Sistem vrednosti nam je odavno zakazao i na samom je dnu! Čitam komentare o pojedinim "umetnicima" s estrade i vidim da omladina o njima piše kako su njihove pesme "posvećenost poslu", "upornost, rad, odricanje, krvava borba..." Reperi, treperi i ostala kompanija su "kvalitetni i predani umetnici", a pesme su ubi Bože, sa katastrofalnim tekstom. Prosvetlite našu decu i omladinu, objasnite im šta je umetnosti, ne dozvolite da dižu cenu šundu i neukusu, objasnite im šta je rad! Rad i odricanje nisu neumesno igranje i zavijanje!
Radim već dugo kao kućna pomoćnica i ne razumem zašto nas ljudi toliko potcenjuju i ponižavaju. Znam da ste ponosni kad vam neko čisti vaše smeće, ali prekinite da mi obećavate posao gde ga neće biti. Koliko puta su mi obećavali kao ,,zvaću te svake nedelje" ili ,,zvaću te bar dvaput mesečno" i onda mesecima me ne zovu. Isto tako kad me zovu u devet ili deset uveče da zakažu za sutra ujutru. To stvarno nema smisla. Zašto ne možete da se ponašate kao ljudi i zakazujete normalno? Ako nema posla recite da nema, a ne da ja računam da ću imati prihod i onda ništa od obećanja. Ili kad me zovete kasno uveče i očekujete da ceo sutrašnji dan poremetim za vas. Ja sve ispoštujem, gledajte i vi mene da ispoštujete.
Šta je to s bivšima da te ostave radi "otkrivanja same sebe" pa se vrati nakon par godina za novi pokušaj? Ženo, prošla baba s kolacima. Dok si ti tražila sebe mi se već oženili. Vozi dalje i sretno!
Mislila sam da sam zaljubljena u svog profesora, međutim, to je neistina. Završila sam školu i gotovo da sam i zaboravila da lik postoji. I uvijek sam govorila kako se ja ne mogu zaljubiti, ljubav na prvi pogled ne postoji. I šta se desi? Odem ja na hitnu, bolio me želudac, kad nisam umrla od bolova još nam taj isti čas trebao biti test iz statistike. Dakle, sve top. I odem ja tako lagana, bezbrižna i u bolovima, naravno. Otvaram vrata sebi da uđem u ordinaciju kad ja, ne znam da li je ono čovjek ili anđeo sa neba. Gledam ga, koliko savršenosti u jednom čovjeku. Glas umilan, muževan, a u jedno i nježan. Ruke snažne. Visok. Divan! I ja kontam, to je to. To je čovjek mog života. Kažu da dušu svog života možeš da prepoznaš. Malo sutra, on čovjek mog života. Čovjek mog života se oženio 41 dan nakon što je mene upoznao. Koliki idiot moraš da budeš, znaš za moje postojanje i čitavih 5 minuta i ti se oženiš? Ccc, sramota... Cure moje, ne vjetujte da će te prepoznati ljubav svog života, jer moja se oženila.
Ne podnosim video pozive. Ako već moram da se javljam ne moram da vas gledam i da se snimam.
Kaže meni cura: “meni smeta što tebe prate i lajkuju ku*ve”.
Ja njoj: “meni ne smeta”. 🤣🤣
Šalim se.
“Meni smeta, što tebe lajkuju, neki krš tipovi oženjeni, ćelavi debeli, nikakvi, malo ko normalan”.
Predložim joj ja da ugasimo profile, ona neće.
Na kraju smo raskinuli, zbog instagrama.
Nisu to kakvi life coachevi, to je jednostastavno tako, vidiš koliko nekoj osobi značiš kroz sitnice.
Ako nije spremna da zbog tebe uradi nesto, neku glupu stvar.
Da ne ode u klub bez tebe, da ugasi instagram, ako si ti vec spreman da to isto uradis za rad boljeg funkcionisanja u vezi, ako nije spremna da se preseli u tvoj grad, tvoju državu.
Zašto bi gubio vreme sa takvom osobom??
Život je jedan, zaslužujete najviše od života, nekog ko će vas voleti, koga ćete vi voleti.
Sve ovo ostalo su natezanja oko glupih sitnicavih stvari, koje vam nisu potrebne u životu.
Jurim se sa jednom devojkom iz srednje, evo već 4 godine. Dok sam ja imao devojke ona je i dalje bila sama i jurila me i dalje. Svaku devojku sam joj nabijao na nos, kako bi ona bila ljubomorna, a ne bi ni mogao da zamislim kako bi meni bilo da je vidim sa nekim dečkom... Lojalnost ove osobe je neprocenjiva.
Pravnica sam i jako mi je žao što sam ovo zavšila pod pritiskom roditelja. Uvek mi je bila želja da budem medicinska sestra. Volim da pomažem, volim da vodim brigu o drugima. Deluje mi dinamično i osećaj da si nekome spasio život, pomagao, olakšao me čini srećnom. Posao pravnika je jako dosadan i statičan. Mrzim kancelariju, mrzim papire i dosadne zakone. Jako sam tužna a ne mogu ništa jer je već kasno, imam 37 god.
Ulazim u bus, sedam prekoputa jednog para, jedino slobodno mesto. Devojka grabi svog momka za ruku, mene odmerava, njega značajno gleda. On čovek najviše gleda u telefon. Potpuno se ponašao pristojno. Nekako mi je bilo smešno… Ona mi je bila smešna. Malo mi je i bilo žao cele situacije. Nesigurnost je grozna stvar.