Nakon 5 teških godina borbe sa paničnim napadima i depresijom, ja sam dobro već 11 godina. Radim, putujem, izlazim. Bilo je teško ali korak po korak uspjela sam. Bilo je kriza ali i to je prošlo. Sad mi se ukazala prilika da odem u Ameriku. Ja se budim, strah me, hoću li uspjeti? A što ako padnem? U to kad razgovaram sa mojima, a što ideš kad imaš toliki stres, nemoj ni ići. Pa zovem svoju dugogodišnji školsku prijateljicu. Ništa ti ne bude bilo, idi uživaj, i samo pozitivno. I kupi mi džemper. Ona mi je besplatni psiholog i jedina osoba koja kad god ju zovem točno zna što će ti reći.
Što sam starija, sve više želim da budem domaćica. Kao mlađa sam maštala o velikoj karijeri bla bla, a sad vidim koliko je to naporno. Radim od 8 do 4 i kući ne dođem pre 5. Ako nekad ostanem duže na poslu, onda i kasnije stignem kući. Trenutno živim sama i nemam decu, a toliko me izmori što sam van kuće svaki dan po 10 sati minimum da nisam ni za šta. Nemam uopšte volje nakon posla, ne mogu da zamislim da sutra na sve to imam i decu kojoj se posle napornog radnog dana moram posvestiti. Želim porodicu kojoj ću se posvetiti 100%, a ne samo sat-dva na dan.
Bio sam loš đak u osnovnoj i srenjoj školi, a na fakultetu (državnom, tehničke struke) sam blistao i bio jedan od najboljih studenata. Sada radim kao inženjer. Neka sam ograničen, ali neću i ne mogu da učim ili radim stvari koje me ne interesuju.
Žena hoće da ostanemo na jednom detetu. Ja hoću razvod. Dogovor je bio bar dva. Da je imala tešku trudnoću ili porođaj, pa i da razumem, ali prošla je glat kroz sve to. Ne želim da moje dete odrasta samo, bez brata ili sestre. Ne želi da čuje o usvojenju.
Jedna od najlepših uspomena na bivšeg dečka je kad smo išli zajedno iz škole. Bio neki veliki minus i jak vetar. Ja curka naravno loše obučena, gore samo košulja i kaput. Smrzavala sam se. Skinuo je jaknu i džemper na sred ulice i naterao me da ga obučem. Dao mi je i njegove rukavice.
U nekoj sam fazi kad mi je sve ravno. Apsolutno me boli uvo za svima, osim par članova porodice mada mi i oni skaču po glavi često. Ili sam se umorila ili sam prolupala, trećeg nema.
,,Ne razvodimo se zbog dece!" Moji roditelji su se oduvek svađali pred nama. Vređali najžešće, čini mi se da su se takmičili kako će jedno drugo da povrede. To su bile drame, tirade... Potom bi se međusobno ogovarali kod nas dece. Maštala sam da sa roditeljima odem na izlet ili more kao druga deca. Nije ih zanimalo, zanimao ih je njihov rat. Mama bi od rata nalazila spas u kujni, a tata u kafani. Bar to, tad sam bila srećna, jer bi bio mir. Kratkotrajan, dok se tata pijan ne nacrta. Rado sam išla u školu i podsvesno nosila recept od kuće da sve probleme rešavam agresivno. Majka bi pred razrednim govorila, ne znam šta je, pubertet, valjda'. Nije mi se dolazilo iz škole kući. Lunjala bih po drugim porodicama gde su drugari živeli srećno sa pitomim roditeljima. Kao vrlo malu brat bi me šetao da to ne trpim i ne gledam. Danas? Danas su stari i bolesni. Hvale se dugim brakom od 40 godina. Za mene 35 godina rata i trovanja. Imam divnog muža i slažemo se predivno. Kod svojih slabo idem!
Otac mi je rekao ako ikad dođe do toga da se rastanem od svoje žene, da trebam znati da će on biti na njenoj strani. Jeste ona dobra i brižna do nas sviju, sa svojom taštom tj.mojom mamom ko ćerka i mama ali ipak bi roditelj trebao da stoji uz svoju krv pa kakvo god da je to djete, ovako ispadam ko neko deveto prase!