Mi smo par koji probleme gura pod tepih kako bi sve bilo u redu. I nikad se nismo posvađali.
Imala sam komplikovan porođaj, dobijemo infekciju i beba i ja. Beba ostane na intenzivnoj, ja u sobi, cimerke se menjaju i donose im bebe, ja sama čekam. Na svu tu muku, posete nisu dozvoljene u tom porodilištu. Konačno mi donesu bebu da bude sa mnom, mleko mi kasni, ali pokušavam, srećna sam što je dete pored mene sve ostalo je nebitno. Dovode mi novu cimerku, saznajem da je i ona pedijatrijska sestra. Pokušavam da dojim dete, ne ide baš kako treba, ili ja ne radim stvari kako treba nije ni bitno. Zadremam... I čujem tu istu cimerku kako razgovara s nekim telefonom i kako se podsmeva tome kako ja pokušavam da dojim i kako ne umem da namestim dete itd. Evo sad posle godinu dana i dalje mi to padne napamet i volela bih negde da je sretnem i da joj kažem da nisam nikada srela tako zlobnu i nevaspitanu osobu.
U strašnoj sam depresiji. Imam 40 god i dete od 9 (iz vto). Pokušali smo prošle godine opet ali nije uspelo. Ubija me to što ne mogu da ostanem u drugim stanju i rodim još jedno dete. Ja želim, sin želi brata ili sestru, suprug isto ....ali ne ide. Očajna sam...
Neka priča ko šta hoće, najbolje je**čice su one sa kratkim noktima i malim grudima. Ove naduvane instagramuše nisu ni za k.
Svake godine na Božić idem u sestre, ja svake godine kupujem darove i njoj i njenom djetetu i njenom mužu. Od nje svake godine dobivam isti izgovor, neman para. Malo me to povrijedi jer ja bi bila presretna i s jednim komadom Božićnog ukrasa, (nije da je turbo siromašna) da je od nje i od srca, može ga napraviti s djetetom ma od štapica za uši ako želi, al daj momenat jedan pažnje i želje, namjere, malčice truda. Sjećam se da majki isto nisam imala da poklonim ništa zbog tadašnje situacije, kupila sam glinu od tadašnjih 5kuna i napravila joj sunce, dan danas ga drži na zidu. Namjera je bitna ljudi ne vrijednost.
Poseban krug pakla postoji za ljude koji uđu u radnju pet minuta pre zatvaranja.
Neke đevojke koliko god da su sređene i dalje imaju tu facu “idem da pomuzem kravu”.
Nikad nisam do sada pomislio da si blagdani toliko teški...imam 30 godina i sjedim u mraku sam, Božić je prošao a ja još brišem suze od prije 5 dana.
Kada zaklopim oči, sjetim se prošlih Božić, maminih kolača, tatine pjesme. Sjetim se kako je sva rodbina bila na okupu, pjevali, družili se i jeli. Mojih roditelja više nema, nekih ljudi iz šire rodbine više nema među nama, nekih odnosa više nema. Sve mi to jako nedostaje.