U srednjim sam 30-tim godinama. Okej/prosječan izgled. Kliše. Standardna priča. Završen fax, imam posao i vlastitu nekretninu. E problem je što nisam oženjen. Ne toliko meni koliko ljudima oko mene. Pritisak nenormalan od strane rodbine. Samo se o tome priča. U posljednje vrijeme uključio se i moj najbolji prijatelj. Družimo se preko 25 godina. Njegova žena valjda ima neku svoju prijateljicu za mene. Ta prijateljica me je dodala na društvenim mrežama. Odgovorio sam na zahtjev, mada sam unaprijed znao da nisam trebao. I sad mi je prijatelj pokazao poruke gdje njegova žena njega pita da šta ja glumim i što joj se ne javim (toj njenoj prijateljici) itd. Da stvar bude gora uključila se i kćerka od prijatelja kojoj je 10 godina. Na kraju sam zaprijetio prijatelju krajem poznanstva ako ovo dođe do moje sestre. Taj pritisak ipak ne bih mogao podnijeti. Ugl. show živi. Nije da ne bih volio da nekoga upoznam, ali ne želim da se od mene pravi slučaj.
Život me naučio da ljude koji ne piju alkohol uopšte treba izbegavati. Naravno, tu ne računam nekog ko je lečeni alkoholičar pa ne pije ili nekog ko ima zdravstvene probleme zbog kojih ne sme da pije. Ali ove što su zdravi, pravi, ništa im ne fali i neće da piju, bar malo, ne želim u svom društvu. Ne znači da sam 100% u pravu, ali moje iskustvo je da su te osobe dobre jedino za izbegavanje.
Udajem se, odrasla sam osoba, nisam klinka ali kada pomislim da se odvajam od porodice u kojoj sam uvek imala ljubav i smeh i podršku meni apsolutno svaki put suze same krenu. Drugi kažu da se ponašam balavo ali to je jače od mene.
Samo jedno da kažem. Nedavno sam dobio svog malog anđela sa ženom koju neopisivo volim!
Moja V, hvala ti za našeg malenog. Volim vas!
Previše počinje da me nervira što je sve postalo normalno i uobičajeno… Droga, steroidi, preterana seksualizacija bukvalno svega…samo da se sve ubrza…što brze i lakše da se dođe do dopamina, dobrog izgleda ili seksa… Ne želim uživo da pričam sa ljudima na ovu temu jer ne želim da budem baba koja samo k*nja, a i svakako moje reči neće promeniti ništa tu, sve će ostati tako i dalje.
Kako je lepo kad plačeš sam uz neke pesme, pa ih posle nekog vremena poslušaš sa bliskim ljudima u mnogo drugačijem raspoloženju. Shvatiš da je sve prolazno i da ipak nisi sam.
Muškarci treba da budu sposobni, radni, spremni da podižu decu i ženu. Treba da imaju konkretan i stalan posao, što više plaćen, to bolje. Muškarci treba da znaju da urade osnovne stvari po kući, da skuvaju ponešto, da budu vaspitani da ne ostavljaju stvari kojekuda i ne budu aljkavi, da uskoče ženi kad treba i kad ne može da obavlja kućne poslove (prehlada, premor, odsustvo od kuće iz nekog razloga). Treba da izdvoje vreme za decu uvek, ali i za sebe. Žena treba da održava kuću, bude uredna, da se posveti deci, ali i sebi i da drži do sebe. Muškarac treba da obezbedi ženi sve za kuću, kao i deci, a nekad i da obraduje ženu. Žena treba da radi neki lagan posao čisto da bi imala za neka (mala) zadovoljstva i za ne daj Bože dane. Ako je muž baš uspešan, onda ne mora ni to, jer taj muž i slučaju razvoda ne sme da zapostavi bivšu ženu i decu. Eto, to je moje mišljenje, osudite me koliko hoćete.
Od malena se trudim, ne da budem dobra, nego da uspem bar u onom prosečnom da neko ne kaže "vidi je, nije sposobna". Dok sam bila srednja škola - "koji ćeš fakultet?" kao da se podrazumeva da mora... Upišem državni fakultet u Bogradu, upadnem na budžet, odem u dom, završim u roku skoro jedina sa smera - sledi pitanje "Kad će master?". Master završim druga po redu iz grupe, u roku, sa prosekom preko 9,5... sledi "Ajde sad doktorske, možeš ti to".... i onda shvatiš da ne treba da osluškuješ dal si u društvu dobar, već da osluškuješ sebe da li si sebi dobar. Shvatila sa 24 godine, opet na vreme. Tad kreće divan ples života. :)