Dva dana ne dojim mog sina i već silno zelim da nastavim. Prekinula sam jer ima godinu i po skoro, a neće lepo da jede jer uvek ima plan B, tj mene...
Obožavam da skijam i ja i cijela moja porodica, ali se bavim muzikom i idem u muzičku školu, tako da moji puno novca troše na moja takmičenja, festivale i časove klavira... Nekad se ušasno osjećam što zbog mene nemaju novca da pođu negdje na zimovanje ili neko putovanje...
Kada sam bila mala budila sam sve u vrtiću a sad bih volela da mogu da zaspim popodne.
Zbog svoje sebičnosti nikada neću biti sretna i toga sam svjesna, ali se bojim napraviti nešto povodom toga.
Uvjek imam strah da mi se pokretna ili kako se već zovu ta vrata neće otvoriti.
Kada shvatim da neću moć u životu otić na neka prekrasna mjesta, odem na google maps, povučem onog čovječuljka na neko mjesto i zamišljam se da sam tamo.
Jedva čekam da mi prijatelji prestanu govoriti "druže" nakon svake druge rečenice.
Nedostaju mi one novogodišnje pesme sa poznatim ličnostima.
Sećam se kad sam bio mali i kad vidim nešto interesantno na TV-u derem se po kući i zovem sve da dođu da vide i onda kada pogledaju ja sav srećan, a kada kažu nemam vremena ili dobro verujem da je super, ja poludim i odmah se rastužim...