Uzela sam kuče pre godinu dana i to je najbolje stvar koju sam mogla da uradim.
Sve turisticke gradove, mjesta, lokacije, posjećivala bih van sezone, makar bila sama samcata na tom mjestu ali išla bih van sezone. Samo tako mogu vidjeti prave ljepote nekog grada ili mjesta. Ne podnosim gužvu, buku... fuj.
Nemam više živaca, snage a ni strpljenja za dete. Preumorna sam, umorilo me je majčinstvo, nijednog trenutka nisam uživala u tome. Izgubila sam sebe, volela bih da sam kao druge majke koje uzivaju u svemu tome. Žao mi je svog deteta što ne mogu da mu budem dobra majka. Stvarno ludim i više ne znam kuda ću...
U vezi smo skoro godinu dana. Ona ima društvene mreže, a ja nemam. Klasični je zavisnik od storija, slika i gluposti. Mene to ne zanima i nisam neki bolesnik, ali da li je vama normalno da za ovaj period nije okačila ni jednu našu sliku niti story? Okej, sad ćete reći da želi privatnost. Ali kada sa drugaricama ode negdje izbace milion storija i slika zajedno, a kada je sa mnom slika samo sebe. To sam joj onako suptilno prigovorio i njen je odgovor bio da kao želi privatnost i kao ne mora svako da zna, ali meni se čini da je ta privatnost aktuelna samo kad sam ja u pitanju. Po meni, čim neko želi odati utisak slobodne osobe na društvenim mrežama, to je znak da traži bolju priliku i da joj prijaju muvanja i znakovi pažnje koje joj svakodnevno šalju razni likovi, a koje ona navodno sve kulira.
Kunem se da ću, čim dobijem vizu i počnem da radim, svakog meseca barem 200e slati deci kojima je potrebna novčana pomoć za lečenje. Moje dete je pobedilo bitku i želim svoj deci da pomognem!!!
Ako nađem još jednu farmaceutkinju, proglasiće me pacijentom. Poslednjih 6 devojaka su nosile beli mantil 😂😂😂
Na moru primetim jednu mladu mamu. Počnemo da razmenjujemo poglede i ona u jednom momentu dok se mali igrao u plićaku isplezi mi se i pokaže mi si*u. Ja uzmem i priđem joj da se upoznamo i ona me naduva pred klincem najstrašnije. Uveče, ne znam ni kako me je našla, stiže mi poruka na fb da dođem kod nje posle 12 i pošalje mi lokaciju. Ne kontam ništa žene..
Voleo bih da mi je ulica puna ljudi kao nekada, da svako u svom dvorištu nešto radi, da se čuje dovikivanje, šala, smeh, da prolaze kola i šetaju ljudi. Većina je pomrla ili se odselila, ostalo par ljudi samo, kuće oko mene prazne, tišina, samo se čuju laveži pasa, a ulicom niko da prođe da sretneš i pozdraviš nekog. Baš se osećam usamljeno.
Toliko volim svog dečka ali sam ponekad namerno hladna i bezobrazna prema njemu da se ne bi opustio previše.
Nacrtao sam brkove i otišao na posao. Koleginice sa nacrtanim obrvama su mi rekle da nisam normalan.