Živim u omanjem gradiću u Vojvodini i srećan sam što živim u baš takvoj sedini gde je grad ali i njive i gde se osećate kao i da ste na selu. S jedne strane imam grad kao urbanu sredinu ali mogu i da pobegnem na svoju njivu ili obližnji kanal ili salaš. Što sam stariji ovo mi sve više odgovara mada velike gradove nikad nisam voleo kao ni život u stanu. Dok sam studirao shvatio sam da nije to za mene i da ne mogu da se naviknem da živim tu ceo život. Ovde imam slobodu i nekako se srećnije i prirodnije osecam. Da ima Okej poslova i normalnih primanja mnogi ljudi bi ostali i živeli tu gde su se i rodili. Volim ovaj miran i staložen život bez stresa i turbulencija.
Zašto su ljudi postali toliko naporni? Pita me poznanica što ne idem u teretanu, evo ona krenula i super je. Mislim se, lako je tebi kad živiš s mužem, u svojoj kući, a ja živim sama i plaćam kiriju. Od čega? Pa još i da imam auto, a sve je skupo. Odakle? Posle te prozivaju kad nemaš auto, ne živiš sama... Pa ne može sve. Većina njih koja sve to ima, živi ili s roditeljima ili s mužem, pa im roditelji dodatno pomažu.
Smatram jadnicima željnih pažnje, sve one koji ostavljaju citate po društvenim mrežama.
Šta je ovo s ovim poslovima?? Jedva da ima šta, a ako šta nađeš gledaju da te iscijede max, za malu platu!
Slučajno sam se upoznala sa jednim dečkom preko društvenih mreža. Malo po malo počeli smo svakodnevno da se čujemo i dopisujemo. Ali se nismo videli, jer je bio van zemlje. Po prvi put sam se istinski zaljubila u nekog. Momak je bio itekako kulturan, vaspitan a ja sam se uplašila od previše pažnje koje mi je pružio jer sam mislila da se folira i da neće ništa ozbiljno. Prekinuli smo kontakt, ali nas je sudbina ponovo spojila, i ja sam naravno bila oduševljena njegovim trudom. Dečko nije bio moje vere što mi nije toliko smetalo. Ne volim kad me neko toliko pritiska i želi da zna svaki moj korak.,.. Tako se završila naša priča, on je našao devojku sa kojom je srećan, vratio se da živi u zemlji, a ja i dalje zaljubljena u njega gledam njegovu sreću sa lažnog profila na instagramu...
U 7. sam mesecu trudnoće. Svako misli da ima pravo da me komentariše kako hoće. Jedni pričaju kako ne treba sad da držim dijetu jer jedem za dvoje (daleko bilo da sam na dijeti, jedem normalno i samo mi je stomak porastao), drugi kažu da sam ogromna i da treba da pazim jer će muž prestati da me voli ako se udebljam?! Svi misle da je ok da mi pipaju i trljaju stomak bez pitanja i dozvole. Kad odgovorim otresito i izmaknem se da me ne bi pipali, čude se što sam neprijatna, cokću, prevrću očima... Jesam li ja luda ili sam okružena ludacima?
Ostavila sam dečka jer više ne mogu da trpim njegovu histeriju, napade besa, vikanje da sam uvek ja za sve kriva..ljubomoru... Dosta mi je toga više, to nije veza već mučenje.. 6 godina smo zajedno bili.
Imam super odnos sa suprugom i mnogo se volimo. Kad bolje razmislim, sve veze su mi bile pune čari i sa kvalitetnim osobama. Nikada nijednu bivšu za vezu nisam, niti moju suprugu, nisam upoznao u baru/klubu/kafani ili na dejting aplikaciji. Sve devojke koje sam upoznao na pomenutim mestima su bile olupine kojima ne samo da ne možeš verovati, već se ne možeš osloniti na njih. To je samo me, I and myself mod u mozgu, u večnoj potrazi za dramom i zabavom.
Volim svog momka najviše na svetu, jako je dobar, lep, zgodan ali mi u dubini duše pomalo smeta što je nizak(173) iako smo 5 godina zajedno. Površno znam al ne znam kako da se izborim sa tim.
Uvek me nervira kako je moja majka slabić sa svima osim sa mnom. Nije joj teško na mene da viče niti da mi kaže nešto loše, a drugima sve popušta i sve prećuti. Jednom je rekla "ja ne želim da vičem na životinje" na šta sam joj odgovorila "ako na mene možeš da vičeš, možeš i na njih" i odmah je zaćutala. Ne kontam zašto je prema svima i ljudima i životinjama popustljiva, samo mene koja sam joj najbliža voli da ugnjetava.