Potonula sam psihički. Odrasla sam u porodici koja nije funkcionisala. Trudila sam se da budem jaka, upisala sam faks, našla momka, izlazila, provodila se, uvijek bika vesela, razigrana, vjerila se, ostao još jedan ispit. Ali tu je sve stalo, potonula sam, izgubila snagu, nemam volju više ni za šta, ne jedem danima, fakultet ne završavam, samo me proganjaju osjećanja u traume koje godinama skupljam i danima sam zatvorena u sobu i plačem. Žao mi je samo vjerenika koji ispašta sad najviše zbog toga, ali ja ne znam kako da se dignem, raspadam se bukvalno. Svaka sitnica me pogodi i obori psihički i zakuca za krevet… Držite mi fige, želim da se sada izvučem iz svega ovoga i nastavim gdje sam stala 🫶🏽
Ubjedljivo najgluplji tip obuće su one papuče agsice, kao kućne papuče. U kom vremenskom periodu se ono nosi? Gledam juče curu ispred mene nosi ih a pete joj gole, 4 stepena, hladan vjetar a ona ono sr..anje nosi. Totalno bacanje para.
Imam svoju kuću, svoja kola, dva svoja posla, svoje pare. I dalje čekam onu koja će nešto da pridonese sem one stvari u vezi. Aj ćao.
Glumim da volim njegovo dete, ali ustvari ga ne podnosim.
Samo želim da nađem dečka da delim s nekim život. Muka mi je više od ove usamljenosti.
Upamtite, radne kolege su vam kolege, a ne prijatelji. Na kraju je uvijek bolje držati to sve na distanci...
Totalni sam propalitet a ne uzbuđujem se oko toga što je najgore, volim svoj život!
Šef je počeo da se sprda sa mnom. Nabacuje mi neke kolege. Ne znam odakle mu pravo da se meša u moj privatni život. Mene njegov život ne interesuje. Izašla sam iz duge veze i zaista ne želim ništa vezano za to. Zašto ljudi ne gledaju svoja posla?!
Došao sam u tridesete preko noći. U jednom trenutku, kad sam se vratio doma nakon nekog vremena budući da ne radim ovdje, pitao sam se gdje su kafane koje su postojale prije 10 god, gdje su društva, gdje je sakupljanje, prijateljetva iz mlađih dana. Šta je ljudima, tko je kriv. Ne vraćaju se prošle godine.