Prijavljujem reklame koje mi iskaču od kladionica kao nepoželjan sadržaj, jer ih mrzim.
Tata mi je preminuo od korone,najgore od svega mi je i što se nisam pozdravilasa njim i što stalno razmišljam kako li mu je bilo tih 10 dana u bolnici, sam bez da može da nas vidi, da li je bio uplašen, da sam mogla samo da se oprostim od njega i držim mu ruku poslednji put.. To će uvek da mi bude bolno:(
Imam bulimiju pola godine, samo ozljeđujem se dvanaest godina. Želim psihijatru, ali ne želim da itko sazna.
Imam priliku započeti život u inozemstvu, a teško mi se odlučiti za tako velik korak. Imam osjećaj ako propustim ovu priliku da ću kasnije žaliti jer sam mogla imati dobar život u uređenoj državi, ali teško je...
Sestra mi je umrla od raka pre nekoliko meseci, danas je njen muž pogasio njene profile na društvenim mrežama. Nisam uradila back up naših fotki jer nisam očekivala ovo brisanje, osećam se kao da je ona ponovo umrla.
Kada sam imala 19 godina otišla sam sa drugaricu na kućnu žurku kod njenog brata. Jedno piće sam pijuckala sigurno preko sat i čaša je stajala na jednom mestu dok sam se ja družila sa ljudima. Kako je više nas ležalo na krevetu i pričalo, u jednom trenutku sam primetila da ne mogu da pomerim telo. U glavi mi je sve bilo 'čisto', nisam osećala vrtoglavicu, normalno sam pričala ali je telo bilo paralizovano. Taj osećaj je prošao posle nekih pola sata i verujem da mi je tada neko ubacio nešto u piće. Na sreću sve se ok završilo ali od tada uvek pazim gde držim piće.
Kad sam radio u dostavi prilikom posljednje dostave koja je trebala ići u policijsku stanicu stavio sam laksativ u hranu. I dan danas svi misle da jebilo riječi o otrovanju hranom i nitko neće znati da sam to bio ja.
Maštam o tome da jednog dana kupim zemlju na selu u planinama, izgradim malu kuću u kojoj bi provela svaki godišnji. Samo se nadam da ću ostvariti svoj san.
Slabo izlazim iz stana. Smanjila sam druženja na minimum. Kao mi treba vremena da dođem sebi, ne znam od čega. Pa barem kad bih uzela da učim. A ja sjedim po čitav dan sama i puštam misli da me vode u nedogled. Kao paralizovana, ne mogu da se trgnem iz ovoga.
Mnogi parovi ne bi postojali kad bi svi bili iskreni bez pokušavanja da se fascinira partner. Svi beže kad shvate koliko i šta imam da ponudim, jer žive u bajkama i onda završe u braku u kom imaju mnogo manje, jer maske padaju i 90% brakova bude nesrećno, a ja ne mogu nikoga da lažem i da se lažno predstavljam... A ljudi vekovima ništa iz toga ne uče sem mržnje drugog pola... Tužno.