Kako sam ja glupa. Zvao me je pre 6 meseci prvi put. Zvaničan ton, hladan, odsečan, veoma stručan u svom poslu u tih nekoliko telefonskih razgovora sam videla da zna o čemu priča, ali sam zaključila onako za sebe … to je neki matorac, nadrndan, ide mi na živce. Kada je pitao mogu li doći do njihovog pogona rekla sam da će doći moj kolega da se ja ne bavim tim stvarima. I tako prošlo je skoro 6 meseci. Opet zove. Ton malo drugačiji ali za svaki slučaj me ne pušta, mora se znati ko je glavni. Sad ne pita da li mogu doći nego se najavljuje da će doći do naše firme pa eto bilo bi lepo da budem tu. Veliki kupac, znam ne mogu ga izbeći. Da skratim…zaljubila se na prvi pogled! Tuga samo što zbog posla naša veza je ravna nemogućoj misiji.
Otišla sa 38 u inostranstvo, sada imam 51 godinu i prvi put u Srbiji posle toliko godina. Normalno je da sam ostarila ali nije normalno koliko me svi vređaju kao da oni ne stare. Preseo mi dolazak.
Previše pažnje dajemo influencerima, a premalo ljudima oko nas.
Gledam i ne verujem koliko žena može da se ponizi. Imam jednu drugaricu koja se u poslednih nekoliko godina samo lepi za zauzete muškarce. Kaže da niko ne može da joj odoli i da može da ima svakog. Međutim ti momci se zabave sa njom malo i vrate se devojkama, a ona posle plače i juri za njima. Ona je stvarno dobar drug, prezgodna i prelepa i stvarno ima puno udvarača, ali nju uopšte ne zanimaju slobodni momci. Pokušavala sam bezbroj puta da pričam sa njom, da zaslužuje mnogo bolje, da izgradi pravi odnos sa nekim, ali ne vredi. Evo sad se zakačila za druga mog dečka. Ima devojku, rekao joj da ga ne zanima, ali ona je uporna. Gde god on izađe, ona se odmah pojavi. On je maksimalno izbegava, u poslednje vreme je čak i grub prema njoj kad vidi da ne može da joj se objasni lepo. Ne znam na koji način da pričam sa njom jer očigledno ništa ne dopire do nje. Mislim da je došlo vreme da se polako distanciramo.
Nakon svega do sad što se izdešavalo, shvatio sam da se nikad ne treba stresirati. Ništa mi stresiranje u životu pomoglo nije.
Eh da mi je ova pamet, a da se mogu vratit 15 godina unazad.
Volim da putujem sama i ne znam šta je ljudima tu čudno. Putujem sama od ranih dvadesetih, jer se sa društvom nikad nisam mogla dogovoriti. Kad god predložim nešto uvek izgovori, te videćemo, te ne mogu sad, mogu za šest meseci, ili kao pristanu, ali kad treba kupiti kartu onda odustanu. Smorilo me da moljakam nekog ceo život, te odlučim da krenem sama i više nikog ni ne zovem. Svi vi koji ne putujete jer nemate s kim, nemojte nikog čekati, proći će vam život tako.
Mislila sam da je možda do mene to što sam izgubila kontakt sa tri najbolje prijateljice i rešila sam svaku pojedinačno da kontaktiram. Dve su se obradovale jako i popile smo kafu, treća najbolja me je odbila uz izgovor da nije trenutno u gradu i da će se javiti. Nakon toga se više nijedna nije javila i shvatila sam da sam ispala budala. Pouka priče je, ne vadite ljude iz kante kad vam je dosadno.
Stalno gledam oglase o prodaji nekretnina u nadi da ću naići na nešto iole normalno. Ne mogu da verujem da ljudi godinama oglašavaju iste kuće, stanove, da nisu iste ni okrečili a svake godine sve veća cena. Čemu to? Niste prodali ni dok je bila niža cena, čemu se sada nadate? Izgleda da ću večno biti podstanar a vi vlasnici nečega što nećete prodati. I niko ništa ne dobija time.
Moj otac je majstor (građevinac) sagradio pola grada i okolinu (kuće, objekti ma sve) i kao mala sam oduvek sanjala da kad porastem i udam se, da će on i moju kuću da sagradi. Sad imam 22 godine a on 54 i shvaćam da će biti star, možda neće ni biti živ kad budem gradila kuću...boli me...