Tek sam sada shvatila koliko sam ustvari sposobna i jaka osoba. Mnogi muškarci bi mi pozavideli.
Najviše me iznervira kada nekoga izbacim iz pratilaca i on mi uskoro ponovo pošalje zahtev, a dok smo se pratili ništa, nikakav ili smanjen kontakt. Žensko sam. Druže, ako sam te već otpratila i izbacila znači da mi više nisi zanimljiv i da mi ne trebaš u životu. Kako to ljudima nije jasno, pitam se?! I ovi što mi šalju zahteve po sto puta. Oni su tek neka druga priča...
Nikad nisam verovala kada u onim emisijama kažu da neka baba ili deda imaju 100 godina. I obično to budu babe, one znaju dobro da lažu.
Mene zanima mogu li mirno spavati ovi što povrijede druge ljude?
Sa 22 godine sam otvorio svoj prvi biznis, danas sa 27 imam 3 biznisa koji posluju potpuno neovisno. Nekretnine, vile, firme, auta, te sam odlučio da se penzionišem i uživam u ostatku života. Moja porodica to ne odobrava, jer smatraju da ću se ulijeniti, a ne znam kako da im objasnim da sam ja svoj posao završio.
S momkom sam koji ima novaca, iz bogate porodice je. On živi s mamom i dalje, a do kraja godine imaće i svoj stan. Dok je čekao stan govorio mi je kako jedva čeka da živimo zajedno, kako je u godinama da želi zajednički život sa mnom itd (njemu je 30 meni 25). Jednom prilikom mi je kroz “sprdnju” rekao da mu ne pada na pamet da prelazi “s konja na magarca” - iz kuće s majkom od 150 kvadrata u stan od 40 da se seli. Počinjem da mislim da od toga nema ništa i da će taj stan samo uzeti izdavati za još novca (od kojeg ja nemam ništa svakako).
Imam 34 godine i upravo sam shvatila da u celom svom životu nisam bila srećna. Nikad. Ne istinski. Odrasla sam u porodici sa oba toksična roditelja, dobijala batine od kako sam bila beba pa sve do svoje 14. godine, od čega je ostala posledica toga da uvek budem na oprezu, paranoična i stegnuta. I dalje živim sa tim istim roditeljima jer nemam para da se odselim iz razloga što oni ne rade i ja ih izdržavam. Ukoliko svejedno odem, kao odmazdu prodaće porodičnu kuću iz detinjstva, što ne mogu da dopustim. To je jedino mesto koje su baka i deka učinili domom. Nikada nisam bila u vezi, samo u pokušajima iste. Uvek bila ostavljana. Prvi posao sam pronašla tek 5 godina nakon masteriranja. Za sve što sam postigla sam morala troduplo da se pomučim od prosečne osobe. Itd, itd... Mislim da sam dobra osoba, samo baš, baš nisam imala sreće sa podeljenim kartama.
Smatram da sam stvorena za velike stvari, a ne za ove kojima se bavim.
Kako je teško kad se vratiš u svoju sobu kod kuće, a u njoj paučina kao da je godinama prazna...