Živim i radim u inostranstvu, u firmi gdje smo samo nas dva stranca a pritom ja najmlađi u cijeloj firmi.
Dokazano sam najstručniji i najsposobniji u firmi, ali me uvijek ponižavaju svi redom i pokušavaju podmetnuti nogu sa ciljem da bi me se riješili.
Radimo za državu i svakodnevno sam u neposrednom kontaktu sa inžinjerima i ostalim stručnjacima sa tog polja i čak sa njih par sam jako dobar prijatelj.
Poznaju situaciju koliko me omalovažavaju i zajedno smo krenuli u rat protiv tih morona.
Zadnjih mjesec dana im svima pijem krv na slamku i vraćam sve za unazad od kako sam zaposlen tu, a moji prijatelji stručnjaci dolivaju ulje na vatru...kako je lijepo kada prestaneš biti igračka u životu 😊
Ostala sam trudna i nismo napravili venčanje, oboje nismo bili za to da se desi baš tad. Posle nekog vremena ja sam krenula o tome da pričam i razmišljam, ali ništa. Porodila sam se drugi put, nakon nekog vremena dobila prsten. Ali ni priče o venčanju sa njegove strane, već sam uvek ja ta koja to potencira i koja to želi.
Prsten mi se ne sviđa, nakon 10 god ni to nije izabrao kako treba. Ali ajde, ni ne nosim ga.
Prolazi vreme i on priča kako je venčanje glupost i kako on ne razume poentu građanskog venčanja? Ali kao hajde da se venčamo jer ja to želim i kao biće nam lakše zbog nekih stvari.
Zna koliko mi je veridba bila važna, koliko mi je želja bila velika da napravimo venčanje. Možda preterujem, ne znam, ali mene ovo sve jako pogađa, dvoje dece sam mu rodila, tolike godine u vezi.
Mislim da se polako kajem jer sve više zamišljam kako bi mi lepše bilo da nismo zajedno.
Sestra mog muža, iako je udata, dolazi svaki vikend sa detetom i spava kod nas. Izgovor je da dolazi kod svoje mame. I sve mora biti po njihovom, sve mora da se da njenom detetu, jer Bože moj, plakaće ako slučajno ne dobije igračku koju želi. Poludeću…
Muž i ja živimo sa njegovima od početka braka, imamo i ćerkicu i super nam je, velika kuća, svi se slažemo. Svekrva i ja spremile celu slavu, sve sredile kako i treba. Jutro na dan slave, oko 8 ujutru dolazi njena ćerka sa decom i mužem (naravno žive u svom stanu). Ona se sve vreme ponašala kao da je to njena slava i kao da je ona to sve spremila, sve goste dočekivala, čim uđu ona se hvata za žito da posluži goste, pa šta ćete piti, itd. Otišli su tek u 11 uveče kući, jako me je to iznerviralo, ne znam šta joj to znači. Ako si već htela tako onda dođi i da pomogneš sa spremanjem i raspremanjem, naravno ni sudove nije takla slučajno da opere. Ja sam se osećala tu kao gost zbog njenog ponašanja.
Momci, niste ni svjesni koliko ispadate jadni kad vam djevojka pristojno kaže “Ne, zauzeta sam”, a vi na to krenete bacati komentare kao što su “Šta onda radiš u klubu?” ili, “Kako da te onda momak pušta samu u klub?”. Nisam ker pa da me mora on puštati napolje, niti izlazim u klub zato da vidim druge muške! Sačuvajte to malo dostojanstva, i pristojno se ispričajte i nastavite dalje svojim putem, vjerujte mi, dat ćete puno normalniji dojam i možda slučajno time privući neku djevojku koja je slobodna :)
Bila u dugoj vezi. Godinama pričala da želim svadbu, neki cvijet ponekad, više pažnje. Ništa nisam dobila i ako sam pokušala da kažem šta mi fali. Raskinula. Znala sam šta želim i nisam u sledeću vezu niti “kombinaciju” htjela da uđem. I upoznam svog sadašnjeg muža, koji je isto znao šta želi i vidio da sam ja neko ko je vrijedan braka i ljubavi i pažnje i za jako kratko vrijeme se uzeli. I žena i muškarac koji su ispunjeni u životu (u poslovno/društveno/životnom smislu) znaju šta hoće i vrlo lako razaznaju da li neka osoba ima potencijala za to ili ne. Ako momak/ cura u roku od max 2god (pod uslovom da nisu u školi nego već ostvareni ljudi) nisu sigurni da li žele brak… ja ne znam čemu ta veza… Možda nemaš para za svadbu kakvu želiš ali te ništa ne sprečava da zaprosiš curu dok se neke stvari ne iskombinuju (ako su u pitanju finansije ili smrt bližnjeg ili neki veći razlog).
Zavidim ljudima koji su psihički zdravi. Niste svesni koliki je to blagoslov.
Stalno se svađam sa ženom oko kućnih poslova. Ona radi za platu od 60.000, jako bedno i zato sam joj rekao da troši platu na sebe a ja ću sve ostalo. Kredit, račune, letovanje, hranu, oba auta, sve finansiram sam, ali zato radim kao crnac, jedno vreme sam radio 3 posla, sad samo 2. Problem je što kad sam slobodan želim da se odmorim i poigram sa decom, a supruga mi tad traži da joj pomažem. Nije mi problem da skuvam nešto ili operem sudove, ali to bude jednom nedeljno jer sam stvarno preumoran. Tu nastaju naše svađe stalno mi prebacuje da ona radi sve po kući. Kažem jeste tako, ali zato ne plaćaš ništa a meni ne rastu pare sa neba, negde mora da se zaradi to. Ona se opet buni. Predložio sam joj da batalim drugi posao i da se više uključim kući, ali sam joj rekao da onda ona mora da nađe nešto dodatno i da počne da plaća neke račune. Ona se i na to buni. Ne znam gde da nađem sredinu, nisam pametan. Ali ovako pored njenog zvocanja poludeću. Svaki savet je dobrodošao.
Šetajući kao turista (italija, nemačka) ne mogu da se otrgnem utisku da ovdašnja ženska populacija uporno forsira neki bugarsko/albanski stil oblačenja. Kod nas je previše "golog", "napadnog" dok tamo zaista možete na ulicama sresti devojke obučene sa stilom bez trunke napadnosti. Milina zastati, pogledati jednu različitost i lepotu. Da ne budem pogrešno shvaćen naše devojke žene ne možete po lepoti porediti sa Nemicama, zato je malo i tužno koliko zapravo nemaju stila. Tu lepotu da upakuješ u drugo pakovanje bilo bi neuporedivo lepše.
Ne znam zašto se ljudi zabavljaju dugo a da ne postanu ni verenici? Pa ako niste npr, za 3, ili 4 godine videli da li ste jedno za drugo, šta je sa vama? Jel ste vi deca predškolskog uzrasta ili momci i devojke posle 25 i više godine? Najviše od dana ulaska u vezu do dana venčanja može da prođe 4 godine, sve preko toga po meni je čisto gubljenje vremena u životu.