više od toga. Mame se sad bune. Svašta su mi rekle. Iskreno, zasmetao mi je sebičluk. Uopšte ih ne zanima što i meni treba malo kolegijalnosti mesec, dva. Šefica, isto mamicka, me kaznila sa 20% od plate. Tako da sam obavestio glavni menadžment šta se dešava i sad ćemo dobiti portira, elektronsku bravu i više niko neće izlaziti tokom radnog vremena bez kazni. Otvorio sam 2 meseca bolovanje, a mamicke nek se teraju. Ne vrti se svet oko njihove dece.