Ne mogu da verujem koliko muškarci malo znaju o ženama i ženskom telu. Sad sam se setila nekih svojih bivših i moram da podelim sa vama, btw nisu sve iste osobe. Jedan je mislio da menstruaciju dobijaju samo nečiste (moralno) devojke, a ove moralno čiste ne, jer one nemaju od čega da se čiste krvlju. Jedan je bio u šoku kad sam pred njim piškila jer je mislio da žene piške iz guz**e. Isti taj je mislio da žena tamo dole miriše na parfem i onda mu je bilo čudno kako nema neki miris tu. Jedan je bio ubeđen da žene ne depiliraju leđa, stomak, grudi, nausnice nego prirodno uopšte nemaju dlake tu. Isti taj je mislio da svaka žena svaki dan pere kosu, da je to nešto što žena mora da uradi svaki dan. Ima tu još bisera, ali sad sam se setila ovih.
Ne bih nikome poželela bolest duše, depresiju. Sa svakom se bolešću možeš boriti ako imaš snage i volje za životom. Šta depresija može načiniti telesno zdravom čoveku, živi sam dokaz.
Koliko mi se gade ovi muškarci i žene koji spavaju sa svakim i takmiče se da budu sa što više njih. Osoba može da bude dobar čovek, drug i sve, ali ja ne mogu da budem dobra sa takvima, odvratni su mi zbog toga. Uvek su mi na pameti kojekakve boleštine, hiv i ostalo. Ja barem otvoreno kažem, ništa ne uvijam, kažem sve na lep način, bez da ikoga povredim sa grubim rečima. Takva sam, kakva sam. Ako znam da neko to radi, nema šta da traži u mom društvu.
Izlazimo godinu i po, imam 33 godine. On je malo mlađi. Ja sam obrazovanija, uspješnija i više zarađujem. Ne znam da li je to to. Lijepo me tretira, ali ima nekad kikseva, neobjašnjiva egocentričnost, toksično samopouzdanje. Nema iskustva i širine kao ja, ali ima toplinu, lojalan je i pažljiv. Njegovo društvo i porodica su skromniji, nisu obrazovani niti imamo zajedničkih tema pa se ni ne pronalazim tu. Evo ne znam, socijalno, kulturno, obrazovno nismo baš match. Teško je sve pronaći u jednoj osobi, a vrijeme odmiče.
Ne znam je li to okej, ali nikad se ni ne ponudim da platim račun za kafu ukoliko sam izašla na dejt. Želim da muškarac zna od početka da se ipak mora malo potruditi. Ali opet mu rado poklonim nešto, napravim kolač...
Jako je teško biti dobra mama i roditelj sa pogrešnim mužem.
Mnogo sam lakše iznela i trudnoću i porođaj sad u 38, nego sa prvim detetom u 22.
Imam problem, mislim i ne znam uopšte da li je to problem. Imam 28 godina i oženjen sam 2 godine. Prvih par mjeseci sve je bilo bajno i lijepo. Međutim više od godine dana moja supruga kad god dođem sa posla počinje sa tim trebamo uradit ovo, trebamo uradit ono i par puta sam govorio pusti me samo jedan sat vremena da se odmorim, popijem kafu u miru bez nekih razmišljanja i planiranja. Nakon toga kreće neki izliv ljutnje i 'nabrajanja' kako ona mora sve sama kako nisam zainteresovan. A stvarno pomažem i sa kućnim poslovima i radim oko kuće sve poslove.
Otišla sam u inostranstvo sa ciljem da sakupim novac za pristojan jednosoban stan u Novom sadu. Kako su cene otišle gore, sve više verujem u to da ću kad dođe vreme za penziju, srediti kuću na selu koju mi je poklonila baka po majci i koja propada jer ne živim tu. Koja ironija.