Čekam nalaze biopsije i to čekanje traje predugo i izgleda da će zbog svih bolovanja i skijanja potrajati još neko vrijeme. Operacija mi ne gine, samo što se ne zna hoće li prvo ići kemo ili samo operacija. Muž me ne pita ni za nalaze, ni za operaciju ni kako sam. Pita što spremam za ručak, kad ću mu oprati sportsku torbu za treninge i jesam platila račune. A kako sam? Ne spavam od tuge i bijesa. Jedva čekam operaciju da ga ne gledam nekoliko dana. Poslije toga ide razvod.
Mislim da sam se ponovo zaljubila, prvi put nakon 5 godina. Mojoj sreći nema kraja!
Curi se osete noge, jako neprijatno.
Rekao sam joj, nije to najbolje podnela.
Kad vidim da devojka ima istetovirano nešto na butini, pa obuče neku haljinu, sa rezom do te butine, da se vidi i ta tetovaža, odmah znam da je devojka lakog morala, koja ne zna da kaže ne.
Probudi me jutros centrifuga od komšinice koja živi sama. 6:30, nedelja. Kontam, pa kad si je uključila jbt kad već centrifuga radi.. Ne razumijem ovo, ajde da ima djecu i puno veša za pranje (ne radi vikendom) ali sama žena živi i da je baš morala uključiti mašinu tako rano, ne znam šta je toliko hitno. A drnda mašina ko da neko gumenom macolom udara u zid.
Od 2016e godine ostavljam istog čoveka. Još uvek smo skupa.
Razmišljam da kažem devojci da je stan u najmu i delimo kiriju (ustvari je moj ali ona to ne zna).