Mislim da je neodgovorno šetati psa bez povoca u gradskim sredinama. Bez obzira na to koliko je pas dresiran, nepredviđene situacije se dešavaju, a povodac je osnovni vid poštovanja prema drugim ljudima, deci i drugim ljubimcima koji dele isti prostor.
Sa kumom sam bila nerazdvojna, svaki dan se čule, vidjale, deca nam zajedno idu u školu. Odjednom je počela da me ignoriše kada sam se posle dužeg vremena zaposlila, dobila dobru poziciju i platu. Do tad, sve je bilo super. Da napomenem da sam ja zemlju prevrtala da njoj nabavim šta joj treba u tom trenutku a da ona meni nije mogla lek doneti kada mi je trebao. Ne znam šta je u pitanju, da l ljubomora ili nešto drugo.
Teško mi je tražiti posao, jer već ga dugo tražim. Umorna sam.
Muka mi je od muževe sestre koja svaki dan ostavlja decu kod njene majke po ceo dan, da bi ona bila sama kući i da ne bi radila ništa. Mi hoćemo da ostavimo ćerku 1 u 2 nedelje, jer nema ko drugi da čuva, da bi bili malo zajedno, a ona je mala. Ali ne vredi, ovu baš briga. Deca u vrtiću pre podne, popodne ona ih samo odvede do majke, vrati se kući i dođe po njih uveče,nekad i stanu da spavaju tokom vikenda. A ne možemo 3 dece da ostavimo kod nje, jer ne može sve da ih čuva naravno.
Kako starim to mi je sve teže da pronađem nekoga za zajednički živo i stvaranje porodice. Radije bih ostao sam nego bio s nekim ko me istinski ne ispunjava. Ali problem je što ne mogu pronaći ni nekoga neobavezno s kim mi je lijepo, a da barem povremeno možemo otići na neku večeru, vikend u prirodi ili inostranstvu, more ili da neobavezno pijemo vino i slušamo ploče kod mene. Pitam se da li je problem u meni ili je sve postalo isprazno pa i ljudi?
Voljela bih da imam roditelje koji me inspirišu i koji su mi uzor u životu. Volim ih mnogo, ali mi njihovo društvo ne godi, osjećam se iscrpljeno nakon razgovora s njima. Na sve gledaju negativno, u svemu vide manu, a njihov život uopće nije nešto što bih poželjela za sebe, upravo suprotno. Tužna sam jer nisu neko s kim bih provodila vrijeme da mi nisu roditelji.
Čitam naše stare poruke dok smo se još muvali i flertovali, dogovarali za prvi dejt, prije 10 godina, a sad upravo gledam u naše dvoje predivne djece.
Mislim da radno vreme zaista može da se svede na 6 sati dnevno, 5 dana nedeljno.
Imam 35 godina, nisam udata, nemam djece. Meni to nije problem, nekako se snalazim u životu ali moram priznati da se osjećam ponekad degradirano. I uvijek sve preko mojih leđa jer eto ja nemam muža i djecu. Kad treba ostat duže na poslu - ja sam ta, kad treba u familiji uskakat i činit usluge-ja sam ta. Jednostavno kao da nisam isto vrijedna kao osobe koje su u braku.
Kada mi je muž pokazivao nešto na instagramu videla sam u pretrazi ime devojke koju znam iz viđenja. To je počelo da me kopka i počela sam da istražujem malo i saznala da su bili u ozbiljnoj vezi i da je planirao da je zaprosi. Nikada mi to nije pomenuo. I jedno veče sam kada je zaspao ušla na njegov instagram i videla da joj je pisao kako je nikad nije zaboravio, zvao je da se vide i rekao da smo pred razvodom i da samo treba da potpišemo. Ona mu je rekla da ne želi ništa sa njim dok se ne razvede, mada se i po njenim porukama vidi da je pomišljala da pristane da se vide. Oni su bili zajedno pre više od 10 godina. Mislila sam da smo srećni, imamo sina i ne znam šta dalje.