Ne volim ove mamine sinove. Ja nisam toliko ekstremna kao većina ženskih osoba koje znam, a tu ubrajam i žene koje ostavljaju komentare po društvenim mrežama. Ja bi čak mogla da živim i u zajednici ako je žena normalna, nemam ništa protiv, ali brate, što su neki mamini bebice, to je strašno. Jbt, odrasli ljudi ne mogu da zasnuju porodicu od pravdanja, mešanja, ucena itd, bolest. Zamisli, odrastao muškarac ne sme da se suprotstavi mamici, nego mora raditi kako ona kaže, pa sve i da vidi da nije upravu. Najbolje za ovakve je da žive sa roditeljima do kraja života, bez kučeta i mačeta. 90% žena ne bi pristalo na zajednicu, e to vam govori sve.
Dečko voli da mi posle teretane liže znojave helanke i da mu sa istim sedim na faci.
Kako ne volim ove što pod maskom 'iskrene i direktne' osobe, vređaju drugu osobu. Može se biti iskren i na kulturniji način, nema potrebe za bezobrazlukom.
Žao mi je što mi je brat sa curom, koja ne mari za brak ni djecu. A to mu je uvijek bila najveća želja.
Ne želim da mi najbolja drugarica bude kuma jer će imati ogroman stomak od trudnoće...
Radila sam u dve državne firme i moje iskustvo je identično: Uvek će biti te dve koleginice u kancelariji koje deluju kao najbolje prijateljice ali će meni pričati loše stvari o drugoj. Svako će za sebe reći da je njegov posao najteži i najodgovorniji. Ogovaraće te čim izađeš, a za sebe će reći kako ti uvek sve kažu u lice. Žaliće se na svoje loše brakove i istovremeno tebe terati da se udaš. I naravno, žaliće se na previše posla ali će se zato napraviti deset pauza da se zapali cigara i popije kafa!
Imamo prijatelje, koji su u braku, stalno se takmiče da je njihovo sve najbolje i da su iznad ostih. Stalno su priče o ciframa na računu, putovanjima… komentarišu druge koji ne putuju, ne nose skupo. Pri tom su oboje lijeni i što i uspiju skrpiti, uspiju zahvaljujući jer im roditelji pomažu i ako imaju preko 30 godina. Onda naiđe period kada se naprave ludi i dođu bez imalo blama da traže da im se posude pare da prežive do kraja mjeseca. Ako im ne pomogneš oni se bez blama takođe naljute i pričaju svima kako ih je ta osoba razočarala i kako nemaju nikoga da se oslone na njega u životu. Prosto za nepovjerovati…
Ne znam da li još neko ovo radi, ali ja krijem slatkiše od muža. Od kad živimo zajedno sve što vidi slatko, to mora da se pojede taj dan. Sto puta svo vodili svađu oko toga da ne može sve sam da pojede, da mora da podeli, jer ne živi sam. Inače je odrastao sa sestrom, nije jedinac, ja jesam pa opet znam za osnovni red. Ne razumem to, kao da je željan svega, tako se ponaša. Čokolada od 300 grama pojedena za 2 dana, ne može da se ostavi,isti dan otvorena. Nema ono da kupim slatkiše pa da stoje kada nam se jede nešto slatko, to sve odmah mora da se otvori. Kao da živim sa kantom, a ne čovekom. Zato meni kad se jede nešto slatko ja moram negde da sakrijem, gde on neće naći.
Imam devojku već 2 godine i volim kao nikoga do sad, ali problem je što je romkinja i moja majka je nikada ne bi prihvatila. Bukvalno bi sve prihvatila pre nego to, zato ne zna za našu vezu, a čak sam je i verio pre neki dan. Otac zna i misli da je najbolje da ne kažem majci. Pokušao sam jednom kroz priču da joj proturim kako sam upoznao jednu devojku, ali čim sam rekao da je romkinja odmah je rekla nikako, ni blizu, samo preko nje mrtve, da bi pre umrla nego da me vidi sa njom. Moja majka je divna žena i mnogo je volim, ceo život je žrtvovala ta porodicu i jako mi je teško da odlučim šta da radim.