Prestajem da verujem da ljubav postoji i da se za nju treba boriti.
Nije da ne želim decu, ali trenutno mi je zbrka u životu. Muž je dobio otkaz i sad radi bilo šta. Plata mu je premala, a moja još manja. Sa roditeljima je u dobrim odnosima, ali svekrva je priča za sebe, ona nema ni želju da nam pomogne. Ne kažem da mora, ali bar da nam bude garancija za jednog unuka, ako nista. Moji nisu živi, a sa sestrom sam u lošim odnosima. Kad god me neko od njegove rodbine sretne, pita jesam li trudna, hoce li to dete itd... U braku sam 8 godina, ali sve su bile preteške i za mene i muža, kamo li za dete..
Srednjoškolski dani su dani najboljeg perioda zivota. Dvoljno si star/a da znaš šta hoćeš od života, donosiš zaključke koji su dobri za tebe, traženje djevojaka/momaka, zaljubljivanje, itd. A roditelji/porodica sve plaćaju, mozak na pašu i tvoje je samo da učiš. Osnovna škola nije to to, tu se trudiš i jedini cilj u životu ti je da imaš što bolje ocjene i da budeš što bolji đak. Poslje srednje život se mijenja. Dolaze obaveze, fakultet, porodica, djeca, čitav život ti prođe u brizi.
Seks bez emocija mi ne znači baš ništa. Dok samo maženje sa osobom koju volim je čarolija.
Proganjaju me u snu kandidati čije iskustvo odgovara za nijansu više opisu pozicije za koju konkurišem. Ne može pošten čovek da nađe posao od tih fantoma, iako imam deset godina jako lepog iskustva iza sebe. Pa majku mu nobelovci, dajte malo milosti ovom smrtniku koji traži samo da preživi u ovom Beogradu i zaobiđite poneki oglas na koji konkurišem!
Tata mi je alkoholičar, svi ispaštamo zbog njega ceo život, volim ga a ne mogu da mu pomognem, nema šanse, ne može da mu se priđe, boli jako, umesto da je život uzeo u svoje ruke i slabosti pobedio on je pored ovako divne porodice rešio da mu flaša bude sve, raspadam se jer vidim kuda to ide, digao je ruke od sebe, nekada uspešan čovek omiljen svima.. :((((
Radim sa dvije kolegice koje su velike mahaluše, bukvalno prate svaki detalj i žive tuđe živote. Često namjerno ostave 2 male kašike u sudoperi i prate hoću li ih oprati kad perem svoju šolju za kafu na kraju dana. Naravno da neću. Potom one iza mene odu u kuhinju da provjere stanje i šapuću "Bože sačuvaj". Vala baš, Bože sačuvaj svakakvih ljudi i bolesti.
Imala sam vezu u kojoj sam bila jako srećna, tog dečka sam volela najviše na svijetu, to je bio najlepši period mog života, a onda dolazi raskid, rastali smo se u suzama, svako je krenuo dalje u život, međutim patili smo dugo posle jedno za drugim, kasnije uradio je nešto što me je povredilo i htela sam da mu se osvetim, počela sam vezu sa drugim dečkom, on je to jako teško podneo nakon čega je bio ogroman splet svih okolnosti i nismo se videli jako dugo jer nije bio tu, kada se vratio ja sam bila trudna sa mojim tadašnjim dečkom a današnjim mužem…
Najveća greška mi je bila što sam se udala iz osvete, volim svoje dijete najviše na svijetu ali nikad nisam prebolela bivšeg dečka…
Meni treba žena koja je borac, lavica. Koja je hrabra i odvažna u svojim odlukama. Koja, kada odluči da se uda, to i uradi. Kada odluči da rodi, rodi. Koja polomi čašu i to bez drame.
Ne želim mamin pekmez koji stalno kuka i žali se. Ne želim igru suza, tišine ili gaslajta. To je nezrelo i toksično.
Treba mi žena koja zna šta hoće, koja stoji čvrsto, koja voli bez manipulisanja. Ravnodušna prema trivijalnim igrama, ali sposobna da voli snažno i potpuno.
Kad smo sami u četiri zida da gori, da je vatrena od strasti od ljibavi moje opijena, moja ljibav zna da opija.
Moji poljupci na njoj da ostaju ko pečat da zna čija je.
Da ne može svaki jazavac, glavić, šintar, konobar, emigrant, šef nabavke, klinac, da misli da može da je ima.
Da se ne hvali onim čime bi se svaka poštena cura trebala stideti, da je neko prskao i gde, to za ženu nije plus.
Nije problem da izađeš da se družiš, da izbaciš sliku, da otputuješ sa curama negde, ali sve u granicama normale, da poštuješ sebe, mene, porodicu.
Izbacuju mi se iz života ljudi kojima je sve "uLoGa ŽrTvE". Kada neko nije u najboljem raspoloženju i stanju, nekada jeste problem "mInDsEt", ali nekada ti osoba jednostavno prepričava nešto. Ljudi me dave sa pričom kako moram hitno da se "trgnem", očvrsnem, prestanem da mislim, da radim na sebi itd., a ja se borim predobro sa stvarima, i uopšte se ne predajem depresiji. Jednostavno normalno da ću prepričati probleme "prijateljima". U ovoj godini sam: imala abdominalnu operaciju tumora od 7cm, imala smrt u porodici, rođeni brat mi je završio u duševnoj bolnici, imala dosta komplikovan period u karijeri, veza sa momkom za kojeg sam trebala da se udam se raspala i prekinuli smo zajednički život, imala ozbiljno pojačanje jedne hronične bolesti koju imam. I opet pored svega se i sređujem, i treniram, i jurim svoje hobije, i družim se. I onda mi neko popuje kako moram da se trgnem i prestanem da sažaljevam sebe, a te iste osobe bi u mojim cipelama vrv. završile na he*oinu!