Žensko sam i ne mogu prežaliti što jedan dio svog života nisam živjela sama. Da radim, dođem s posla i sjedim, gledam TV u svom sređenom stanu, raspremljenom, da mi niko ne pravi nered. Da određujem sebi dane kako hoću da provodim. Ako ništa da se dosađujem eto.
Ne žalim se bilo mi je lijepo i kod roditelja i sad kad sam udata, ali eto ostao mi žal za tim vremenom u mojoj mladosti..period života kad sam mogla da upoznam sebe.
Zahladili su odnosi s obitelji jer živim izvan države preko 10 godina. Nije bilo svađe nego su jednostavno izgubili osjećaj za mene. Dobro sam se snašla, stvorila život drugdje i posto me nitko ne žali, očito smatraju da me ni ne trebaju nazvati i pitati kako sam. Otkako je mama umrla, kao da sam i ja umrla s njom, iako sam imala dobar odnos sa svima. Mama mi je govorila "daleko od očiju, daleko od srca". Bila je u pravu. Jako sam patila godinama jer sam se osjećala odbačeno, trčala sam za njima, ono dijete što čuči u meni je samo htjelo da ga netko iskreno zagrli kad ga vidi. Nagovarala sam ih da me posjete, nudila sve. I ništa. Stvarno sam sve radila otvorenog srca, bez ijedne loše namjere. Danas, s 35 godina, je prvi dan da sam ok i napokon sam prihvatila da me ne vole i ne mare. Napokon mogu pustiti. Bogu hvala na divnim prijateljima i njihovim obiteljima koji su mi poslani u život ❤️
Prezirem kada me neko pita da mu pozajmim pare jer znam da ću ih teško dobiti nazad. Ne uzimam ni od koga i ne bih ni da mi treba za lek, a isto tako ne volim da dajem svoje.
Ne znam zašto je postalo čudno voleti životinje. Kao imaš psa i mačku, jao ja nikada ne bih mogao/la živeti sa ljubimcem. Komentari ispod videa bolje da imaš dete i osude. Pritom te osobe koje osuđuju imaju decu ali i da nemaju, zašto je sramota voleti životinje. Meni su čak karakternije, odanije i plemenitije od pojedinih ljudi.
Kolega na poslu me pitao za broj. Rekla sam mu da sam udata. Pitao me "pa zašto onda radiš?"
Najgori trenutak za roditelja je kad ti dijete traži da mu kupiš nešto, a ti nemaš ni za hljeb. 🥲
Najružnija ljudska emocija je zavist.
Niko ne želi da prizna da je zavidan.
To je znak da se osećamo inferiorno.
To je osećaj koji vodi ka sabotaži - pasivno agresivnom ponašanju.
Ali tu zavist možeš da preokreneš u nešto radosno, zapravo moćno i kreativno, čim postaneš svestan / svestna da to nosiš u sebi.
Stalno se uporđuješ sa drugima, sa onim što oni imaju i osećaš zavist.
To možeš vrlo brzo da promeniš.
Pre svega prestani da se upoređuješ sa onima koji imaju više.
Počni da se upoređuješ sa onima koji imaju manje.
Tada se u tebi razvija zahvalnost, za ono što već imaš.
To je emocija koju danas mnogi i ne osećaju.
Većina ljudi je toliko ogorčena onim što nema.
Muž mi prigovara što zarađuje više od mene, ja sam na porodiljskom primala duplo manje od njegove plate. Sada kad sam se vratila na posao hoće da delimo sve na pola. Skromna sam žena koja ne traži ništa za sebe... Ne znam šta se dešava sa muškarcima. Žene nose ogroman teret na svojim leđima.
Danas kad je muž došao sa posla, pokušala sam razgovarati. Ima dosta toga što me muči. Prekinuo me, sa nekoliko zlobnih opaski, nastavio o baušteli i završio sa listanjem po mobitelu. Samo želim nekog ko će da me čuje 😭