Upoznao sam prelepu devojku, išli na prvi-drugi sastanak, treći kad mi je pokazala slike kako spava sa psom u krevetu i kako ga ljubi! zgadila mi se fuuuuj pozdravili se lepo i prekino sam svaki kontakt sa njom.
Prekinula sam odnos sa osobom čim je pokazala prvi znak nepoštovanja prema meni. Prije sam bila previše tolerantna, preko svačega sam prelazila i tolerisala ljudima, i od toga sam imala samo još više nepoštovanja, ponižavanja, iskorištavanja, omalovažavanja, pravljena sam budalom itd. Odlučila sam da se promijenim, da sebe stavim na prvo mjesto i da samo odsiječem ljude koji me ne cijene onoliko koliko ja njih. Ali, lagala bih kad bih rekla da mi ta osoba ne nedostaje. Svaki dan razmišljam o njemu. Ipak, neću popustiti, čvrsta sam u svojoj odluci, jer iako mi mnogo nedostaje, pokušavam sebe da podsjetim da onaj ko me ne cijeni, ni ne zaslužuje me. Boli me, ali bitnije mi je da sačuvam dostojanstvo.
Umrlo nam je dete a moja žena uopšte nije zaplakala za njim. Ne znam šta da mislim.
Nema bržeg načina da žena sebi upropasti život od dobijanja deteta sa pogrešnim čovekom. Može da teši činjenica da je dete tu, ali odgajanje sa toksičnim bivšim partnerom je čist pakao na zemlji. Od besmislenih tužbi, prijava u policiji, gledanja kako neko glumata dobrog oca dok za dete ne mrda prstom. Sve to dok se ti mučiš, a on uživa i samo gleda kako da ti oteža život i napakosti što više.
Imam 38 godina do sada sam se već u dva navrata susrela sa malignim obolenjemm, hemioterapijama, životom na pauzi i sa tom vrstom iskušenja, hvala Bogu za sada je to dobro sve. Međutim, sve te situacije te nateraju da mnogo razmišljaš i da vršiš životne inventure i reći ću vam, jedino za čim ću sutra žaliti ako se ova "počast" ponovo vrati po mene jeste što nisam iskusila pravu LJUBAV. Onu obostranu, jaku i prožimajuću. Bilo je tu veza i vezica ali ništa vredno pomena. Kao da me ljubav obilazi a sada se već plašim da sam "oštećena roba".
Sve što je bilo do mene sam učinila (obrazovanje, posao, materijalne stvari) ali izgleda da životnog partnera, mali skromni dom i kćerku u naručju neću imati.
Kada znate da imate nešto vredno- čuvajte to!
Sestra je preko neta upoznala nekog Amerikanca, dosta mlađi nalickani frajer. Previše dobro da bi bilo istinito, odmah sam rekla. E, sada, nije da je ona očekivala neku finansijku pomoć ili dobit od njega ili vizu, jer nas je pokojni otac situirao, a i sestra dobija značajnu alimentaciju od bišeg supruga. Međutim, ne da je lik došao bez ijednog poklona za nju i decu (tu je ipak imala očekivanja jer je on aaamerikanac), nego nije imao novca ni za smeštaj i očekivao je da se uvali u jedan od sestrinih apartmana. Čak je prvo pokušao da se smesti u njen stan. Dalje se ispostavilo da on nema ni za hranu, pa ga je gostila neko vreme, a njemu nije smetalo što ga ona bukvalno trpi preko volje. Ipak se ispostavilo da on nešto i ima, a tu su kockarski dugovi u Americi...
Stiže mi večeras zahtjev na instagram od dečka koji je išao u istu srednju školu kao i ja. Nikada nismo imali interakciju i prošlo je 5 godina otkako sam maturirala. Ne bi mi taj zahtjev bio ni malo neobičan da mu profil nije ispunjen fotografijama s curom. Nikada neću shvatiti zašto bi i jedan zauzet muškarac dodavao djevojke koje jedva da i iz viđenja zna dok ja kao solo djevojka nikada ne dodajem ni muškarce koje pobliže znam.
Svojeg naboljeg prijatelja poznajem od djetinjstva i kasnije sam razvila osjećaje prema njemu. Do tog trenutka nitko od nas nije imao iskustva u vezama iako smo već biti završili školu i bilo bi mi drago da mi je on bio prva ljubav. Ali on me odbio (iako je rekao da me voli), jer želi biti sa drugim curama, želi se zabavljati i izlaziti. Prihvatila sam to, ali smo se i udaljili. Prošlo je 8 godina od našeg zadnjeg kontakta i sad se on mene sjetio da bi mogli pokušati. A ja se ohladila i ne zanima me više. Imam dečka s kojim sam sretna.
Ostavio sam dete i ženu zbog druge. Znam, posle j nema kajanja ali me osećaj krivice razjeda. Nedostaje mi ćerkica, nedostaje mi porodica. Bivša žena se promenila, sada je upravo ono što sam našao u drugoj ženi. Znam da je za osudu ali znam i da u životu ništa nije 100% i da ljudi greše... Ja sam grdno pogrešio i sada snosim posledice😞.
Nakon što sam pre 8 i po godina otišao od devojke koju sam voleo mnogo, ali se ispostavilo da nismo više emocionalno kompatibilni i da veza više ne ide nikuda i samo nas oboje mrcvari, frustrira i uništava jer na kraju veze nismo uopšte više ličili na ljude s početka veze, nisam više nikada imao partnerku. Ne mogu, nemam više snage, volje i vere, osećam se kao da sam ostao zaglavljen i umro pored nje te večeri kad sam otišao. Bilo mi je do prošle godine sasvim ok da budem sam, jako mi je puno vremena trebalo da bude tako... da se sastavim, reorganizujem i pokupim, ali sada bih stvarno voleo da mogu da nastavim dalje sa životom i da mogu opet da se otvorim, ali više ne znam kako. Strah me je da neću izdržati još jedan raskid s bilo kim, a još me je više strah da ne završim s pogrešnom osobom, pa se iz straha od još jednog razlaza zaje*em doživotno. Nadam se da neću ostati zauvek ovakav i da ću moći nekad ponovo nekoga da volim i da budem voljen ovakav kakav sam.