Svake godine na Božić idem u sestre, ja svake godine kupujem darove i njoj i njenom djetetu i njenom mužu. Od nje svake godine dobivam isti izgovor, neman para. Malo me to povrijedi jer ja bi bila presretna i s jednim komadom Božićnog ukrasa, (nije da je turbo siromašna) da je od nje i od srca, može ga napraviti s djetetom ma od štapica za uši ako želi, al daj momenat jedan pažnje i želje, namjere, malčice truda. Sjećam se da majki isto nisam imala da poklonim ništa zbog tadašnje situacije, kupila sam glinu od tadašnjih 5kuna i napravila joj sunce, dan danas ga drži na zidu. Namjera je bitna ljudi ne vrijednost.
Poseban krug pakla postoji za ljude koji uđu u radnju pet minuta pre zatvaranja.
Neke đevojke koliko god da su sređene i dalje imaju tu facu “idem da pomuzem kravu”.
Nikad nisam do sada pomislio da si blagdani toliko teški...imam 30 godina i sjedim u mraku sam, Božić je prošao a ja još brišem suze od prije 5 dana.
Kada zaklopim oči, sjetim se prošlih Božić, maminih kolača, tatine pjesme. Sjetim se kako je sva rodbina bila na okupu, pjevali, družili se i jeli. Mojih roditelja više nema, nekih ljudi iz šire rodbine više nema među nama, nekih odnosa više nema. Sve mi to jako nedostaje.
Kakav raspad sistema pred praznike, svi kao nesto žure, glume, trče kao muve bez glave a ne znaju ni oni zašto, kao raduju se novoj godini, a sve oko nas se raspada, koliko je to tužno.
Želim samopouzdanje naših treš pevaca koji sebe nazivaju umetnicima.
Živim u skladnom braku, žena na mestu a ja pažljiv i nikad joj nisam ništa opsovao niti ona meni. Deca punoletna, sin pevač, a i ćerka će izgleda biti pevačica. U subotu idemo po prvi put gledati sinov nastup pošto peva u blizini. Spremio sam dve hiljade evra i sve ću dati na muziku! Za familiju kakvu imam spreman sam dati sve pa i svoj život!
Veoma me nervira što se na ulogu domaćice u današnje vreme gleda kao na nešto negativno. Domaćica sam svojom voljom, imam troje dece i meni je lepo. Po društvenim mrežama vidim kako feministkinje, koje treba da brane sve žene, neovisno o boji kože, seksualnosti, zanimanju, osuđuju domaćice. Imam fakultet, ne radim i odlučila sam da se posvetim deci. Za mene je bogatstvo izvesti decu na pravi put, da budu dobri, pošteni i vredni ljudi. Znala sam ceo život da želim tako, a fakultet sam završila samo iz ljubavi prema nauci, iako ne planiram time da se bavim. Možda ću se baviti kada deca porastu. Inače, muž mi je divan i u svemu mi pomaže i podržava. Ima dobru platu i kada platimo sve troškove, ostatak plate daje meni da trošim gde i kako želim. Nikad mi ne prebacuje da on zarađuje, što te žene žele da kažu. Volim feminizam, ali za neke stvari su isključive. Biti domaćica je super ako imate dobrog muža. Samo bih da dodam da mi deca ne idu u vrtić, već sam im skroz posvećena.
Šta ljudima nije jasno ako kažem da ne ljube moje dete (bebu) u ruke i lice? Ovo treba biti OBAVEZNO PRAVILO za svu decu od rođenja pa sve dok to sama ne budu znala da kažu. Apsolutno niko, ni baba ni deda, ni ujak ni tetka, a kamoli neko dalji, NIKO nema prava da se ljuti ako roditelji ne dozvoljavaji ljubljenje svog deteta. Ovo nije molba, ovo je apel, NE LJUBITE DECU (BEBE) U RUKE I LICE osim ako niste roditelj tom detetu!