Našla sam dečka koji je dobar, pažljiv, ali mi jako smeta njegova privrženost porodici, mislim da sutra neće moći da se postavi za mene i da će njih uvek da stavi na prvo mesto…
Sutra mi je rođendan i naručio sam sebi jedan lep poklon. Prije sam molio neke ljude za to sada više ne moram. Kupite sami sebi poklone jer sami sebe najbolje znate. Život je kratak i ako volite knjige kupite si knjigu, ako volite putovati odputujte negde, ako volite piknik idite na piknik, jer vi to zaslužujete.
Nisam se odavno ovoliko razočarao.
Iz malog sam mesta, malo sam stariji, i nije baš lako pronaći devojku. I nedavno se u moj život pojavila jedna devojka, kuma dobre drugarice.
Devojka je prelepa, dobra, kulturna, samostalna, radi, zarađuje, imala je dugu vezu i htela je da krene da živi sa dečkom i planirala i brak sa njim i porodicu, kada je saznala da je on već mesecima vara i prekinula sve sa njim.
Nakon toga sam je ja upoznao igrom slučaja. Sreli se potom na jednom rođendanu, popričali malo, pa smo počeli da se srećemo svakog drugog, trećeg dana po gradu, pa kod zajedničkih prijatelja... Sve je to trajalo 2-3 nedelje i baš je počela da mi se sviđa i primetio sam da su i reakcije sa njene strane baš dobre. Delovala je mlađe, ali ne toliko, mislio sam možda je 7-8-9 godina mlađa od mene. 'Ajde kao prihvatljivo je. Kad jednog dana šalje mi zahtev na Instagramu, ja prihvatio, pogledam - ona je 13 godina mlađa od mene. I tu su sve nade da će se nešto dogoditi između nas iščezle.
Udata sam ali ne mogu sebe nikako da zamislim sa djecom, svima govorim da ćemo pričekati još, da ne želim u ovom trenutku, istina je da mi se djeca gade i jako me iritira dječiji plač, vika, dernjava, prljanje, gadi mi se pomisao na trudnoću, pokušavam sebe da natjeram da poželim to, da nalazim pozitivne strane toga, ali ne mogu.
Koliko me nerviraju ljudi s kojima ne možeš normalno pričati, oni te moraju pecnuti. Ne znam da l' je to iz nesigurnosti i kompleksa, ali ne razumem zašto bi takvi bili prema meni kad im ja ništa ružno ne govorim i ne provociram ih. Npr. pričam s komšinicom o nekoj temi, ona iz čista mira meni kaže da mi je kosa loša iako nismo pričali o frizurama. S komšijom pričam o filmovima, on promeni temu i poče da me provocira. Mislim, šta nije u redu s ljudima?!
Razmišljam da ostavim dečka jer uopšte nije ambiciozan. Zaposlio se u jednu firmu i to stoji ali ne može da napreduje i ne pokazuje mi uopšte da želi da "grabi" za mene i potencijalno decu. Pored toga kada dođe do neke svađe ili krizne situacije sve ostavi meni da sredim. On ima dovoljno novca ali džaba to kada ne osećam sigurnost u smislu da će on sve srediti već očekuje da ja sve radim. Bojim se da će mi biti samo teret kroz život... Sa druge strane najbolja drugarica ima momka koji misli na njihovu budućnost, grabi i na poslu i ovako je sam od sebe sposoban i okretan a nije nešto lep dečko. I tako razmišljam kako sam ja pogrešila sa izborom..
Samo hoću da vam kažem koliko je ljubav lepa stvar. Ako ste sami, i bukvalno vam deluje nemoguće da postoji prava osoba za vas, ne očajavajte. Ja sam se tako osećala pre dve godine, pogotovo zato što nisam imala nijednog dečka do tada. Imala sam prilike koje nisam koristila, jer sam htela da mi prvi dečko bude i poslednji, neko za koga ću da se udam i ostarim s njim. Onda se pojavio moj sadašnji verenik, moj budući muž, koga volim najviše na svetu. Godinu dana smo imali vezu na daljinu, bilo je mučno, ali smo prošli kroz sve zajedno. Za ove dve godine koliko smo zajedno, retko kad smo se posvađali, a i kad dođe do toga ne ostanemo dugo ljuti, jer znamo ko smo i kakvu ljubav gajimo jedno prema drugom. On je jedan divan, divan čovek i odgovor je na sve moje molitve. Jedva čekam da budem majka njegove dece, i ceo život provedem s njim (biće mi malo😁) Budite strpljivi dok ne nađete tu pravu osobu i potrudite se da budete najbolja verzija sebe.
Nigdje se ne osjećam dobro.
Nemam svoj stan. Najviše bih voljela da imam svoj posao i svoj stan.
Ovako moram ići u Njemačku.
Od bosanske plate ne mogu plaćati kiriju, živjeti i štekati za stan. A i ugovori na neodređeno kod privatnika ništa ne znače. Imala sam ga pa su ugasili tu firmu a otvorili istu pod drugim imenom i dobila sam opet ugovor na probni rad. Žalosno.
Voljela bih znati bolje živjeti.
Prevario me momak i ostavio. Prošlo je skoro mjesec dana. Krpam kraj s krajem mentalno. Pitam se hoće li bit sve normalno ikada više. Prošla sam teška životna sr.nja, ali nikad nisam bila ovakva. Teško mi se uopće ustat iz kreveta. Živim od kave i cigare. Ljubav je baš teški mit.
Prijateljica i njen muž već skoro 3 godine pokušavaju dobiti dijete. On je prošao rak testisa, ona ima problema s jajnicima. Dvije bebe je izgubila. Oduvijek je bila uporna, sposobna, međutim nakon toliko pokušaja vidim da se gubi. Depresivna, ljuta, na poslu teška, privatno - ne znamo kako da ju utješimo. Pa jel moguće da je smisao života samo dijete? Toliko životnih priča, nije svima sve suđeno. Kako da joj pomognemo? Kada je vrijeme reći dosta?