Sećam se kad mi je pokojni deda pričao kako se uveče budio i znojio, dok je brojao pare koje je zarađivao dok je držao sodaru. Nije mogao da veruje koliko ima para. Evo i ja se budim i znojim isto kao on i ne mogu da verujem koliko sam dužan.
Odmjerim svakog momka koji prođe u pantalonama na peglu i košulji, šta ću kad jednostavno volim takve momke, jače je od mene.
Ponekad se, kad upoznam nekoga desi onaj klik. Ne verujem u ljubav na prvi pogled, ali verujem u taj klik.
Volim onaj osjećaj kad slučajno sretnem dragu osobu koju nisam vidjela mnogo vremena, te je zagrlim, pa od silne ljubavi i ogromne količine emocija, zamalo oborim i sebe i tu osobu na pod. Najljepši zagrljaji. Neopisivo.
Dođem na koncert i onda ne znam kako da plešem, što da radim s rukama i nogama, ne mogu se opustiti pa ispadnem drven i obrukam se...
Idem već 4 godine kod psihologa. Niko za to ne zna, niti želim da sazna.
Jedino što mi može popraviti dan su iskreno nasmijane i vedre osobe.
Što sam starija, traume iz detinjstva su sve izraženije.
Volim kad uveče legnem, mrak, tišina, i čujem kako mi srce lupa i osjećam kako mi krv struji kroz tijelo, i kako moje tijelo emituje energiju u spoljašnji prostor; volim kad zatvorim oči i osjetim sunce i vjetar na svom licu; volim kad se tuširam pa voda klizi niz mene. Tada, kada čisto čulima opažam sredinu bez bilo kakvog razmišljanja, osjećam da sam živa i da postojim. Kada razmišljam, samo postajem tužna i mrzovoljna.