Nisam vjerovala u depresiju, dok i sama nisam pala u nju. Mrzim svoj život. Završila sam školu, htjela sam na faks i nisam ga upisala. Htjela sam da budem advokatica, nisam ga upisala jer moji ne vjeruju u mene, kažu da bih napustila. Mislila sam da se nikada neću zaljubiti na prvi pogled i to mi se desilo. Kamo sreće da ova godina još nije došla ili da sam je prespavala, ma najbolje bi bilo da se nisam ni rodila. Nikad u životu se nisam zaljubila, imam strah od muških, od ljubavi i svih tih gluposti i onda sam srela njega. Lijep, visok, zgodan, muževan, moj čovjek, kažu osjetiš kad je neko tvoj, ma malo sutra. Oženio se ove godine, 41 dan nakon što smo se sreli. Doktor je. Blago njegovoj ženi sa njim, o njemu sam samo čula riječi hvale, zaista divan, mlad čovjek. I osuđujte i recite i da sam luda i glupa i da sam ga idealizovala, ali ja bih voljela da je to tako, međutim nije. Mrzim što sam ga srela!!
Al’ kada se nekome požališ da imaš neku bolest ili poremećaj, pa ta osoba kaže “ja to nikad nisam imala” mrš!
Vidim da ovdje ljudi uvijek pišu da je muškarcima izgled glavno što gledaju na ženi pa me zanima je li teoretski moguće da se muškarac zaljubi u nelijepu ženu ili je to biološki nemoguće. Da znam trebam li još pokušavati ili da odem u samostan hahaha. I molim žene da ne pametuju o dobroj duši, pitanje se odnosi na muškarce.
Tokom jedne svađe sa dečkom, rekla sam mu da on nije muškarac sa kakvim želim da budem, rekla sam mu da zaslužujem puno lepše, zgodnije, obrazovanije i bržnije momke. On se tada rasplakao i rekao je da će postati jedan od njih i da će da me zasluži. Mislim da nisam ništa pogrešno rekla.
Mnogo me boli što sam svima poslednja opcija. Toliko se trudim da svima budem zanimljiva, da pomognem uvijek, nisam željna pažnje, ali jesam ljubavi. Kolko god ja bila dobra, meni se to uvijek loše vrati. Društvo me napušta bez jednog jedinog razloga…
Navikla sam da imam veliko društvo, da izlazim, da živim život, ali nakon zabodenih 200 noževa u leđa od strane svakoga, povukla sam se u sebe.
Od djevojke koja je konstantno bila nasmijana došla sam do toga da pijem anti-depresive u svojoj 20-oj godini života. :) Život me nije naučio ničemu lijepom, samo patnjom koju ne mogu da prebrodim sama...
U zgradama kao da majmuni žive. Ne, dečja igra nije vrištanje i ne, niko nije najgori komšija što mu smetaju deca koja vrište. Svi vi koji to pravdate, idite u inostranstvo i vidite da li deca tako vrište kao kod nas. Kod nas nema nikakvog reda, ničega i još to pravdate, a posle se čudite i kao nije vam jasno što su deca bezobrazna, što nam se država raspada itd. Onda i ove komšije koji se dovikuju s decom sa balkona... Nismo u džungli, naučite se kulturi i lepom ponašanju. Kad ćete u Švajcarskoj videti da se neko dovikuje, da deca vrište itd.?!