Kad sam ušla u vezu s jednim dečkom na fakultetu, roditelji su mi rekli da se smem viđati s njim samo tokom dana u gradu, na kafama i sokovima, i da ne smem da idem kod njega kući, da ''komšije ne bi pomislile nešto''. Ja ne znam da li su oni stvarno mislili da mi nećemo imati odnose i da je normalno da se dve mlade osobe u vezi u dvadesetima viđaju samo u kafiću. Pritom, ja sam i pre toga, u srednjoj (od 17. do 18. godine) imala dečka s kojim sam imala odnose, samo im nikad nisam rekla za to.
Primjetila sam kod sebe a i drugih jedan simptom - umor i neka iscrpljenost. Ja sam u 40im (nisam vakcinisana) ali i neki od 20 osjećaju isto, prvo sam mislila da mi fale vitamini, da je stres ali ne, jednostavno je nešto čudno u vazduhu. Nemoguće da čak i oni koji treniraju osjećaju isto a nisu prije. Zadnjih par godina je vrijeme nekako ubrzano i teško.
Moji stričevi su "ljudi iz naroda" u najpozitivnijem smislu. Vole da pojedu dosta, da se provesele, popiju nekad u granicama normale, ali nikada previše. Nikada nikog nisu prevarili, nikada nikom ostali dužni. Ne diraju nikog, ali ne daju na sebe i svoje porodice. Pošteni, vredni i časni ljudi. Ponosan sam na njih.
Pare ne donose sreću? Kako vam se čini pun rezervoar, ne morate plaćati određene ljekove i da vadite nalaze, ne morate stalno praviti jesti kod kuće, uvijek ste čisti, dobra garderoba, ugodan dom ne morate svako malo rintati, produktivniji ste na poslu, većinu vremena imate osmijeh, stres je za vas nešto strano itd itd.
Godinu dana zabavljanja, 2 godine braka i dalje nemamo niti on, niti ja želju u ovom trenutku za potomstvo. Roditelj i prijatelji stalno ispituju, jer nam je po 35 godina, a mi jednostavno nemamo još tu želju i ne znamo hoćemo li je uopšte imati.
Zanima me od kada je trudnoća postala takmičenje? U 7. mjesecu trudnoće sam, nosim nisko i već mi je teško da obučem sam sebi čarape, patike itd. ne zbog obima stomaka nego zbog tupog bola.
Pomenem ovo prijateljici na što ona kaže “Ajoj, ja sam farbala ogradu i krečila u 9. mjesecu trudnoće." ??? Dobro Biljana, nismo sve udate za robovlasnika… Doviđenja.
Užasava me količina netačnih informacija koje se šire internetom brzinom svetlosti. Evo skoro sam gledala neku emisiju na našoj televiziji u kojoj ''doktor'' priča kako je naučno dokazano da žena u svom telu nosi DNK svakog muškarca sa kojim je spavala jer njeno telo upija sve te informacije i da dete tehnički nije dete njenog muža, nego miks svih njenih bivših partnera. Samo je ''doktor'' zaboravio da doda da je telegonija (ta teorija) zapravo pseudonauka, da je odavno odbačena jer nijedan eksperiment nije uspeo da je dokaže i da genetika prosto ne funkcioniše tako. Ali nema veze, on je nešto izjavio i dokoni ljudi će mu poverovati.
Reče mi brat jutros kad se oženi jednog dana da bi volio imati kćerku da bude lijepa kao ja. Sve to fino zvuči ali on ima 50 godina. Znam, nije nemoguće da ima dijete ali ima neke nerealne zahtjeve po pitanju žena, hoće lijepu i mladu a on nije takav. Žao mi ga je.
Kad sam imala 4 godine od djeda Mraza sam zaželjela sestru. Mama je zatrudnila pa izgubila bebu u devetom mjesecu jer se u njen auto zabio pijani vozač koji je na mjestu poginuo. Mama je preživjela, ali nije više mogla zatrudniti. Ja sam ostala dijete jedinica. Svi smo ostali s nekom čudnom prazninom u dubini čak i kao odrasli ljudi. Roditelji stoga svu tuđu djecu tretiraju kao svoju, a ja kao braću i sestre. Osjećam da je postojeća ljubav samo kanalisana u druge ljude. V, živiš u meni.
Nista gore od umišljenih ljubavi, tačnije zaljubljivanja od kog nikad ništa nemate i nećete ni imati. Krene to malo, flert ili razgovori, kao da će nešto i odjednom ništa. Jedno se ohladi, ide dalje, muva dalje, a druga osoba ostaje da se pita, nada, čeka i zamišlja situacije u svojoj glavi. Ta iluzija o ljubavi, idealizacija osobe koju realno i ne poznajete je jedna velika i uzaludna patnja. Kako se izvući?