Mislim da sam se zaljubio u najbolju drugaricu sa kojom se družim 7 godina.
Kosa mi se digne na glavi kad neko za nešto što drugi plaća kaže da nije skupo. Na primjer, odem na ručak ili kafu sa drugom ili djevojkom, ja platim i nije mi uopšte problem i ne spominjem to nikako, ali me oni sami pitaju koliki je bio račun. Ja odgovorim, a onda obavezno komentarišu kako nije bio velik račun i kako je jeftino ispalo. Pa što se ti ne prihvati svog novčanika ako je bilo jeftino!?
Najgori su ljudi koji su dobri za druge, a ološi prema najrođenijima.
Izašla sam par puta sa momkom kojeg sam upoznala preko prijatelja. Što se tiče njegovog obrazovanja, divim mu se. Na fakultetu je bio sutudent generacije, upisao je posle toga master… Ali je totalno pod maminom čizmom, kao da mu je ona gospodarica, a ne roditelj. To mi se jedino ne dopada.
Kolegica se udaje uskoro i zabranila je pojedinim ljudima da dovode svoje beba na svadbu, uz objašnjenje da je bebama naporno to i da će im biti vruće tu. Rekla je da roditelji nece moći plesati i opustiti se čitavu noć, a ustvari neće bebe na svadbi samo da joj ne bi svadba "uništena" bila sa plakanjem. Rekla je da su djeca od 5-6 godina dobrodošla, a ni sama nije svjesna da će joj više ta djeca "štete" napraviti na svadbi nego bebe. Toliko mi se počela gaditi, i stvarno osuđujem to ponašanje, valjda svaki roditelj zna da li može sa bebom na svadbu i zna šta je dobro za njegove dijete. Nije svaki roditelj u mogućnosti da ostavi svoje dijete kod nekoga da bi mogao da se "opusti" i pleše čitavu noć.
Studiram geografiju i jedva čekam da radim u prosveti.
Treća sam godina fakulteta i tek sada su mi rekli da je nemoguće da se zaposlim u prosveti, jer mi je prosek oko 7,00. Izgleda da je po nekom "novom" zakonu bitniji prosek ocena sa osnovnih studija nego sa master studija...
Kako je teško da posle duge duge veze opet budete sami...
Najveće poštovanje od većine osoba koje poznajem je, da me ne primećuju na ulici i da mi se ne javljaju kad me sretnu, mrzi me na nebitne osobe da trošim reči.