Taman sredio život, sve potaman, i kosa odlučila da me napusti.
Upisala sam dodatnu edukaciju nakon fakulteta, rekla prijateljici. Nakon dva mjeseca ona govori kako će upisati istu edukaciju u drugom gradu. Od sada neće znati apsolutno ništa o meni. Ima pravo da upiše, ali me ovo naljutilo. Neću joj ništa pomagati, svakako mi se tovari za sve predmete na masteru, jer nije isti odsjek kao na prvom ciklusu i nema pojma. Distanca na kvadrat.
Osam godina čeznem za njim, 8 godina gledam ga sa drugim devojkama u vezama i pravim se da sam srećna zbog njega i da mi je svejedno. Sve to vreme glumim samo dobru drugaricu, a umirem za njim. Već 2 meseca smo zajedno i nije to to. Kad me je poljubio i kad smo se smuvali osećala sam kao da sam dobila neku nagradu, kao najsrećnija osoba, međutim kasnije mi je nekako postalo svejedno. Jako čudan osećaj, ali nemam više ta osećanja prema njemu, kao da su se ugasila onog trenutka kada smo počeli vezu. On je dobar prema meni, sve je to super, ali meni više nije lepo sa njim i fale mi oni dani kada smo bili samo drugari...
Mislim da je moja familija jako toksična. Oduvek neko takmičenje, ko je uspešniji, bogatiji, koliko ko ima dece, provokacije, ruganje, cinizam i primitivizam. Jako sam patila.. a onda sa svima prekinula kontakt.
Sad kad imam pare da kupim sve ono što sam oduvek želeo, želja me prošla, haha..kakav paradoks... Uživam u vožnji biciklom i sunčanom danu, to je moja sreća... Život je najlepši kad je jednostavan....
Moja mama će mi zauvijek ostati najveća bol. Jednostavno mi nije jasno zašto je morala da ode. Zašto sam ja morala ostati bez majčice. Tako mi ponekad fali da čak ne smijem ni da razmišljam o tome jer se plašim da će mi duša pući. Shvatam situaciju, sve pet, ali kao zašto živote?!
Majka sam troje djece. Vratila sam se skoro sa porodiljnog, poslije godinu ipo dana. Samo što sam se vratila opet sam morala na bolovanje zbog djeteta na mjesec ipo. Juče sam bila na razgovoru kod šefa, neke banalne stvari sam oko posla zaboravila. Tako sam se osjetila, pa iskreno da sam glupa. Znam da je kritika bila na mjestu, i da samo mogu biti ljuta na sebe, ali ništa mi lakše nije. Ne mogu nabrojati nijednu stvar koja mi ide od ruke.
12 godina od kada sam izgubila tatu, nedostaje mi na svim porodičnim okupljanjima, na svadbama, na svemu… iako mnogi misle da sam jaka osoba jer nisam skrenula s puta, teško je mnogo… volim te. ❤️ love you ❤️