Kupila sam šorc za 50din i u džepu pronašla 600din (na buvljaku).
Ne vidim sebe u ulozi majke i to više ne forsiram. Ranije sam sama sebi nabijala tenziju.
Spreman sam zvezde sa neba da skidam devojci koja nije opsednuta instagram fantazmagorijama i ne pati od statusa na društvenim mrežama. Takve su danas toliko malobrojne da vrede "suvo zlato", što bi rekao naš narod.
Imam sreće s instruktorkom, zna da objasni nije živčana i ne galami.
Mislila sam da nikad neću biti majčinski tip. Danas to dijete volim više od svega i najviše volim vrijeme provedeno sa njim.
Nisu mi jasni ljudi koji dižu kredite za skupa kola, letovanja, zimovanja, a žive sa roditeljima u kući…
Koliko su meni ove zabave gde se otkriva pol deteta odvratne. Odvratne su mi zbog reakcija roditelja. Retko ko se istinski obraduje detetu ma kojeg da je pola, većina se smori, nebitno da li oba roditelja ili jedno. Fuj. Prave se tužne face, mrgode se, npr ako ispadne dečak, onda očevi i majke skaču, bacaju sve pred sobom, cepaju majice, bljak. Tačno se vide da im je drago što nije devojčica. Užas. Zbog takvih nezahvalnih budala bi ukinula to, da se ja pitam. Stvarno ponižavajuće.
Nakon 5 teških godina borbe sa paničnim napadima i depresijom, ja sam dobro već 11 godina. Radim, putujem, izlazim. Bilo je teško ali korak po korak uspjela sam. Bilo je kriza ali i to je prošlo. Sad mi se ukazala prilika da odem u Ameriku. Ja se budim, strah me, hoću li uspjeti? A što ako padnem? U to kad razgovaram sa mojima, a što ideš kad imaš toliki stres, nemoj ni ići. Pa zovem svoju dugogodišnji školsku prijateljicu. Ništa ti ne bude bilo, idi uživaj, i samo pozitivno. I kupi mi džemper. Ona mi je besplatni psiholog i jedina osoba koja kad god ju zovem točno zna što će ti reći.