Svim ovim bolesnicima što voze kao manijaci i ugrožavaju tuđe živote na bilo koji način, treba trajno oduzeti vozačku dozvolu i strpati ih u ćuzu. Jbt, više ne smeš da ideš ni trotoarom, stalno si u strahu hoće li neka budala zajašiti gore i pokositi te. Pešački prelaz tek, užas.
Koliko smo mi svi generalno prolupali. Ja nemam živaca da pregledam recept za kolač, gledam kako ga ubrzat..
Imam problem sa devojkama i svestan sam da je problem ali ne znam kako da ga rešim. Uđem u vezu sa devojkom i super mi je sve do trenutka dok se ne desi sex, posle toga odmah prestane da mi bude zanimljiva i već tražim drugu. Ispada kao da sam dobio šta sam hteo i šutnuo je, a ja zapravo više nikakav osećaj nemam prema toj devojci posle toga i ne mogu na silu. Samo 2 puta u životu sam bio zaljubljen i ista situacija, odmah posle sexa kao blokada, ništa emocije. Imam 32 godine i ne znam kako da se sredim.
Možda sam ja škart, možda imam neki biološki problem ili neku tinjajuću bolest koja me čini manje sposobnim i da nikad nemam vremena pa mi je čudno, ali kako *ebeno vi u eri surovog "late stage" kapitalizma stignete još i da se švalerate? Svaka vam čast, mislim stvarno. Ili imate baš opušten životić sa nekim easy poslićima, pomoć od roditelja i partnera, ili ste stvarno turbo mašine. Inženjer sam, radim 60 sati nedeljno, stalno učim nove stvari. U mojoj struci ako konstantno ne učiš, van tržišta si u roku od godinu dana. Vozim se preko sat vremena do posla. Korespodencija sa ino kolegama i van radnog vremena. Žena, deca, kuća, trening. Sve to treba postići. Osetim umor već posle 2pm. Juri kredite, juri majstora za kola, rešavaj problem sa placem, juri planiranje putovanja, juri ovo, juri ono. Jedva stignem da se održavam da izgledam koliko-toliko pristojno. Vidim da se svi nešto zaljubljujete po poslovima iako ste zauzeti. Otkud vam vremena, FOKUSA i snage, sve da je Afrodita/Apolon?
Smatram da 80% današnje populacije nema razvijene komunikacijske sposobnosti nikako. Ne znaju voditi razgovor, postaviti pitanje, podpitanje na nešto što im ispričaš, i tako dalje. Sve se svodi na neki prost razgovor, bez neke dublje komunikacije. Mislim da zbog toga propadaju i veze, ne rađaju se ljubavi, bar ja lično ne mogu ni da zavolim nekoga ko mi ne otkriva sebe, i ko ne otkriva mene, a to se radi baš kroz komunikaciju, pitanja, podpitanja, proširivanje svake teme o kojoj se razgovara. Mislim da nikada neću moći naći djevojku, zadnje 3 što sam imao su toliko komunikacijski proste da su mi ohladile totalno. Ne znaju reći 3 proširene rečenice o bilo kojoj temi. Sve se svodi na prostu priču o dnevnim aktivnostima, radila sam to i to, umorila se ili nisam, mama mi je rekla to i to, i to je to. Nikakve teme da pokrenu, o nečemu zanimljivom da pričamo. Da ne spominjem da nisu pogledale nijedan kvalitetan film, pročitale dobru knjigu, da su pročitale nešto o nekom mjestu, itd..
Imam radnog, koji kuka što je sve skupo itd. nikad nema... uvijek na rubu bankrota. Nakon 4 godine rada se izdao da ima 200.000€ na štednoj. Bilo za očekivati. Momak živi kod svojih i ne treba para.
ALI!!!! Neće čovijek ni kamatu niti išta da uloži. Godinama ne uzima kamatu. Navodno ima loše iskustvo. Ja ga molim da uloži u zlato... da barem inflaciju ne gubi. NEĆE... ko je ovdje lud? Inače sam imam mnogo zlata i prolazim godinama top. Uzimam kamatu i imam akcija, coinova itd. Ovo mi ne da spavati... neću mu se više obraćati u vezi te teme i ne treba da je moja briga.. ali mi ga stvarno žao.
Supruga i ja imamo po 50+ godina i upravo sam podneo razvod braka. Svi misle život nam je super, nemamo finansijskih problema, lepo se slažemo, i sve je to tačno. Ali ono što je meni smetalo kod nje su plastične operacije. Da mi nije bila lepa kao prirodna devojka ne bih je ni oženio, ali iako sam je ubeđivao da joj nije bilo potrebno uvek je težila da sebe "usavršava". Da ima veće grudi, usne, obraze. Sad kad smo zašli u pozne godine lice joj se upropastilo i više ne mogu ni da je gledam takvu ni da je poljubim.
Imala sam 2 druga najbolja prije nego što sam se udala. Bar sam mislila da su mi drugovi. Jedan je odmah po vjeridbi i svadbi, na koju nije došao, pokazao pravo lice. Drugi je bio na svadbi ali posle prestao da se javlja i nije čestitao ni rođenje djeteta.
Neko ko nije srećan zbog mene i ne može da podnese mog muža i to da sam ja udata ili imam djete nije drug. Po meni znači da su imali neka skrivena osjećanja što mi apsolutno ne odgovara.
Izbrisala sam ih sa društvenih mreža i nemamo više kontakt.
Slučajno sam upoznala lika koji je iznajmio stan od mene za babu, tetku, više ni ja ne znam... Lik me je bukvalno opsedao dva meseca, do te mere da ceo svoj život okrenem naglavačke da bi bila sa njim. Plaćao je redovno sve, to je stan na dan, znači najam je bio prilično skup... i dešava se da sam popustila i ušla u njegovu igru i bilo je opet tako moram sve što on misli da treba, da se razumemo ja nisam klinka i prilično sam izgrađena ličnost i ja živim stilom života da ništa ne moram, pogotovu kada mi neko kaže da moram. Dešava se to da je u celu tu priču ubacio priču da ima rak, bože me prosti.... Dalje ide da je trebao da mi isplati još nekih 1000e i danas sutra će i prošlo je 15 dana od tada, ja besna pozovem brata da se nađe sa njim i on tu kao biće i od tada nas je sve stavio na blok... 1000e jeste velika para, ali je pre toga već dao 2000e... jer je ta žena dugo bila u stanu... od tada je prošlo 38 dana, ja i dalje mislim na njega....
Imam 41, neoženjen i svestan da 99% idem na doživotno samovanje.
Pitam se – ima li još nas 40+ koji smo shvatili da smo osuđeni na samoću, pa smo spakovali kofere za EU da uhvatimo bar deo devizne penzije? Da nam bar kad-tad život bude malo lakši.