Odavno se nečim nisam "zaludela", odnosno ništa mi se nije baš dopalo, inspirisalo me. Ranije se to često dešavalo sa knjigama i filmovima. Treba mi da se osetim živom, a ne znam kako to da postignem. Sve se promenilo posle nekih kriza, postala sam robot na relaciji kuća-posao...
Kad muzeva porodica dolazi to je kao popisna komisija. Ulaze nam u svaku sobu, šetaju po dvorištu, komentarišu, otvaraju elemente po kuhinji dnevnoj, sve suptilno neobavezno i uz komentare....
Vidim da ću uskoro biti okarakterisana kao loša snajka kad popucam po šavovima...
Provedeš sa nekim ljudima ceo život, i dođeš u godine kada si napravio neku lovu i sad ti trebaju lojalni i odani ljudi, koji će biti uz tebe i sa kojim ćeš moći da napraviš još brdo para, ti ih nemaš, ali pazi, nemaš ih, ne možeš nikom da veruješ ni da se osloniš na njih ?? Ljudi sa kojima sam odrastao, nisu mi verni, o čemu mi pričamo više, društvo je otišlo u pm, sve ću sam, ne treba mi niko, jedini, najbolji prijatelj si sam sebi, zapamtite to !!!
Danas mi je rođendan, 40.
I pozvala sam par prijatelja da da porodicama za vikend dođu kod mene da obeležimo. I niko ne može.
Nemam ne znam koliko prijatelja u životu, sve ukupno 5, ali baš dragih, bliskih. Svi imamo porodice, družimo se u skladu sa obavezama, ne baš često ali kako uspevalo zbog škole i dečijih obaveza. I kako je moguće da baš niko ne može taj vikend. Pogodilo me. A imaju opravdane razloge, ne zameram. Ali mi je nešto teško palo. Nemam 5, nego 40 god, ali... Osećam se kao dete koje je pozvalo ceo razred na rođendan i niko nije došao.
Ne daj Bože da neko pusti nekog s detetom preko reda da ide u policiji, na kasi, u Pošti i slično.... Svi s mržnjom gledaju i u tu majku i u to dete! Sve kao povela ga namerno da ne bi čekala red! Aman ljudi.....ja ih imam dvoje malih, dok ih obučem, dok spakujem sve šta mi treba s njima kad idem, dok krenemo od kuće, pa ni luda ih ne bih vodila nigde da ne moram! Meni je čekanje u redu kad pobegnem od kuće uživanje, odmor, milina! Verujte, niko svoju decu ne vucara nigde da bi vama napakostio! Pustite te ljude preko reda, dosta im je njihove muke, a vi nećete crći za tih 15min duže.
Imam drugaricu koja se udala i dala otkaz jer joj muž ima firmu i ona nema potrebu da radi, jednostavno im je bolje da je ona kod kuce s obzirom da i muž radi od kuće. Ništa tu ne bi bilo sporno da sad ona bukvalno ne sme da raspolaže parama bez njega, sve mora da ga pita i navodno ona kaže da se oni dogovore ali uvek bude kako on kaže jer su to ipak njegove pare... I njoj je to u redu, meni je to jezivo, pritom je on naterao da da otkaz i ne stresira se a sada je kontroliše.
Ne čekam ga više.
Konačno sam stala čekat’ nekog tko nikad nije imao namjeru da mi dođe.
Prao sam auto u dvorištu, voskirao i uglancao. Taman da završim posao, sa krova kuće poleti ptica, "olakša" mi se po autu i sleti na drvo. Ispratio sam je pogledom kako sleće u gnezdo. Nije me mrzelo da uzmem merdevine, popnem se i u gnezdu sam zatekao 3 jajeta... U svakom slučaju - oko za oko, zub za zub.
Desilo mi se da sam isti dan imala ispit na fakultetu, posljednji u semestru i svadbu prijateljice kojoj sam kuma, vremenski jedno za drugim; tako da sam na ispit otišla full sređena za svadbu i oboje je prošlo u najboljem redu, a meni srce puno što nisam morala da biram prioritet.
Volim da se setim kako se u osnovnoj školi na kontrolnom jedan dečak javio da kaže razrednoj da drugi dečak prepisuje, a ona mu je (tom što se tužaka) dala 1 u dnevnik "za odnos prema radu jer za vreme časa ne radi kontrolni nego gleda okolo ko šta radi".