Rodila sam dete sa 23 godine, sad imam 29, pre toga bila s bivšim od moje 19-te, razišli se kad je mala imala 4 godine, i posle svega sam donela odluku da decu više ne želim, a ni muža takođe. Volim svoj mir, vreme sa mojim detetom, sad je i veća pa mi je sve i lakše, radim takođe i posao koji volim, lepo mi je uređeno sve i ne želim da mi bilo ko nov ulazi u život ni sad a ni ubuduće. Najiskrenije, nemam više ni živaca za kompromise, muka mi je od svega toga, volim svoj mir i slobodu i to se nikad neće promeniti.
Kada sam bila mršava, rekli bi, vitka osećala sam se slabo i bolesno. U faci ispijeno i zadnjica mi je nigde nije bila. Sada sa plus petnaest kg sam poželjna i jedra. Uvek sam se čudila sa koliko uverenja mi ispijena prijateljica govori kako joj je mnogo lepo a ono koske sevaju, podočnjaci do patosa i upali obrazi na njoj, ko pritka za paradajz. Ne mogu da joj kažem da joj nije lepo, a i ne bi ni verovala jer je biti mršav kao COOL.
Kad sam bio srednja škola imao sam običaj kad odem u nepoznati deo grada da svratim u teretanu da se raspitam za članarinu, iako nisam imao nameru vežbati iz x razloga (finansije, udaljenost...) Želeo sam da vidim mišićave momke izbliza, a iskoristio sam i priliku jednom da ispipam fitnes instruktora tj. njegove mišiće. Sebe sam tešio, jer sam čitao u teen časopisima, da stidljivi treba da vežbaju i upuštaju se u komunikaciju sa nepoznatima, a ustvari sam "pario" oči, bio usamljen i željan dodira. Jadno i poremećeno, znam. A stidljivosti se nisam rešio i nemam uopšte samopouzdanja.
Ne valja biti drug sa mnogo ženskih osoba u ovo vreme, konkretno moj slučaj. Drugarica koju poznajem od zabavišta traži od mene da joj pomognem da ostane u drugom stanju, druga traži od mene da prvu ne pipam nikako, dok treća, četvrta i peta traže od mene da pomognem šestoj, koja je raskinula pre neki dan sa momkom, pa da joj se nađem. Jedino me sedma i osma ne gledaju kao seksualni objekat, već kao nekoga koji im se našao kad god im je zatrebala neka pomoć. Pa nisam ja kantica za sve, i da me pune, i da me prazne jednim pokretom ruke.
Farmaceut sam i nikako da shvatim zašto ljudi imaju potrebu da nakon kupovine lekova nastavljaju sa nekom pričom koja je samo njima bitna. Moja ćerka ovo ili ono, moj sin... Ne in-te-re-su-je me! Naročito kad mi izađu 3 pacijenta iz apoteke zbog vaše priče ili dok mi otiču noge! Nemam rezervne vene kod kuće! Ili kad sam već prekinula doručak i vi to vidite? Čemu priča ako sam uhvatila neki slobodan trenutak da pojedem nešto... Zaista ne razumem tu nekulturu. Uslužila sam i objasnila sve što treba. Nikad mi se nije desilo da nekom činim slično. Šta god kupujem, bilo gde, dođem, uzmem, zahvalim se i odem. Zamislite da u banci pričate takve priče... "Nema gužve, super..." Ženo, posla preko glave, samo ne vidiš magacin i mejlove!
Od dečka očekujem da me primećuje i kada imam menstruaciju. Svakako nismo za to da imamo intimne odnose (u tim danima nikada i nismo), ali me užasno nervira to što je on rezervisan i za ljubljenje, maženje, dodirivanje... Kao da mu je sve uzalud, kad zna da neće doći do seksa! To me toliko nervira. Pričali smo i kaže da umišljam, a znam da ne umišljam... Svaki mesec meni u tim danima fali pažnja, nežnost, poljupci, dodiri. Muškarci...
Želim da verujem da nisu svi takvi po pitanju ove teme...
Ne znam za vas, ali meni su odvratne one pesme iz vremena Jugoslavije. Ne kažem, i sada ima bofla (pogotovo kada pevaju o kokainu i qrvama) ali one patetične strahote i tugovanke razaraju dušu, deprimiraju, pasiviziraju. Blagi užas.
Zadnja tri mjeseca moga života: dobila otkaz, slomila prst, stanodavac mi dao do kraja godine da iselim jer on prodaje stan, lupili mi auto, u stanu pukla cijev i poplavila mi cijeli ormar sa odjećom, pola ekrana na mobitelu odjednom samo ne radi, ne mogu pronaći drugi posao, dok pišem ovo bolesna sam sa temperaturom i kao šlag na torti danas mi u bolnici netko ukrao novčanik. Ne znam jel me netko prokleo ili što se događa ali sam došla do točne pucanja i ne znam više kako dalje.
Hit su mi ovi "lepi" što kukumavče kako je teško biti lep. Oh, tužna njihova sudbina jer im je drugarica "zavidna". I to kažu/napišu kao odgovor čim neko kaže/napiše koliko je teško biti ružan, koliko je od najranijeg detinjstva bio šikaniran i bullyingovan zbog ružnoće. Ovi lepi navikli da se svet vrti oko njih, da su "Kralj-ica Sunce", pa odmah moraju i oni da se jave kako bi bili u centru pažnje. Istina je da nijedna jedina lepa osoba ne bi menjala svoj fizički izgled sa ružnom, a ružna bi sa lepom. Kao što se bogat ne bi menjao sa siromahom. Tu se svaka priča završava. A tek oni što kažu da je lepota u oku posmatrača. Možda jeste kada se analizira 30% najlepših.