Mnogo sam besan i ogorčen, pun negativne energije ko nuklearka samo čekam kad ću eksplodirati. Ništa mi ne ide nigde prispeo nisam, nikad pravog prijatelja, devojke, posla ma ništa. Toliko mi se svega nakupilo da jedva održavam "mir" u sebi. Da me vidite na ulici pomislili bi kako mi je sve potaman i kako mi ništa ne fali u životu. Sve je to fasada a iznutra sve ključa i kipi. Prvo sam mislio da je to samo faza ali to je sad već jedan dug vremenski period. Imam osecaj da sam zaglavljen i da stojim u mestu i nikako da mi se nešto pokrene u životu na bolje. Nikom ne bih poželeo ovakav "život" jer nije život, u agoniji sam koja nikako da se okonča na bilo koji način. Nikom nije život savršen al verujte mi ovo je daleko i od dovoljnog.
Ljudi se danas žale kako su mnogo usamljeni i otuđeni. A zašto je to tako? Zato što nasjedamo na propagandu i lajf koučeve koji godinama vrte priču kako treba "postavljati jasne granice", znati reći "ne", odlaziti na "crvene zastavice" odnosno na svaku sitnicu, jer pazite, niko nije savršen i niko nije bez mane itd ali su to ipak "crvene zastave"... mnogo smo se otuđili, odbacujemo ljude iz živote zbog sitnica i gluopsti, ne primamo ni ljude više u kuću ako slučajno naiđu nenajavljeno, ljudi su nekad sa komšijama pili kafu, družili se, razgovarali, porodice živjele zajedno, zajedno se držali i čuvali, pomagali jedni drugima. Danas svi hoće samostalnost, postavljaju granice, ljute se za svaku sitnicu, niko neće da pređe preko najsitnijih stvari, zato danas dolazi do tolike usamljenosti. Potrudite se, ne slušajte tu propagandu sa Zapada, družite se ljudima i biće sve bolje kad budemo bolji.
Pre par godina sam skupljao prljave šolje u kafiću i živeo sa cimerom, verovao sam da život nema smisla. Danas radim od kuće za pristojnu platu i planiram svadbu sa ženom koja me voli. Život itekako ima smisla.
Da li je samo meni idiotski kad odu u neki grad na putovanje, pa slikaju izlog "Prada" ili "Gucci"? Koja je poenta tih slika? Jel to neka znamenitost tog mesta?
Kaže mi da je zaspao sinoć. Nema problema. Konkurencija mu nije zaspala.
Oduvek sam bila "dobra devojka", poslušna ćerka, posvećena starija sestra, tradicionalna žena sve dok nisam naletela na budalu koja mi je upropastila život, imam 28 godina i razvodim se, nije me sramota, došlo je mojih 5 minuta, ostala sam željna putovanja, romantike i seksa!