Volim svog dugogodišnjeg prijatelja. Znamo se od osnovne škole, izrastao je u divnog čoveka, oduvek sam ga volela i bio mi je drag, ali sada shvatam da želim da budemo zajedno i da nastavimo kao par. Ne govorim ništa, možda on to ne želi, bolje da ne pokvarim ovo što već imamo.
Devojka se nadrkala na mene jer zaglavim u wcu pred spavanje jer me užasno stomak boli.
Imam 20 godina i nikada nisam bila na moru. Mrzim svoj život!
Studiram i moji mi uopšte ne daju novac (dali su mi 1.000 dinara za mesec dana) imam brata koji prima platu i njemu ne daju ni dinara. Pritom za tih mesec dana nisam tražila ama baš ništa da mi kupe ili nešto slično? Otac ima za kladionicu a nema meni da da, šta da radim? Kada mu kažem on uvek kaže da nema ili da je to njegova plata i da je sam zaradio i ima da troši kako želi. Očajna sam.
Uvek sam se bojala toga da ne saznam kako je moguće da se zaglavi na faksu sa malo preostalih ispita, ali nažalost obistinilo se :(
Evo i ovde da ostane zapisano: za jednog Mirzu koji nikad nije shvatio koliko ga volim… možda nekad i dođe do njega.. žao mi je.
Momci, kada izađete u grad prema devojci se nemojte ponašati kao da ne poznajete, nego pokažite da vam je stalo do nje. Naravno, ako ona to zaslužuje. Zahladili smo, mnogo.
Udala sam se a nisam ga voljela. Bio je samo dobra prilika. Danas imamo dvoje djece i ne bi mogla zamisliti život bez njega. Zavoljela sam ga vremenom.