Dugo sam bila zaljubljena u prvog komšiju. Na Bogojavljanje jedne godine, zamislila sam želju da se udam za njega ( pomolila se i rekla njegovo ime). To je bilo kada sam imala 15 godina. Sada imam 27 i udata sam za njegovog imenjaka.
Javi mi se skoro u pola 4 ujutru jedan ekstra prelijep momak, ja mu napišem šta ti hoćeš ovako kasno? A on meni ništa kad se praviš pametna. Sad mi krivo.
Poremećena sam ,kad idem u wc zaključam se, stavim peškir preko brave pustim vodu u kadi i pojačam muziku .. Kad sam bila u Poljskoj nisam išla na wc 6 dana. Ne mogu si pomoći.
Mrzim svog muža. On je najsebičnija osoba koju znam, nije mi samo jasno kako to nisam primetila dok smo se zabavljali. Glupe ružičaste naočare...
Najveći strah mi je da na svadbi promašim jabuku i obrukam se za sve pare. :)
Muči me radoznalost da li možda imam dete u Rusiji, sa devojkom kojoj samo ime znam, eto takve su okolnosti bile, a ja već skoro godinu dana nemam mira...
Ne sećam se gde sam stavio one knjige što sam dobijao za odličan uspeh u školi a i nikad ih nisam pročitao.
Sinoć me je muž skoro nesvjesno udavio dok smo spavali. Kada se okretao je slučajno stavio svoju ruku na moj vrat te se oslonio na njega svojom težinom. Uspjela sam ga odgurnuti. Svjesna sam da je to bilo nenamjerno i nesvjesno, ali sam i svjesna da sam mogla biti mrtva da sam u tom trenutku spavala. Ne muči me to, nego to što on uopće nije svjestan što je moglo biti... Osjećam kao da ga nije briga te sam ga pitala kako je to moguće, a on baraba, eno ga naljutio se i sjedi u drugoj sobi... Živote...
Bojim se života jer svi pričaju vidit ćeš kad budeš stariji.
Najviše od svega mrzim kada položim pismeni i izađem na usmeni pa mi kažu "kolegice vidim da ste učili, ali nije dosta, vidimo se na idućem roku".