Zbog potrage za poslom i željom za promenom preselila sam se u susedni grad i tu živim 3 godine. U rodnom mestu sam uvek bila neprihvaćena, što me bolelo, nit drugarice, nit dečka, samo knjiga, kuća, samoća. Bio je jedan momak u kog sam bila zaljubljena, ali on se uvek povlačio, te kao hoće sa mnom, ali mu društvo ne da. Ja jesam bila lepa, i sada sam, ali ne kao te ribe koje momci vole. Kao da ga je bilo sramota da bude sa mnom ili je hteo da mi se podsmeva. Meni je u novom gradu dobro, imam krug poznanika, ali ni sa kim bliska. Igrom slučaja, ispostavi se da je taj momak, sada već oženjen, prijatelj mom šefu i svaka poslovna žurka ili događaj ne može bez njega. On je jednom pripit meni rekao da mu se sviđam i oduvek sam mu se sviđala, al eto, "sudbina nas rastavila". Trezan se pravi distanciran. Najgore što još nisam ravnodušna, a tera me sada i inat da ga dovedem ili u položaj čoveka koji vara ženu ili da ga navučem na tanak led i odbijem za osvetu, jer i ja imam dostojanstvo.
Udala sam se iz velike ljubavi za nekoga za koga sam mislila da je moja srodna duša…život je trebao biti lijep..
Sad, 7 godina kasnije, mrzim svoj život.. imam troje male djece, fizički i psihički se raspadam zbog količine posla oko njih i svih kućanskih poslova…volim svoju djecu više od ičega u svemiru… a on… mrzim ga iz dna duše… prevario me i iznevjerio…posao, kauč, igrice…dernjava na djecu jer su glasni… uvrede ako zatražim da u bilo čemu sudjeluje… vječno namrgođen i nezadovoljan, uvredljiv, navodno je preumoran… radi lagan posao od kuće… žao mi je jadne djece, shvatit će kad tad da ih ne voli… žao mi je mene, puna sam bijesa i gorčine, a djeci se treba sto puta u danu osmijehnuti…
Radim u firmi već nekoliko godina i trudim se koliko mogu – učim, ostajem duže kad treba, završavam posao kako treba. Ali postoji nešto što me poslednjih meseci baš izjeda i prvi put priznajem to naglas: ne mogu da podnesem tuđi uspeh kada znam da je nezaslužen.
Nije problem kad neko stvarno zna posao i napreduje. Naprotiv, takve ljude poštujem i drago mi je kad ih nagrade. Problem je kad gledam kolege koje su do juče jedva znale osnovne stvari, a danas imaju bolju poziciju, veće benefite i svi im se smeškaju – samo zato što znaju kome treba da se ulizuju. Sastanci, kafice sa šefovima, klimanje glavom na svaku rečenicu… i odjednom eto ih iznad svih.
Najviše me nervira što ti isti ljudi često nemaju pojma o poslu koji rade, pa onda na kraju opet mi koji ćutimo i radimo moramo da krpimo njihove greške. A oni dobiju pohvale, nove prilike i ponašaju se kao da su to zaslužili.
Znam da možda zvučim ogorčeno, ali valjda je to ljudski. Ne zavidim na uspehu koji je pošteno stečen.
Ne želim da budem u vezi radi reda (da ne budem sam). Ne želim da mi partnerka govori kako njoj nije bitno da joj je muškarac lep, kako joj joj je bitno da je situiran. Hoću ljubav, ogromnu i ljubav (bezuslovnu je svakako nemoguće dobiti), hoću poštovanje, podršku, da rastem uz tu osobu, da me ne koči u životu, da izvuče najbolje iz mene. Hoću da se žrtvujemo jedno za drugo, ali svojom voljom ne prisilno, pre svega hoću mir u duši.
Kaže kolega da butici treba da rade vikendom i ja pitam što, pa rade svakako do 20h i on kaže pa jeste, ali neko možda ne može radnim danom da ode, treba i vikendom butici da rade. A on prvi ne bi radio vikendom i ne radi, neće. Odmara gospodin. Da mora raditi, onda bi govorio kako je narod bezobrazan što vikendom kupuje, kao da ne može radnim danima. Mrzim ovakve ljude koji komentarišu samo kako njima ide u korist, bez obzira što će sutra reći suprotno (danas jedno, sutra drugo) dokle god su oni ušuškani.
Žene birajte drugarice naspram vašeg izgleda. Moja žena je toliko nesigurna pored svoje drugarice da stalno ljude pita za potvrdu koja je lepša od njih dve. Naravno ljudi kad ih pita kažu njoj da je ona,da joj dignu samopozdanje jer vide kad ih pita da je nesigurna a zapravo drugarica joj je mnogo lepša i izgleda da ima manje komplekse. Zato žene ako ste debele tražite debele drugarice da se ne osećate nesigurno pored njih.
Dok sam bila studirala arhitekturu, jedan poznati umetnik mi je rekao kako to nije za mene jer sam prilikom jednog izlaganja imala jako veliku tremu. Posle sam malo istražila radove tog umetnika. To su vam bukvalno oni radovi koje i malo dete zna da ižvrlja, tipa ona umetnost kad zalepe bananu selotepom i tome se svi dive.
Ja ne kapiram koja je poenta uraditi zube koji su toliko neprirodni, konjski i beli kao wc šolja? Meni su takvi gori nego ovi što nemaju zube.
Postoje li još momci koji se ne drogiraju? Imam osjećaj da su trava i kokain previše ušli u društvo. Ne znam da li sam ja u pogrešnom okruženju ili je to postalo normalno?
Kolegica mi reče da se nikad neću uklopiti. Mislim se, naravno da neću kad nisam tračara, ne mrzim i ne pljujem druge.