Muž mi je pre 6 dana rekao da me više ne gleda kao ženu, da ne oseća ništa! Imamo troje dece, pre par meseci smo se preselili iz druge zemlje u drugu, svega je tu bilo straha, svađa, stresa, udaljili smo se ali ja i pored svega toga ga nisam prestala voljeti! 13 godina smo zajedno, imali smo faze kao svaki par da se svađamo, pričamo o razvodu! Ali uvek smo rešavali! On je to saopštio, i dana ne jede, ne spava traži samo stan gđe će otići da ne bi bio ovde! Nije treća osoba uopšte u pitanju! Kada nudim stručnu pomoć on mi kaže da sve to će ugraditi da deci bude lakše! Ne znam bukvalno sam u šoku, ali žena zna, osjeti da definitivno me više ne voli! Pitanje je samo kako nastaviti dalje!
Jedina u društvu nisam udata i nemam decu, u tridesetim smo. Primetim da odnosi više nisu kao što su bili. Zaista sam ispoštovala svaki rođendan, krštenje, babine, Novu godinu, Uskrs, zovem ih kad god mogu i same i sa decom, nudim se da čuvam decu kad mogu i kad im treba pomoć, da bi od njih dobila jedan veliki šipak... Skoro me više i ne zovu ili je sve eto tako reda radi, ne sećam se kad sam sa kumom sela na kafu i shvatila sam da nemaju pojma šta mi se dešava u životu, jer eto nisam više toliko bitna, jer nemam decu. Teme su već pet, šest godina samo deca i ništa više! Što je najgore više i ne razmišljamo isto, za većinu tema imamo totalno drugačije razmišljanje i ne sviđa mi se uopšte taj svet kao da se takmiče ko će imati bolji rođendan, ko će imati skuplja kolica! A kad se desi neki problem naravno mene prvu zovu. Ne daj Bože da se požalim kako sam umorna, jer radim dva posla. Ju ja ne znam šta je umor jer nisam mama i tako slični komentari tipa kako ti možeš da nemaš vremena.
Stvarno volim kad vidim da se dvoje vole i poštuju. Pa meni srce puno čak i zbog stranaca, a kamoli kod porodice.
Pa zar nije osvježenje kad vidite ili odete nekome u posjetu, a ono njihov dom odiše ljubavlju i nekom toplinom. Meni toplo oko srca. Radujem se iskreno tuđoj sreći. I šta sam u zadnje vrijeme počela da primjenjujem, da kad nešto primjetim kod nekog da me inspirira, da obavezno toj osobi to stavim do znanja. Nek zna da se trud isplati. Npr kad vidim da se majka zaista trudi oko vaspitanja djece, kažem joj to. Da samo vidite to ozareno lice. Znam da se umori dok ih samo obuće, a gdje su ostale obaveze.
Dosta je svima kritika, daj da uputimo ljudima koju toplu riječ na ovo hladno vrijeme. Budite mi dobro i sretno. ❄️🫶🏻
U vezi sam 5 godina i zaručena, ali naš odnos se već godinama svodi na čekanje. On je daleko, ja sam ovdje! Sve radimo na daljinu. Ljubav, planove, budućnost! Ja sam ta koja pokušava da ga dovede, nosi papire, rokove i neizvjesnost. A sada me čeka još 2,3 godine čekanja. Najgore nije ni sama daljina, nego osjećaj da mi život stoji dok vrijeme prolazi! Dok drugi grade svakodnevicu, ja skupljam strpljenje. Umorna sam od toga da budem jaka, razumljiva i da uvijek ‘izdržim još malo’. Volim ga, ali ponekad se pitam koliko još godina treba ljubav da čeka da bi konačno počela da živi, i koliko dugo jedna osoba može sama nositi cijelu budućnost.
Moj sadašnji momak i ja bili smo drugari pre. Dok smo se družili drugarski on je imao svoje devojke i ja momke ali sam bila potajno zaljubljena u njega. Pričao bi mi o svojim seksualnim odnosima sa svojim devojkama. Sa njima je bio vrlo nežan dok sa mnom ne. U krevetu se prema meni ponaša kao da sam dr*lja. Ne znam što je to tako i sšta mi je činiti...
Dok sam bio na Balkanu, nisam imao smisao života, kocka, kafana i dosada. Otišao sam kad je voda došla do ušiju. Nije bilo lako, fali mi sve ali ipak sad se makar borim i imam cilj. I ne, nije da u inostranstvu ima više prilika nego znamo da smo prepušteni sami sebi.
Ne razumem koleginice sa fakulteta koje na predavanjima i vežbama dolaze u mini suknjicama, kratkim majicama tako da im se vidi pupak, izraženim dekolteom. Nije da to rade da bi sada zavodile profesore, jer zaista imaju znanja i dobri su studenti. Tako obučene dolaze uvek, bilo da nam predavanja drži žensko ili muško. Drugi ekstrem su ove što dolaze u helankama i trenericama kao "za po kući" ili za trening obučene. Muškarci su, naprotiv, uvek pristojno i formalno obučeni, niko ne dolazi u sortsu, papučama, trenerici. Da ne bude da sam ljubomorna, daleko sam i lepša i zgodnija od tih koleginica, imam svoj stil i uvek sam svedeno i lepo obučena. I ovako me stalno odmeravaju a kad bih se obukla kao one mislim da bi im oči ispale. Fakultet nije mesto za isticanje vaših oblina, si*a, nogu i gu*ice niti su helanke i trenerice prikladna odeća za obrazovnu ustanovu. Osim toga, neprijatno je gledati vas. Molim vas urazumite se.
Posle 10 godina patnje da nađem posao u struci, i svakakvih poslova, ima tračak nade da ću uspeti posao koji volim da dobijem. Čekam poslednji krug selekcije, držite mi fige!
Dok sam išla u srednju školu, osuđivala sam svašta.. rad u kazinu, djevojke koje su u vezi sa starijim muškarcima, uvijek sam govorila kako ne bih bila sa nekim druge vjere itd... Da skratim, desilo mi se 95% stvari koje sam osuđivala.. :)