Kad sam bila mala, pitala sam vaspitačicu u vrtiću da li glas može da se istroši.. Rekla mi je da može i da moram da ga čuvam, da ne pričam mnogo.
Prijateljica mi se preselila u Njemačku i ima troje djece. On je ostao tu i ima troje. Prije 20 godina bili su jedno drugom prva, velika, srednjoškolska ljubav. Svako ljeto kada ona dođe ili kada on dolazi poslovno u Njemačku vide se. Ne mogu ih osuđivati jer znam da je to prava ljubav samo im život nije dao da budu skupa.
Dobio sam otkaz, jer sam se suprotstavljao mobingu na poslu. Ne samo prema meni, nego prema svima. Dve godine sam radio kao šanker i konobar dok nisam uspeo ponovo naći posao u struci. Ne kajem se ni minuta. Moje dostojanstvo nema cenu.
Jedino zbog čega se kajem u životu je to što nisam imala ni trunku samopouzdanja i samopoštavanja pa sam puštala svakome da me gazi... kakva sam ja budala bila. E, nema više!
Ako primetite da se trgovac zbunio i da vam je vratio više nego što treba, nemojte uzimati novac. Ti trgovci će na kraju smene biti u manjku i moraće iz svog džepa da daju pare.
Ne radim u prodaji. Takođe znam da ima bezobraznih prodavaca koji pošto poto hoće da vam uvale neku glupost, ali reagujte na to ako vam neko pogrešno vrati kusur, bilo manje ili više.
Imam 35 godina i tetku u Kanadi. Dobrostojeću. Nikad nas nije pozvala u goste. Ne samo nas… odabrani članovi tečine familije su odlazili a tetka od svojih nikog nije ugostila. U proseku svake druge godine neko od njih dođe na 6 nedelja. Borave kod familije, tetkine, izvoljevaju, dolaze kad hoće odlaze kad hoće, uvek moraš da si na gotovs kad pozovu da kažu da stižu za pola sata … ako je vreme ručku ručak spremam ako je večeri večera. Ako spavaju ujutro se čeka da ustanu oko 10 pa onda kafa, doručak i redom… mesec dana njihovog gostovanja ove godine sam na neplaniranom odmoru… iznajmila sam stan na Zlatiboru, sreća moja, deca mala a mogu da radim od kuće! Moj mir nema cenu!
Nedelja.. 12 popodne. Vozim se po praznom gradu, nigde žive duše nema. Tmurno, oblačno. Izdaleka ugledam par, momak u tamnozelenom odelu a pored njega, devojka u venčanici. Stajem im na pešačkom, momak mi maše da prođem. Polazim. On mi se osmehne. Ja mu se osmehnem. Odlazim. Momak u odelu bio je moja velika ljubav iz gimnazije. Neka im je sa srećom. :)
Mrzim brak, decu, žrtvovanje za muža/porodicu, kuvanje, čišćenje itd. Nemam ništa protiv ljudi koji to sve žele i vole, ali ja to ne mogu.
5 godina i 4 mjeseca veze... Upoznali se na nemogućoj lokaciji gdje se nikad ne bi očekivalo da se dvije duše mogu sresti. Ona 19, ja 24 godine. Ja u Sarajevu, ona 100km od Sarajeva živjela. Došla u Sarajevo na fakultet, preselila se...
Prelijepe godine smo imali, najljepše trenutke... Duša me boli. Moralo se završiti. Stavio sam ispred nje i posao i karijeru, a odustao od stvaranja porodice.
Pozvao je... Pričali... U meni sve puklo, raspao se na 1000 komada... Za njeno bolje sutra, ovako je bolje. Nije nam suđeno bilo, nisu nam se na kraju zvijezde spojile.
Ona je i dalje moje sve... Svaku noć se vozim, sam, gradom, patim, ujutro se nekako sastavim... Kažu mi da sam se promijenio, a ne znaju da sam se raspao na najsitnije komade...
Svadba mi je uskoro, dečko i ja smo se posvetili maksimalno da sve organizujemo kako treba, ipak je to jednom u životu. Fokus nam je na gostima, sa ugostimo samo drage i bliske ljude i da se na našoj svadbi osjećaju prelijepo. Međutim, svi su se počeli petljati, milion puta u danu mi kažu šta će ti dekoracija, to je bacanje para, da je naša svadba ne bi izabrali te ljude da nas fotografišu… Baš mi je krivo što se na kraju od tih ljudi koji su nama dragu niko ne raduje, nego nasuprot svojim nepotrebnim ispadima kvare sve…