Znamo se 10-ak godina i uvijek smo u “friendzoni” jer smo htjeli tako aliiii, odjednom se u meni probudiše osjećaji prema njoj i naravno sve sam joj priznao, dok s njene strane ona mene ne želi izgubiti nikako iz života a i “ne može” biti sa mnom jer mora biti sama jos malo…
Šta uraditi a ne zaj*ati se…?
Kod mene u školi je jedna devojka uradila i nos i usne a možda čak i još po nešto na licu. Inače ove godine punimo 18, ali ja ne razumem kako njoj nije ružno da joj usne izgledaju kao dve viršle, kakav je to ispran mozak... I pre nego što me napadnete, da bi svako to uradio da ima pare, ne ne bi, ja lično sam prilično zadovoljna svojim izgledom, ne mislim da sam savršena, ali sam sebi lepa i nikad ne bih ništa uradila, zna se prvenstveno zašto je izmišljena estetska hirurgija, ali smeta mi što oni to uporno nameću kao neki standard lepote, a meni to ne može biti odvratnije i mrzim što sam deo ove umobolne generacije (čast izuzecima), pa sad osudite slobodno.
Svidjela mi se na prvi pogled. Često smo odrađivali zajedničke zadatke pa smo i bili u doticaju. Imala je dečka pa nisam ništa pokušavao, niti sam išta rekao. Nakon toga, dugo se nismo vidjeli, da bi na slučajnom susretu ona rekla da sam joj se oduvijek sviđao, i da sam trebao reći. Ali sad je udana... Par godina poslije na poslu se pojavila druga cura koja mi se svidjela nakon dugo vremena. Ali i ona ima dečka, i sad me progoni dosadašnje iskustvo, trebam li joj reći da mi se sviđa pa vidjeti reakciju ili pustiti na miru...
Znam da se najbolje držat onog strpljen-spašen al ne mogu... to fu*king iščekivanje... dođi višeee!!!!
Razmišljam da idem raditi u inostranstvo ne radi novca nego samo da ženu ne gledam očima više, najveća greška u životu mi je ta što sam se oženio ovo je katastrofa a ne život...
Od djetinjstva živim s jednom kroničnom bolesti, ali mi se ove godine stanje pogoršalo jer je organizam počeo odbijati lijekove. U 3-4 mjeseca koliko je trebalo da se ponove sve pretrage i nađe nova terapija, izgubila sam 17 kg (imala sam normalnu težinu prije toga) i pala u kategoriju pothranjenosti prema BMI. Ne mogu vam opisati koliko mi se kolegica javilo s upitima što sam radila i kako sam tako uspješno skinula kile te komentiralo da mi je nova linija prekrasna. Koliko su nam standardi ljepote iskrivili percepciju normalnog ženskog tijela?
Shvatio sam da sve više ljudi dolazi u teretanu da ne bi trenirali. Baš sam danas obratio pažnju 5,6 devojaka sigurno su došle utegnute u helanke i šorceve koje su ušle u du*e da više ne može i u nekim skroz kratkim majicama/brusevima. Tu su malo vozile biciklo, podigle par tegova i pozirale sve vreme, samo se guzile i slikale. Pa sede pa onda opet tura slikanja, pa šetnja pa opet tura slikanja. Ni muškarci nisu ništa bolji, da mogu trenirali bi bez majica. Na svakih 10 minuta skidanje majice i poziranje. U šta se pretvorila ova teretana...
Kada mi je prijateljica pričala da joj je otac alkoholičar i da dolazi kući pijan nisam joj vjerovala kakve su to muke, sve dok se to nije počelo događati meni.
Doživela sam da mi rođena majka kaže da se svakog dana zapita šta nije u redu sa mnom. Samo zato što ne živim kao ostali, što sam ok sa tim da budem sama, što ne mislim da su jedina svrha života dete i muž. Smatram da je predivno imati svoju porodicu, ali ne na silu i ne po svaku cenu. Jednostavno nisam imala priliku do sad, nijedan odnos nije vodio u tom smeru. Možda su moje karte drugačije, možda se desi kasnije, možda nikada. Ali je teško kada shvatiš da je majka razočarana u tebe i da od svih dostignuća i kvaliteta jedino što primećuje jeste ono što fali. I da se stidi da priča o tebi. Šta god ja uradila nikada neće biti dovoljno.