Nakon 5 godina provedenih u paklu istog, tvrdim da je vegetarijanstvo najveća prevara na svijetu.
Od skoro pomažem jednoj porodici. Bar jednom mesečno im odnesem 50 €, da im se nađe. U početku im nije bio jasan moj postupak, jer ih i ne poznajem, ali su ubrzo shvatili da samo želim da im pomognem. Preporuka svakome da uradi nešto slično, lep osećaj.
Ne omalovažavam bilo čiji posao jer nikad nisam radila, studiram i živim u drugom gradu. Trenutno sam kod svojih zbog praznika i koristim dane da vidim sve drage ljude. Videla sam se sa svojom najboljom drugaricom i danas je trebalo opet. Međutim, ona se vratila na posao (butik) tokom slobodnog vikenda jer su je gazde zvale da unesu sniženja. Jedna stvar mi je jasna. Nije pod ugovorom i kako je moguće da "mora" da se javi na raport?! Da li ljudi jednostavno neće da kažu ne i da izmisle nešto jer su slobodni, imam neke obeveze, nisam u gradu itd... Ili zaista "moraju" da budu u blizini i da uskoče kad "treba"? I kad joj to kažem, ona odgovara kako ne može(?!) da se žali gazdama. A ovo radi po ko zna koji put. Mislim da kad budem radila jednog dana, neću ni minut duže ostajati ili se javljati ako nisam u obavezi.
Pričali smo sa roditeljima o krvnim grupama nešto neobavezno i uglavnom, sestra i ja znamo svoju zasigurno ali roditelji ne. Čini im se da je ta i ta ali nisu sigurni, i ispostavlja se ako su im to stvarno te grupe sestra ne može biti nijednog od njih nikako. Završili smo priču uz šalu da oni nemaju pojma koje su grupe. U jednu ruku volio bi da znam šta se tu dešava, da nije slučajno zamjenjena u porodilištu, a s druge strane šta me briga ona je moja sestra i da jeste i da nije.
Trebam nekog s kime mogu filozofirati, pričati o knjigama, životu, svemiru itd.
Oko mene sve same babe tračare, i onda kažu što se ne javiš nekad...
Na dan potresa smo prikupljali hranu i druge potrepštine za nastradale i ja sam volontirala. Tog dana se nekako poklopilo da nisam doručkovala a onda ni ručala od stresa i nakon toga sam odmah otišla tamo gdje se skupljalo do 9 navečer. Ljudi su samo dolazili. Pred kraj sam bila toliko gladna da sam iz jedne vrećice uzela čokoladicu i to pojela. Još uvijek me grize savjest.
Otkada sam ostala bez roditelja svake god. Sve teže mi padaju praznici. Prošle god. kada sam se ponadala da će se stvari konačno srediti u mom životu, doživim ljubavni brodolom i još mi je teže nego prije. Ove sam otišla toliko daleko, da sam svima rekla da sam otputovala za praznike a u stvari sam kući, sama sa svojim mislima, jer ne mogu da podnesem tu prazničnu atmoferu, a u meni pustoš.
Momak mi ima 21 godinu i jednostavno je predobra osoba. Trenutno živi sam sa ocem i kuva, čisti, radi oko kuće, ide na posao, sve sam. Nije mu teško, zna dosta toga, a što ne zna, nauči. O njegovom odnosu i poštovanju prema meni da ni ne govorim. Drago mi je što sam u prvoj ljubavi našla sve kvalitete pravog muškarca, supruga i oca, ali mi često spomenu da se ne vežem za prvu osobu i da ću pogriješiti.
01.57h, a ja placem jer sa mnom nakon 10 godina ne želi djecu. Jer je nakon 10 godina odlučio da mu ne treba djevojka već veza bez obaveza. Gdje sam ja toliko u životu pogriješila?
Divan, pažljiv, dobar dečko, magistar struke, produhovljen, dobar prijatelj, ljubazan stranac, svi u malom gradu tvrde kako sam sretnica što imam takvog momka... Nasilan suprug, nezainteresiran otac, koristoljubiv prijatelj, ismijava sve od rođene matere do potpunog neznanca, ego kao soliter stoji na staklenim nogama i ne daj bože poljuljati ga, psihopata koji ne mari koga i koliko će oštetiti da dođe do cilja... Kako ovo nisam ranije vidjela... Kako? !