U zgradama kao da majmuni žive. Ne, dečja igra nije vrištanje i ne, niko nije najgori komšija što mu smetaju deca koja vrište. Svi vi koji to pravdate, idite u inostranstvo i vidite da li deca tako vrište kao kod nas. Kod nas nema nikakvog reda, ničega i još to pravdate, a posle se čudite i kao nije vam jasno što su deca bezobrazna, što nam se država raspada itd. Onda i ove komšije koji se dovikuju s decom sa balkona... Nismo u džungli, naučite se kulturi i lepom ponašanju. Kad ćete u Švajcarskoj videti da se neko dovikuje, da deca vrište itd.?!
Kada sam pre 2 god. raskinula sa sadašnjim mužem, niko nije imao pojma da je razlog tome što sam u razmaku od par meseci imala 2 spontana i da je to toliko uticalo psihički na mene, jer je on jako želeo dete, a ja sam se osećala kao ubica da sam u celom tom svom bunilu kao izlaz videla raskid. Kolege na poslu su širili svakakve laži o meni od toga da sam ga prevarila do toga da sam u šemi sa oženjenim kolegom, iako nisu imali povoda za to, a ja sam bila prezauzeta da pomognem sebi da bih se bavila tračevima. Mi smo se pomirili, otkrila sam uzrok svojih spontanih, ostala trudna i rodila dete. Uskoro treba da se vratim sa porodiljskog, a toliku gorčinu osećam prema svima na poslu jer sam u međuvremenu čula da me pojedinci i dalje ogovaraju, da ne znam da li ću biti u stanju da više kuliram njihove tračeve bez da postanem jako drska pa da idem čak i dotle da krenem svima da pravim razne smicalice da bih se odbranila jer znam kakve hijene mogu da budu. Trenutno nemam mogućnost promene posla.
Moji roditelji ne razumeju zašto ne volim da im se javljam svakog dana, već mi je dovoljno samo jednom nedeljno. Obezbedili su mi sve što mi je trebalo i podržali su me, mada sam živeo u studentskom domu i trošio minimalno. Od kad sam završio fakultet i zaposlio se, nisam im tražio ni dinar, imam i više nego dovoljno i pomažem njima kad zatreba. Problem je što nisu ostvarili odnos sa mnom dok sam odrastao i bio u tinejdžerskim godinama, nikada nismo pričali o devojkama, kako bih trebao da se ponašam i šta da radim. Poslali su me na fakultet totalno nespremnog, nisam znao kako da se ponašam. Srećom, naleteo sam na sjajne cimere u domu koji su mi pomogli da se socijalizujem i uklopim, završim fakultet, nađem posao, a kasnije i devojku, koja mi je sad žena. Ali jednostavno nemam sa roditeljima taj prisan odnos, više mi to dođe kao neka obaveza. Ako ništa drugo, znam kako treba da se ponašam prema svojoj deci da se i njima ne desi isto.
Dečko mi je pre 2 meseca rekao kako je pročitao negde da je devojka priznala dečku posle 2 godine veze da je sve vreme glumila orgazme. Rekao mi je da ne može da veruje i da ne zna šta bi radio kada bih ja radila tako nešto. Istina je da sam ja svaku put glumila orgazme sve 3 godine naše veze, da bi se on osećao dobro. Odlučila sam da neću više to da radim, da ću se posvetiti svom uživanju i ne radim već 2 meseca, međutim on me sad optužuje kako ga varam, jer nisam kao pre u se*su. Mislim da ću mu priznati, svaki put isto, svađa nakon sek*a, zašto ne svr*im, a on radi sve da me zadovolji i zato misli da ga varam, ne mogu više...
Radim kao nastavnica hemije u jednoj osnovnoj školi i mogu samo da primetim da nam generacije idu u sunovrat. Da se ogradim nisam ja neki stariji nastavnik imam 32 godine. Deca su danas sve bezobraznija, a imaju sve, od najskupljih stvari, letovanja i zimovanja, ali su jako nevaspitani. Gledam moju generaciju svi smo bili uglavnom dobri, a bezobraznih učenika je bilo u manjini. Sada je dobrih učenika u manjini i to ne mislim na učenje nego ponašanje. Sve im je dozvoljeno, ne sme im se ništa reći. Jedan učenik me je pogodio olovkom u oko i nije sankcionisan. Samo je otišao na kratak razgovor kod psihologa i ništa. Razmišljam da dam otkaz. Volim ovaj posao, ali je postalo stvarno nemoguće trpeti. I nisam ja neka nastavnica bez autoriteta, svi nemamo autoritet i svi ovakve stvari doživljavaju.
Kad god vidim da nam je intimni život upao u rutinu uzmem kamgru i tada vodimo ljubav kao manijaci. Nako toga nekako imamo oboje svježu energiju i sve bude kao na početku. Radim to već 10 godina i nikada mi nije palo na pamet da ju prevarim.
Zavidim ženama koje nemaju policistične jajnike. Pun mi je k skupih lekova, čajeva, opadanja kose, akni i lekara i ciklusa koji i pored toga retko kad dođu i tako od osnovne. Vezbam i jedem zdravo, a moj budžet ne može da izdrži. Imam 22 godine i iscrpljuje me sve ovo pored drugih problema koje imam.
Prestala sam da osećam bilo šta prema svom suprugu. Oboje smo u ranim 30-im godinama i kad smo se upoznali, on je bio privlačan, trenirao je i vodio računa o sebi. Vremenom se zapustio, ugojio 30 kila. Ne samo što se ugojio, nego više ni ne vodi računa da ima urednu kosu ili bradu, ne trudi se kao ranije da obuče nešto lepo i prsne parfem. Dok sam ja manje-više ista kao kad smo se upoznali. Pokušavala sam na sve načine da mu skrenem pažnju, da ga motivišem da trenira, da kuvam zdravu hranu, da ga zovem da šetamo ali on kaže da ako ga volim, voleću ga i ovako. Razumem da se ljudi sa godinama menjaju, ali mislim da je stvarno rano da se neko ovako zapusti u 30-im. On hoće bebu, a ja više uopšte nemam volju da ga poljubim. Već neko vreme razmišljam o razvodu, ali sa druge strane se bojim da ne napravim grešku. Van ovoga stvarno nemam šta da mu zamerim i stvarno je dobra osoba, ali ja sam izgubila bilo kakvu želju za njim.
Ne volim nepravdu i ne mogu se prestati pitati zašto loši ljudi uvijek prolaze bolje u životu. Moj tata je varao moju mamu (koja je bila najbolja na svijetu) čitav život, napravio je drugoj ženi dijete dok je bio u braku s mojom mamom, da ne govorim da su se spetljali kad se mama prvi put razbolila…evo nedavno su se oženili u Las Vegasu, kupaju se u parama žive život, a mami će sada biti 3. godišnjica smrti od teške bolesti. Teška nepravda.