Pre dve godine smo se preselili u inostranstvo i moja svekrva dala otkaz i kaže ‘ja sad više ne moram da radim, možete vi da nam šaljete pare‘.
Macu mi je udarilo auto ispred kuće, umrla je jadna od unutarnjeg krvarenja. Već satima plačem i ne mogu sebi doći. Kako ljudi mogu tako juriti po malim ulicama ljudima ispred kuća. Tako mogu i psa, i mačku, i babu i dijete pregaziti.
Kad me netko pita odakle mi za putovanje, auto, stan ili nešto treće moj odgovor je uvijek isti: "to mi je umjesto cigareta". Ljudi se obično uvrijede na to al ja smatram da je pristojnije od: "šta te boli k**** odakle mi" iako je to puno adekvatniji odgovor.
Nešto više od mesec dana sam u vezi sa jednim momkom. On je divan prema meni sve vreme, svakodnevno dolazi da me iznenadi, donosi mi cveće, čokolade i zasipa najlepšim komplimentima. Pored toga, jako se interesuje za moj život i ljude oko mene i o svakom želi mnogo da zna. Sinoć se desila čudna situacija, ja sam se dogovorila sa mojim društvom, sa kojima se ne viđam često, da se nađemo u kafiću i, nakon nekog vremena sa njima, on se pojavio nenajavljeno. Meni je bilo neprijatno jer ostali nisu došli u paru, on je tu ostao nekih 15-ak min. pa je otišao. Problem je nastao kada sam krenula kući, čekao me je ispred i počeo da mi prigovara kako se oseća loše jer ja nisam insistirala da on ostane sa nama u kafiću. Sada se i ja osećam loše zbog toga, iako je on došao nepozvan. Volela bih da čujem mišljenje ljudi o ovom svemu, ne znam ni sama šta da mislim.
Napustila sam davno kuću, sa 20,
jer se bratova žena usudila da me vređa i spletkari. Trpela sam godinu, dve, a onda otišla i otad živim privatno i radim gde stignem. Bolelo me što me roditelji nisu zaštitili, ali nisu hteli ili smeli, ko zna, uglavnom, povukli su se. Ne samo to, otac je svu imovinu, koja nije baš velika prepisao sinu, tako da ja u rod nemam šta da tražim, a sa majkom nemam najbolji odnos, jer me osuđivala ,,zbog sebičluka", a snaji sve odobravala da sina ne uvredi. Bar znam jedno, ako ikada budem imala kćer, ovo neće doživeti i biće srećna, a ja se krpim kako mogu i verujem u Božiju pravdu!
Roditelji su mi se vjenčali samo zato što je mama ostala trudna sa mnom. Izdržali su 3 godine i rastali se, tata se opet oženio, a mama nije. Kad sam bila mala, mama mi je uvijek govorila ružno o tati i maćehi, tjerala me da joj prepričavam u detalje što sam radila kod njih, govorila mi što da im kažem i što da napravim i sl. Često sam maćehi radila probleme, bila bezobrazna prema njoj, uništavala sam joj šminku i odjeću. Užasno me sram toga. Ona je ipak uvijek bila dobra prema meni. Kad sam odrasla i shvatila neke stvari, ispričala sam joj se, pričale smo satima i sad imamo baš prisan odnos i često posjećujem nju i tatu, dolazim na ručak nedjeljom. Mama mi nabija na nos da sam bezobrazna, nezahvalna i da su me tata i maćeha kupili skupim poklonima, što uopće nije istina. “Kupili” su me razumijevanjem, iskrenim zanimanjem, pokazivanjem empatije, poštovanjem granica. Kad mi se danas nešto dogodi i poželim majčinsku figuru, trčim ispričati maćehi. Voljela bih da ju mogu nazvati mama.
Ne znam koji matrak su ljudi toliko opsjednuti sa kućnim ljubimcima. 140 milijardi američkih dolara se troši na kućne ljubimce samo u SAD-u (svi troškovi za hranu, veterinara i drugo), za cijeli svijet ukupno nemamo podatke ali mogu da prepostavim da je sigurno par biliona vjerovano kad se sve sabere. Ljudi od tih para bi mogao da živi cijeli naš region u luksuzu i da ništa ne radimo. Sa tim parama bi se riješile humanitarne krize svugdje po svijetu. Ajde malo da tretiramo jedni druge bolje, bitniji je čovjek nego životinje sa kojima ne možemo ni da pričamo, majka mu stara. Kakvi smo takvi smo ali treba da nam je bitniji čovjek nego tamo neka životinja što svejedno laje konstantno, smrdi, reži i napada nedužan narod. Ispran vam je mozak od silnih video klipova sa slatkim životinjama po internetu. To je sve propaganda da bi industrija pseće i mačije hrane uzimala ogromne pare.
Uvek osećam neku vrstu tuge. Kada se dešavaju lepe stvari osećam tugu jer će da prođe sve. Najviše osećam neku melanholiju, kada se prisećam i lepog i ružnog. Razmišljam o prolaznosti svega i onda mi ništa nema smisla, sve vremenom gubi smisao.
Užasno me nerviraju novi neodvojivi čepovi na bocama. Ne razumijem kako će to spasiti okoliš?
Veoma mi je depresivan život odrasle osobe. Dođeš s posla, jedeš, malo odmoriš, malo središ nešto po kući, spremiš doručak i ručak za sutra i prođe dan. Katastrofa. Vikendom kupovina, čišćenje, odmor, eventualno odeš u neku šetnju, na kafu. Predosadno. Zar da živim za par nedelja godišnjeg odmora? Želim nešto zanimljivje i egzotičnije od toga.