Svi pričaju o maminim sinovima, ali malo se priča o tatinim kćerkama! Moja cura ima 24 godine, svoj posao i ne smije da izađe sa mnom do grada bez da otac dopusti. O odlasku na more možemo sanjati, jer njeni ne daju jer je “premlada”. Gledam mlađe parove kako putuju bez brige i ljubomoran sam. Ne smijem ni da je zaprosim, jer “tata smatra da je prerano i naljutit će se”. Ne znam više koliko mogu ovako, volim je, ali počele su i mene gušiti ove zabrane!
Moj otac...
Čovjek koji mi je na primjeru pokazao kako ne treba sa djecom rođenom. Živ ti meni bio “kapetane”, ali izdao si me svaki put kada sam te trebao kao sin.
Nakon manje od pola godine veze prosek mi je postao da imam seks sa dečkom jednom mesečno u najboljem slučaju. On je taj koji deluje nezainteresovan i retko ili nikako ne potencira. Imamo seks samo da ja ne bih mislila da nam je veza u krizi da izbegne raspravu i to je otprilike jednom u mesecu. Takav tempo nam traje već mesecima i ne znam da li je to normalno...
Imam 31 godinu. Nikome ne tolerišem više od dve ili tri sitnice koje mi smetaju, a za koje prethodno taj neko zna da mi smetaju. Ukoliko govorimo o objektivno krupnim stvarima, odlazim na prvi minus. Bez ikakve drame. Jednostavno nemam vremena i živaca na bacanje, a moj mir mi je toliko bitniji od trpljenja tuđeg neadekvatnog ponašanja prema meni ili njihovih mišljenja o mojim postupcima. Neću nikada namerno uvrediti, savršena nisam i savršenstvo ne očekujem, ali ako ne postoji minimum pristojnosti među ljudima, čemu održavanje tog odnosa. Idemo dalje, ali odvojenim putevima.
Kolegica se svim silama trudi da mi smjesti otkaz.. Jako mi je teško raditi jer me psihički ubija u pojam. Ne mogu ovo više trpjeti jer unatoč tome šta pokušavam se izboriti s njom i rješavati situaciju sa šefom ne ide. Ona nikad neće očito odgovarati za svoje ponašanje. Odlazim jer ne dozvoljavam da me netko gazi!
Mogu li ovi što drže fitnes studije, frizerske, kozmetičke i druge salone, zajedno sa ostalim raznoraznim obrtničkim i zanatskim djelatnostima shvatiti da ne želimo svi biti slikani kao njihovi eksponati za njihove reklamne stranice, iako to većina želi. Hvala!
Muž mi generalno ne uzima često poklone ali i kad uzme to uglavnom pokazuje koliko me ne zna ili ne sluša... Primera radi ja se nikad ne šminkam, jedino kad su neka venčanja i to platim 2-3 hiljade i neko me profi nasminka i mirna sam, a on mi uzme prazno koferce za šminku kao poklon, ili šminku tipa ruž ili senka za oči i tako nešto. Onda imala sam neku torbu koja me je poprilično nervirala od kože sa onom kao vrpcom koju moraš zategnuti da bi zatvorio torbu. Ta vrpca se posle par meseci pohabala i rekla sam da neću više takvu on uzme skoro pa istu torbu samo veću. Nit mi je za odevni kombinaciju za patike nit za cipele, ni za kakvu kombinaciju nije... Prevelika za flašicu vode novčanik ključ i telefon, premala za laptop...Novčanik sam rekla da hoću onaj što se ne presavija tamo gde su novcanice, on uzme što se presavija... Ako kažem da mi se ne sviđa i vratim onda sam boze sačuvaj ako ostavim pa uzmem drugo kakvo ja hoću onda opet uvređen...
Nervira me kada odem kod lekara, a doktori mi ne persiraju. Imam 27 godina, završila sam fakultet i na fakultetu su mi svi profesori persirali. Svesna sam da neki doktori to ne rade da bi se pacijent osećao opuštenije, ali ja smatram to osnovnim poštovanjem.
Kad sam bio dijete volio sam kad dođe rođak iz drugog grada kod svojih bake i djeda blizu moje kuće. Iznad njihove kuće je jedna stara kuća u kojoj su bile igračke od njegovih roditelja. Volio sam se tu igrati sa njim, voziti autice, praviti avione od daskica i eksera, slagati puzle, igrati domina, gledati grad kroz dvogled, dizati "tegove", crtati bildere kredom po limu i prvi poljubac sa drugaricom. Umrli su mu baka i djed, kuća je prodata. Svaki dan prođem kraj te kuće. Zahvaljujući toj kući, mislim da sam imao lijepo djetinjstvo.