Imala sam divnog momka pre dve godine oduvek maštala o takvom nema boljeg i znam da nisam bila dovoljna za njega i zato smo i prekinuli viđali se vani ali svatko u svom društvu nema poruka nema poziva imala sam i neke pokušaje ali ni jedan nije bio kao on čekala sam taj dan kad ćemo se opet vratiti jedno drugom ali danas vidim i saznajem kako ima novu i sad u zadnjih 2 god od raskida meni život katastrofa bez njega nikad srećna nikad ništa mi ne ide što dalje pojma nemam ali da boli boli.
Teži deo odrastanja je kad shvatiš da si zaista bitan samo roditeljima, a nažalost nekad ni njima.
Imam prijateljicu koju sam smatrala najboljom, ona studira medicinu i tu i tamo bi ju znala pitat o nekim svojim zdravstvenim situacijama. U zadnje vrijeme smo se malo udaljile tj ona se odmakla od mene. Ja sam je i dalje smatrala svojom osobom br1 no nekidan kad sam imala potencijalno ozbiljan zdravstveni problem nazvala sam ju u 5 ujutro (što nikad ne radim) na što mi je ona rekla da sam prešla granicu i da je taj poziv neprihvatljiv. Boli me jer sam samo htjela njenu pomoć i bila sam uplašena. Što učiniti?
Radi disfunconalne familije i ismijavanja i odbacivanja koje sam doživjela kao djete od vršnjaka napravila sam od sebe “savršenu” osobu. Od karijere, do karaktera, fizičkog izgleda - garderoba, fileri, botox, svaka meni čast, a zapravo sam gušila autentičnu sebe. Tek sada u 29 sam pošla na psihoterapiju i želim biti zdrava, autentična i s mirom u duši.
Treba mi neki tutorijal kako da mami objasnim današnje vrijeme, kakve su današnje djevojke i zašto nemam djevojku..
Mislim da mi veza neće opstati jer je stan od momka uvek prljav, pun vlage i dlaka od ljubimaca. Ne osećam se prijatno kad dođem kod njega a očekuje da tu živimo jednoga dana.
Ja se zovem Goca, svekrva mi se zove Goca, muž Goran, brat Goran, majka Jasmina, otac Jasmin, svekar Jasmin. Koja slučajnost. :)
Kad vidim da žene koje su 20+ godina od mene starije izgledaju kao da su 20+ godina od mene mlađe, shvatim kolko zapravo nemam para.
Uvek sam se prilagođavala prijateljima, braći, sestrama. Oni hoće da idu negde, a nemaju s kim, ja odem i ako mi se ne ide, odem jer je ljudski biti malo manje sebičan i jer mi je stalo do tih ljudi. Uvek me se sete kad im je dosadno. Ja sam došla u situaciju da ja nemam s kim da izađem, da nemam s kim da otputujem, da nemam s kim na protest da odem, ili da me ispale u poslednjem trenutku, jer se njima to ne radi. Imam utisak da su ljudi nikad sebičniji postali, svako radi šta mu odgovara. I ne, nisam naporna, sklonim se, i ne gnjavim kad vidim da te ne zanima da provodiš vreme sa mnom. Samo boli ova samoća u ranim dvadesetim i ne znam što mi je ovako ceo život.