Jako bliska drugarica mi je pre par meseci saopštila da ću joj biti kuma na venčanju i bila sam presrećna iako nisam očekivala da će izabrati mene jer ima još par dugogodišnjih bliskih prijateljica. Poslednjih par godina smo zajedno prošle kroz sito i rešeto, delile sve uspone, padove, katastrofe. Nismo klinke, bliže smo 40tim godinama. I nazove me pre neki dan da mi saopšti da me voli i da se izvinjava, ali shvatila je da ipak želi da joj kuma bude jedna od tih drugarica i pravi malo venčanje na koje su pozvani samo kumovi i najuža rodbina (i par drugarica kojima je ona kumovala na venčanjima, ma i kojima nije) sve sa djecom i bebama.. a za mene nema mesta. Znala sam da će želeti malo venčanje i da joj je žao što ne može da pozove sve svoje bliske ljude pa sam se tokom ovih par meseci nudila i da joj organizujemo neku proslavu samo za njene ljude-devojačko ili šta god bi joj trudnoj prijalo. I ostade na tome da ja nisam pozvana, ali da to ne menja ništa u našem odnosu. Evo u šoku sam 😂
Danas sam shvatila jednu stvar. Da sam najsrećnija kad sam sama i kad mi se niko ne sviđa. U suprotnom samo plačem, tužna sam, anksiozna, slabije jedem. A ovako kad me niko ne zanima, makar sam mirna. I tad se najbolje osećam.
Bila sam na 4 putovanja ove godine. Španija (10 dana), Rodos (8 dana), Rim (7 dana) i Venecija (6 dana). Na tri mesta išla avionom, normalnim letom (nije lowcost ali su bile povoljne karte), jednom busom. Bila smeštena u super smeštajima, na dobrim i centralnim lokacijama (ništa luksuzno, ali čisto, lepo, udobno, bez deljenja kupatila). Bez agencije, u svojoj režiji, išla s dečkom svaki put. Imam ok platu ali ništa specijalno, nisam milioner i ne znam kako mi je sve ovo uspelo. Imala sam novca i van tih putovanja za kiriju za stan, garderobu, hobije itd. Ništa nisam na rate ili kredit kupovala. Iskreno, nije ni meni jasno kako ali čist dokaz da vam ne treba mnogo novca da putujete. Samo je bitno dobro se organizovati.
Imam neki čudan dar da se nađem na pravom mestu u pravo vreme da pomognem ljudima. U većini slučajeva su to ljudi koje ne poznajem i koje posle više nikad ne vidim. Posle se osećam sjajno i to mi ulepša dan. Kao neki mali anonimni superheroj.
Zaprosio sam ju i rekla je da, trenutno sam najretniji čovjek na svijetu!
Imam 40 g. Uvijek sam izgledala mlađe od svojih godina, s 30+ godina davali su mi i 10 g. manje.
Unazad 2 godine prošla sam dosta stresa, nepravdi i nerviranja i razvile su mi se bore od "overthinkanja" i brige, isključivo na čelu. Mučile su me i glavobolje zbog toga.
Unatoč strahu od igle, otišla sam na baby botox, isključivo čela. Ne primjećuje se ništa, nisam zamrznuta i sve je super. S mog lica skinuta je patina loših životnih okolnosti... Nakon dosta vremena, osjećam se super u svojoj koži...
Koliko moj muž nije prisutan na ovoj planeti, ali zaista na ovoj planeti i uopšte u svom životu govori činjenica da ima 39 godina i da nije znao šta je "poza 69". Mi smo u braku godinu dana, ja tu pozu ne volim, u krevetu je odličan, nešto smo se dotakli te teme i on kaže da nije siguran da je to uopšte čuo... Ovo je samo jedan primer, a ima ih milion. Inače voli tehniku, tehnologiju, u stanju je ceo dan da rastavlja i sastavlja delove TV-a na primer, dakle ima pameti, ali samo ono što njega zanima, niti pamti nešto van toga niti želi uopšte da nauči nešto, makar to bilo nešto najosnovnije. Sve je to OK, svi smo mi različiti, ali nešto što znaju deca od 17 god on tek onako usput čuje....
Moj kolega i kombinacija - vrlo zamršena situacija dakle. Uvek se hvalio kako puno zarađuje, ima puno para, svi mu zavide što toliko radi i smeštaju mu i prave spletke. Nisam materijalista i iskreno me baš briga ko koliko ima, on ima za sebe, ja za sebe, šta me briga. Kad sam prvi put pristala da dođem kod njega, rekao je samo “Stan je mali”, kao da se pravda. Ljudi, kad sam ušla, samo što se nisam onesvestila. Stan nebitno što je mali, nego što je svuda haos, što je sve staro, okrečeno ko zna kad, užasno… Ja razumem da neko nema, ne može renovira, ali bar da mu bude koliko toliko sređeno. Drugo, kad se već hvališ da imaš para, mogao si bar da okrečiš, promeniš prozore… I samo da kažem, nisam se ja pozvala kod njega. On me je vrlo ciljano pozvao da izađemo u kafić blizu njega, prošetali i doveo me bukvalno do vrata njegove zgrade, dakle planirao je da me dovede. Mene bi bilo blam iskreno…
Imala sam dečka u Beogradu. Često sam išla kod njega. Kad god bih se vraćala kući i kad me isprati na autobus, kupio bi mi igračku na autobuskoj stanici. Bila sam tako srećna dok idem kući zagrljena sa tim igračkama. Igračke su sada u krevetu, vakumirane, sada već odavno bivši dečko - ko zna gde je. Ali zatvaranjem autobuske stanice u Beogradu, kao da sam opet raskinula sa njim. Toliko uspomena. Na toj stanici nikad nije bilo svađa, samo čista emocija. Odatle je već postojalo nedostajanje.
Par mjeseci smo u vezi, a danas joj je rođendan. Rekla mi je da ne objavljujem našu sliku za rođendan jer hoće da vidi da li će joj bivši čestitat. I jeste, pa je rekla da tek tad smijem objaviti. Evo ne znam šta da mislim.