Nedavno smo dobili novog kolegu. Dečko se doselio u trošnu kuću od preminule bake i nije htio da je prodaju zbog uspomena. Par kolegica i kolega se podsmjehuje u kantini kad ga nema jer zna doći dva-tri dana u istoj odjeći. Meni ga je žao jer je baš drag i dobričina, nikome ništa nije krivo rekao. Ispričao mi je da malo po malo sređuje kuću jer je krov užasan i stolarija prokišnjava kad su jake kiše. Naručio sam mu dvoje hlača i dvije majice i poklonio kao da su meni male, žena krivo naručila, a ne može se vratiti. Ta tuga u očima kad sam mu dao, a nije mogao ništa nego reći hvala, bila je neopisiva. Podsmijehuju mu se jer nosi hranu od kuće koju sam priprema. Sutradan me iz neugodnosti i zahvalnosti zvao da podijeli sa mnom jedan od dva komada mesa što je spremao. Počeli su i mene izrugivati, osjećam to, ali radije ću biti dobar s njim nego sa praznoglavcima koji vode računa o tuđim životima, a svoje jadne skrivaju.
Išla sam na liposukciju i bojim se ako zatrudnim da ću posle teško povratiti svoje savršeno telo.
Flertovali smo na poslu, a onda se on distancirao. Slobodni smo i jedno i drugo. I sad sam toliko tužna što me ignoriše. 😔
Jedina dobra stvar kod stresa je što uvijek kad sam pod stresom imam problema sa želudcem tako da i stresiram i držim liniju :D
Ljuta je ako kasnimo negdje, ako joj lijepo kažem da se krene spremati da ne zakasnimo opet je ljuta, ako joj kažem da se požuri jer ćemo kasniti opet je ljuta, ako joj ne kažem ništa pa kasnimo opet je ljuta. Odrasla žena od 32. godine, kako da se prestane ljutiti?
Zašto svi napadaju i žale žene kojima je najveća želja da se ostvare kao majke? Naravno da postoji još mnogo stvari kojima možeš da se raduješ, ali svi mi razmišljamo različito.
Ubija me u pojam život u velikom gradu. Mrzi me što mi je sve daleko i što se putuje po sat i više bilo gde.
Uvalila mi šefica na poslu jednu ženu koja je kao trebala biti moj pomoćnik umjesto toga samo mi smeta, ne znam koji je dio napravila a koji ja moram da popravljam njene greške.
Nikome ništa loše nisam uradila, niti poželjela nešto loše. Trudila sam se da budem normalna prema svima. I na kraju, dobijem korpu u svim međuljudskim odnosima. Porodičnim, prijateljskim, partnerskim.... gdje sam pogriješila?
Posvađala sam se sa mužem oko gluposti. Sutradan sam otišla sa decom kod svojih roditelja (ne zbog svađe, to je svakako bio plan, deca su na raspustu, mi radimo, pa da budu sa babom i dedom. Ali su želela da idem i ja sa njima, a kako žive blizu mog posla, dogovor je bio da idem i ja). Ljudi moji, ja sam se raspala. Tri dana se nismo videli, reč razmenili. Počelo je da me steže u grudima. Spavala nisam skoro uopšte. Donela sam odluku da odem kući. Morala sam da ga vidim. Dogovorila se sa decom da ostanu bez mene, a mama da ode da iznenadi tatu, da ne bude sam. Ne mogu da opišem koliku sam tremu imala dok sam išla kući, veću nego ikada u životu. Plašila sam se reakcije, najgore bi mi bilo da nastavi da me ignoriše. Kad sam se pojavila na vratima, nasmejao se, pitao otkud ja. A ja, ja sam se slomila, nisam mogla reč da izustim. Samo mi je prišao i čvrsto zagrlio. Grlili smo se dugo, duugo.
Volite se ljudi, i nemojte da dozvolite sebi da se zbog stresa i nervoze svađate!