Izašla sam par puta sa momkom kojeg sam upoznala preko prijatelja. Što se tiče njegovog obrazovanja, divim mu se. Na fakultetu je bio sutudent generacije, upisao je posle toga master… Ali je totalno pod maminom čizmom, kao da mu je ona gospodarica, a ne roditelj. To mi se jedino ne dopada.
Kolegica se udaje uskoro i zabranila je pojedinim ljudima da dovode svoje beba na svadbu, uz objašnjenje da je bebama naporno to i da će im biti vruće tu. Rekla je da roditelji nece moći plesati i opustiti se čitavu noć, a ustvari neće bebe na svadbi samo da joj ne bi svadba "uništena" bila sa plakanjem. Rekla je da su djeca od 5-6 godina dobrodošla, a ni sama nije svjesna da će joj više ta djeca "štete" napraviti na svadbi nego bebe. Toliko mi se počela gaditi, i stvarno osuđujem to ponašanje, valjda svaki roditelj zna da li može sa bebom na svadbu i zna šta je dobro za njegove dijete. Nije svaki roditelj u mogućnosti da ostavi svoje dijete kod nekoga da bi mogao da se "opusti" i pleše čitavu noć.
Kako je teško da posle duge duge veze opet budete sami...
Kad i kako su nastali papci i seljaci? Ili ih je uvijek bilo? Nekako mi se čini, da prije, koliko god da su ljudi možda bili i neuki i nepismeni, ipak su bili gospoda (nevezano za mjesto prebivališta i zanimanje). Tipa, osnovno vaspitanje, kultura, pristojnost - sve na mjestu. Znao se red, znalo se za poštovanje, kako se obući, ophoditi i ponašati u javnosti. Danas mi se smuči od mangupčića i damica neumjesno obučenih, sa ruznim izražavanjem, klošarskim stavom, uličarskim ponašanjem. Posmatram upravo jednog youtube-era, koji je prije neki dan svojim prenosom uživo bukvalno obrukao čitavo naše društvo zbog načina opohođenja i nekulture (o neznanju i neobrazovanosti za današnje standarde ne bih ni da pričam). Kako se ljudi pretvore u takvo nešto, kako se 'uzgoje' takve sorte? Slažem se da imamo puno propusta u sistemu i društvu, ali imali smo ih uvijek, pa nije (čini mi se) bilo ovakvih spodoba.
Al' kad mi je bivša svekrva 'očitala lekciju' jer ne volim breskve, kao to nije normalno, kako mogu da ne volim breskve, ko još ne voli breskve, kako ću kad budem imala decu...
Želim da mi privatni posao uspije i stvorim dobar život za budućnost uz trud i rad naravno.
Ljudi moji ja sam prodisala otkad sam se odselila u drugu državu. Taj nivo mira u životu nisam imala. Kući sam stalno kukala jer mi je takvo okruženje bilo, bila nervozna, neraspoložena, bila u dugoj vezi koja me ne ispunjava samo da me moji ne smaraju što sam sama. Ovde sam druga osoba. Pored bolje finansijske situacije ne mogu da ne primetim da ljude na poslu uopšte ne zanima da li si udata, da li imaš decu i da li ih uopšte želiš imati. Za njih je to privatno pitanje i to me niko nije pitao. Dok sam kući stalno slušala kako treba da se udam i imam dete s obzirom na moje godine, a ovde mi stalno govore kako sam jako mlada. Naravno ima i dana kada sam nikakva jer se još prilagođavam, ali hoću da kažem da taj osećaj slobode i mira nisam osetila kući iako sam već dugo samostalna, ali jednostavno okruženje mi je bilo užas. Ovde se i nekako bolje organizujem, ništa mi nije teško. Uskoro idem kući i već se pripremam za kukanje i pametovanje kako je kod nas sve bolje, a ne u tuđini 😅
Lik ne zna ni da postojim, a ja zbog njega odbila dvije prosidbe sjajnih ljudi. Tješi me samo da su se spasili mene nenormalne, samo još to ne znaju. S fatalnim likom sam progovorila uvrh glave pet rečenica, nešto promucala i to je sve od naše interakcije.