Nitko ne priča o tome koliko je teško uspjet kao liječnik uključujući i samu specijalizaciju ako nitko u obitelji nije iz te struke ili nije neki utjecajan čovjek.
Djedov najdraži poklon je uvijek bila pidžama. Najdraže su mu bile pidžame sa jednim džepom na gornjem dijelu, da bi tu mogao da drži svoju maramicu. Ukoliko bi mu neko kupio pidžamu bez džepa, baka bi mu od nekih starih krpica ili dijelova drugih pidžama skrojila novi džep. Djeda više nema, a pidžama sa zašivenim džepom i dalje stoji ispod njegovog jastuka i čeka ko da će doći da je obuče.
Razveli smo se 2019 godine. Nastavili sa svojim životima. Ne mislim na nju, ali ne umem da objasnim da živi u meni. Ne patim da se pomirim s njom, samo jednostavno živi u meni, kao da je neki organ u mom telu.
Pita mene devojka: “Dragi kako bi ti reagovao, kad bih ja imala stipera za devojačko”??
“Ne mogu da verujem da si mi postavila takvo glupo pitanje, naravno da bih se smorio i da mi ne bi bilo svejedno da te sutra dan izvedem pred oltar, a da znam da ti veče pre toga neki lik u tangama vrteo svoje testise”.
“Kako bi se ti osećala kad bih ja imao striptizetu na momačkoj večeri”?
Ona je samo utihnula.
Današnje cure su ponekad toliko glupe i nezrele, ili se samo to prave, ali svakako je glupo, postavljati ponekad neusmesna i glupa pitanje, devojke odrastite, nemate 15. godina već 35.
Samo želim da dođem sebi i budem kao pre. Uništio me je raskid i otkaz na poslu. Odavno se ničemu ne radujem kao nekad, čak ni onoj jutarnjoj kafi. Prosto se rastužim što sam se probudila, ali guram nekako. Uskoro idem na neke razgovore za posao i nadam se da će se sve rešiti. Nisam znala da sa 27 mogu da budem ovako umorna od života...
Na poslu sam se, sasvim neočekivano, zaljubila u Marka, mog šefa – čoveka koji je oženjen i ima dete. Pokazivao je da mu se dopadam na suptilan, ali snažan način. Bio je pažljiv i nežan, brinuo je o meni – pitao da li sam gladna, da li mi je hladno, da li sam umorna… Te male stvari su mi značile više nego što je mogao da nasluti.
A ja sam, jer sam znala da ima porodicu i jer su mi osećanja iz dana u dan postajala sve dublja, počela da se ponašam hladno i da krijem ono što mi je srce govorilo. Razum me je zaustavljao, ali emocije nisam mogla da ugasim.
Teško mi je što se sve ovako završilo. Svakog dana mislim na njega. Nedostaje mi njegov glas, pogled, pa čak i ona naša obična kafa i kratki trenuci koji su meni značili ceo svet. Kajem se zbog propuštene prilike i ne znam da li je sve to bila samo varka ili sam mu se zaista dopadala.
Ako vidiš ovo, javi se… da još jednom popijemo kafu zajedno ❤️
Puno mi je srce kad vidim sestru, zeta i sestričinu zajedno. Deset godina su zajedno, sve od 0... Svi u okolini ih znamo kao najskladniji par, oboje pametni, kulturni, dobri ljudi, a mala je miks onog najboljeg od oba roditelja. Prosto da poželim i ja da imam porodicu jednog dana, iako nisam nešto još uvek taj tip, nemam sreće u ljubavi i čini mi se da sam puna nekih trauma. Tako da ne mislim da ću biti te sreće, ali njih kad vidim bude mi toplo oko srca.
Moja ćerka je u vezi sa oženjenim čovekom koji ima dete. Nisam je tako vaspitala.
Učila sam je da poštuje tuđe brakove i porodice, da nikada ne bude razlog nečijeg bola. A sada je baš to postala. Kao majka, razapeta sam između ljubavi prema njoj i svojih vrednosti.
U očaju sam poslala poruku njegovoj ženi. Ne iz osvete, već jer sam smatrala da ima pravo da zna. Možda sam pogrešila. Možda sam prešla granicu. Ali nisam mogla da ćutim.
Da li je majčina dužnost da ćuti i podržava, ili da kaže kada misli da je dete krenulo pogrešnim putem?
Rejvovi su me oslobodili. Prvi put sam se osećala slobodno da igram i obučem se kako želim, da pričam sa nepoznatim ljudima. Uživam u tehnu i ne konzumiram narkotike, ali kad pomenem da volim te žurke ljudi me gledaju čudno. Malo mi je krivo zbog toga, ali kao da tamo upoznajem verziju sebe koja se dugo krila zbog osude i nesigurnosti.
U braku smo 6 godina, a pre toga u vezi 8 god., imamo dve ćerkice i sina. Suprug je divan, poštujemo se i volimo, i stvarno je super sa klincima. Suprug ima privatan posao i lepo je išlo do korone, nakon toga je posao počeo da opada, ja sam primala novac za porodiljsko preko njegove firme. Dok smo imali novca i pravili razne organizacije moji roditelji su bili uvek tu i dolazili su. Kada smo ostali sa primanjima gde je imalo samo za osnovno i trebala mi pomoć oko troškova za decu, moji roditelji su se povukli nakon prvog pitanja za pomoć, više nisu dolazili, retko zvali, a okolo su nas ogovarali, inače su imućni i imaju da pomognu. Suprugovi roditelji su uvek pomagali iako žive od penzija. Kada nismo dobili kredit za povećanje posla, potražila sam pozajmicu od roditelja, nakon toga pretprela svakakve uvrede na svoj i suprugov račun, rekli da se razvedem i odem od njega pa će tek tad davati samo šta deci treba. Ja nemam razloga za razvod. Poštujem ih, i ne znam kako da se ponašam sa njima.