Ljudi moji, u depresiji sam nemam volje za ništa, samo želim prespavati život, majka sam troje djece! Imam 42 godine, ne znam kud da krenem!
Umire mi prvi pas. Poklonio mi ga je otac koga više nema. Pući će mi srce.
Sva "lepota" braka mi se svela na trošenje muževog novca. Odnose imamo tek toliko da on zadovolji svoje potrebe, ne želi da izlazimo, ne želi da putujemo ni sami ni s decom, sve manje pričamo, počeo je čak izbegavati i kupovine sa mnom, ne zanima ga moje mišljenje, jako puno vremena smo razdvojeni jer on radi vani. U suštini moj brak je takav da on šalje pare, ja vamo trošim na sebe, decu, kuću. Tešim se time. Nisam sretna..
Imam još puno do penzije, ali uhvatila sam sebe da, kada povremeno budem slobodna u toku uobičajenog radnog vremena, shvatim koliko života i radosti propuštam inače, kad sam na poslu.. kako je lepo napolju, kako život ne stoji... Nemam neku alternativu, ali počinje to da me brine.
Kao predsjednik razreda sam dao prijedlog da besplatno na ekskurziju ide 1 učenica, 1 mjesto je uvik besplatno. 2 dečka i ta učenica su bili baš iz siromašnih familija. Priznajem ovdje da mi je glavni cilj bio da ne ide jedan od ta 2 dečka-zato jer mi je bio konkurent za djevojku, sviđao se njoj a ja sam bio ludo zaljubljen u nju. Sad smo na faksu i dalje smo skupa, završili skupa na toj ekskurziji. Mate žao mi je, kažu da u ljubavi i ratu je sve dopušteno.
Dođite nam. Hoćemo. I vi kod nas. Hoćemo. Čućemo se. Dogovoriti. Nemojte sad da ne dođete po 6 meseci. Neee, doćićemo. Važi, dogovoreno.
-Niko kod nikoga ne ide, niti je zvao da se dogovori, niti planira.
Od rođendana do rođendana, od slave do slave.
Razvela sam se i procvetala. Bukvalno mi je sve krenulo. Brak nam je bio jako loš, pogotovo na kraju... Dete isto tako nesrećno sa nama kao i mi... A sada... Odlično! Dete i ja imamo naš mir, na poslu mi je isto krenulo! Ja sam dobro, srećna, raspoložena... Ljudi moji, ja uživam posle razvoda kao nikad!!!
U vezi sam 5 godina i zaručena, ali naš odnos se već godinama svodi na čekanje. On je daleko, ja sam ovdje! Sve radimo na daljinu. Ljubav, planove, budućnost! Ja sam ta koja pokušava da ga dovede, nosi papire, rokove i neizvjesnost. A sada me čeka još 2,3 godine čekanja. Najgore nije ni sama daljina, nego osjećaj da mi život stoji dok vrijeme prolazi! Dok drugi grade svakodnevicu, ja skupljam strpljenje. Umorna sam od toga da budem jaka, razumljiva i da uvijek ‘izdržim još malo’. Volim ga, ali ponekad se pitam koliko još godina treba ljubav da čeka da bi konačno počela da živi, i koliko dugo jedna osoba može sama nositi cijelu budućnost.
Moj sadašnji momak i ja bili smo drugari pre. Dok smo se družili drugarski on je imao svoje devojke i ja momke ali sam bila potajno zaljubljena u njega. Pričao bi mi o svojim seksualnim odnosima sa svojim devojkama. Sa njima je bio vrlo nežan dok sa mnom ne. U krevetu se prema meni ponaša kao da sam dr*lja. Ne znam što je to tako i sšta mi je činiti...
Ne razumem koleginice sa fakulteta koje na predavanjima i vežbama dolaze u mini suknjicama, kratkim majicama tako da im se vidi pupak, izraženim dekolteom. Nije da to rade da bi sada zavodile profesore, jer zaista imaju znanja i dobri su studenti. Tako obučene dolaze uvek, bilo da nam predavanja drži žensko ili muško. Drugi ekstrem su ove što dolaze u helankama i trenericama kao "za po kući" ili za trening obučene. Muškarci su, naprotiv, uvek pristojno i formalno obučeni, niko ne dolazi u sortsu, papučama, trenerici. Da ne bude da sam ljubomorna, daleko sam i lepša i zgodnija od tih koleginica, imam svoj stil i uvek sam svedeno i lepo obučena. I ovako me stalno odmeravaju a kad bih se obukla kao one mislim da bi im oči ispale. Fakultet nije mesto za isticanje vaših oblina, si*a, nogu i gu*ice niti su helanke i trenerice prikladna odeća za obrazovnu ustanovu. Osim toga, neprijatno je gledati vas. Molim vas urazumite se.