Niko ne može da me ubedi da je imati decu super iskustvo, apsolutno niko, iako su mi deca mojih drugarica slatka nikada ne poželim da imam i ja jedno, mnogi ljudi ne shvataju da neko prosto nema taj instinkt, i na mene apsolutno ne utiču kometari kao "da si trudna imala bi instinkt", "umrećeš sama", prosto ne budi ništa u meni shvatite.
Već godinu dana sam šef u svojoj firmi a niko, čak ni moja porodica osim mog dečka ne zna za to i zabranjeno mu je da priča. Kao i to dok sam bila običan radnik tri puta sam dobila povišicu i nagradu za najboljeg radnika. Razlog tome je dok sam bila nezaposlena roditelji su mi govorili da sam nesposobna i propalite, prijatelji i rodbina se odnosili prema meni kao da sam niža vrsta, a dečkovi roditelji me ponižavali kad sam se zaposlila jer sam "običan radnik" iako im je i sin isto običan radnik. Da moji znaju da sam unapređena govorili bi da su verovali u mene, a nisu, rodbina, prijateji, dečkovi roditelji bi promenili stav prema meni, (znam jer sam se nagledala toga sa svima njima) a ja nemam živaca da služam licemerje i glumatanje. Za mene se ljudi dele na dobre i loše, kakvi su prema sebi, svojoj okolini, pa i prema meni, a ne prema tome koji posao rade i koliko zarađuju.
Moj muž nikako nije smeo da se oženi. Brak je za njega mučenje jer on je samoživnik nenaviknut na bilo kakve obaveze. Imam zadatak sebi lično dat da ga pritisnem dok ne pukne a onda odlazim. Želim da mu presedne jer me uvikao u sr.nje. A samo sam htela mir, decu i brak. Decu mu neću roditi, mira neće imati!
Moja sestra ima 5 dece i 6 je na putu. Ima 5 devojčica, trudna je i njen muž je odlučio da će da 'tera' dok ne dobiju sina. Organizovali oni otkrivanje pola, kaže ona 100% je dečak, sigurna je, ima taj osećaj. Oni oboje obučeni u plavo, pucaju od sreće, sve uzeli u plavoj boji. Probuše balon kad ono puf roze boja, ja vama ne mogu da opišem to razočaranje na njihovim facama, kao da nije beba, kao da će imati vanzemaljca. Pa onda plakanje od besa njeno, on ljut na nju jer nije dečak, haos čitav. Ne znam šta da kažem, ali očekujemo za godinu dana 7 dete sigurno i tako...
Sad već bivši dečko me upoznao sa najboljom drugaricom. Po njenoj reakciji zamalo me nije ubila pogledom i posle par minuta vidljivo uznemirena je ustala i otišla. Dečko mi je posle priznao da je bio sa njom godinu dana u vezi, da kao nije mogao da je zavoli, da su posle toga ostali prijatelji i nastavili da se druže još 3 godine. Shvatila sam da je ona njega i dalje gledala kao dečka ali to nije moj problem. Nakon par meseci veze videla sam koliko je moj dečko neodgovoran, stalno mi traži pare, izvoljeva i sve se vrti oko njegovih potreba. Kad god nešto nisam htela da mu učinim govorio bi kako mu je bivša devojka-drugarica spremala hranu, masirala ga,pozajmljivala pare, jela bedne sendviče sa njim i slično. Zatvorila sam mu vrata i poslala ga kod nje.
Ljudi moji, u depresiji sam nemam volje za ništa, samo želim prespavati život, majka sam troje djece! Imam 42 godine, ne znam kud da krenem!
Umire mi prvi pas. Poklonio mi ga je otac koga više nema. Pući će mi srce.
Sva "lepota" braka mi se svela na trošenje muževog novca. Odnose imamo tek toliko da on zadovolji svoje potrebe, ne želi da izlazimo, ne želi da putujemo ni sami ni s decom, sve manje pričamo, počeo je čak izbegavati i kupovine sa mnom, ne zanima ga moje mišljenje, jako puno vremena smo razdvojeni jer on radi vani. U suštini moj brak je takav da on šalje pare, ja vamo trošim na sebe, decu, kuću. Tešim se time. Nisam sretna..
Imam još puno do penzije, ali uhvatila sam sebe da, kada povremeno budem slobodna u toku uobičajenog radnog vremena, shvatim koliko života i radosti propuštam inače, kad sam na poslu.. kako je lepo napolju, kako život ne stoji... Nemam neku alternativu, ali počinje to da me brine.