Momci, niste ni svjesni koliko ispadate jadni kad vam djevojka pristojno kaže “Ne, zauzeta sam”, a vi na to krenete bacati komentare kao što su “Šta onda radiš u klubu?” ili, “Kako da te onda momak pušta samu u klub?”. Nisam ker pa da me mora on puštati napolje, niti izlazim u klub zato da vidim druge muške! Sačuvajte to malo dostojanstva, i pristojno se ispričajte i nastavite dalje svojim putem, vjerujte mi, dat ćete puno normalniji dojam i možda slučajno time privući neku djevojku koja je slobodna :)
Bila u dugoj vezi. Godinama pričala da želim svadbu, neki cvijet ponekad, više pažnje. Ništa nisam dobila i ako sam pokušala da kažem šta mi fali. Raskinula. Znala sam šta želim i nisam u sledeću vezu niti “kombinaciju” htjela da uđem. I upoznam svog sadašnjeg muža, koji je isto znao šta želi i vidio da sam ja neko ko je vrijedan braka i ljubavi i pažnje i za jako kratko vrijeme se uzeli. I žena i muškarac koji su ispunjeni u životu (u poslovno/društveno/životnom smislu) znaju šta hoće i vrlo lako razaznaju da li neka osoba ima potencijala za to ili ne. Ako momak/ cura u roku od max 2god (pod uslovom da nisu u školi nego već ostvareni ljudi) nisu sigurni da li žele brak… ja ne znam čemu ta veza… Možda nemaš para za svadbu kakvu želiš ali te ništa ne sprečava da zaprosiš curu dok se neke stvari ne iskombinuju (ako su u pitanju finansije ili smrt bližnjeg ili neki veći razlog).
Zavidim ljudima koji su psihički zdravi. Niste svesni koliki je to blagoslov.
Razumem Hrvate jer oni kažu EUROpa za naš kontinent. Razumem i Bošnjake da prave distinkciju (mada i oni kažu EVropa) zbog 90ih. Razumem čak i potrebu ovih iz Montenegra da kažu euro, iako kažu EVropa, jer se silno trude da naprave svoj jezik. Ono što ne razumem je da živiš u Srbiji, srpski ti je maternji jezik, a kažeš EURO umesto EVRO. Pritom, na svim medijima čuješ i vidis da se kaže evro. Kao da ljudi nikada nisu išli u školu ili pogledali vesti. Evro, Srbi, ne euro!
Moja supruga koja ima 35 godina, dvoje dece i život sa mnom je pod ogromnim uticajem svoje majke. Da napomenem, živimo kilometrima daleko, čak u drugoj državi, finansijski smo potpuno nezavisni, radimo i zarađujemo za sebe, ali ona živi život po pravilima svoje majke. Počinje opasno da me nervira.
Smatram da tatini sinovi najbolje prolaze u životu. Kao neko tko je odrastao bez oca i time u relativno lošoj financijskoj situaciji, uopće ni ne prilazim djevojkama jer većina ih danas gleda novac. Pitam se hoće li biti prekasno dok i ako uspijem nešto napraviti od sebe da mogu zadovoljiti visoke standarde današnjih žena.
Svim ovim bolesnicima što voze kao manijaci i ugrožavaju tuđe živote na bilo koji način, treba trajno oduzeti vozačku dozvolu i strpati ih u ćuzu. Jbt, više ne smeš da ideš ni trotoarom, stalno si u strahu hoće li neka budala zajašiti gore i pokositi te. Pešački prelaz tek, užas.
Koliko smo mi svi generalno prolupali. Ja nemam živaca da pregledam recept za kolač, gledam kako ga ubrzat..
Možda sam ja škart, možda imam neki biološki problem ili neku tinjajuću bolest koja me čini manje sposobnim i da nikad nemam vremena pa mi je čudno, ali kako *ebeno vi u eri surovog "late stage" kapitalizma stignete još i da se švalerate? Svaka vam čast, mislim stvarno. Ili imate baš opušten životić sa nekim easy poslićima, pomoć od roditelja i partnera, ili ste stvarno turbo mašine. Inženjer sam, radim 60 sati nedeljno, stalno učim nove stvari. U mojoj struci ako konstantno ne učiš, van tržišta si u roku od godinu dana. Vozim se preko sat vremena do posla. Korespodencija sa ino kolegama i van radnog vremena. Žena, deca, kuća, trening. Sve to treba postići. Osetim umor već posle 2pm. Juri kredite, juri majstora za kola, rešavaj problem sa placem, juri planiranje putovanja, juri ovo, juri ono. Jedva stignem da se održavam da izgledam koliko-toliko pristojno. Vidim da se svi nešto zaljubljujete po poslovima iako ste zauzeti. Otkud vam vremena, FOKUSA i snage, sve da je Afrodita/Apolon?