Ne znam zašto ali svaki moj rođendan sam tužan i želim da me se niko ne seti.
Toliko prepisujem i varam na testovima u školi da se čak desilo pre neki dan kada nam je nastavnica psihologije rekla da napišemo nesto o sebi ja sam se mahinalno okrenula prema drugarici da vidim šta je ona napisala.
I nisam mu rekla kako ja bez njega ne umem. Samo sam ćutke stajala i gledala kako on ume bez mene...
Kada je pre par godina sestra saopštila našim roditeljima da se seli u Kanadu gde je dobila posao, otac je izjavio:"Divno, čuo sam da se tamo vrlo lepo živi a i mentalitet je na višem nivou". A najcrnje od svega je to što i on i majka imaju najprosečniji balkanski mentalitet.
Kada mi neko kaže moram ti nešto reći ili moram te nešto pitati, a ne kaže odmah, umrem od čekanja, ne bude mi dobro nikako, molim ljude da shvate da nije zdravo tako govoriti...
Otišao mi glas od učenja naglas, a drugačije slabo pamtim. Tugo studentska...
Одрекла сам се каријере због љубави која није тога била вредна. Сада се изједам!
Zanima me ima li Crnogoraca na ovom sajtu? Ovde non stop kukaju Srbi, Bosanci i Hrvati na životni standard i svi bi na zapad u potrazi za boljim životom, ali da li je neko nekada čuo da se Crnogorci žale i sele igde (osim u Bg)? Ovom prilikom upitala bih ih kako opisuju život u CG?
Imam 20 godina i jako sam talentovan u košarci, prestao sam je trenirati u 17. Godini, jer sam odlučio da želim učiti i to je bila pogrešna odluka, sada studiram na jednom od poznatijih fakulteta. Bio sam čak pozivan na reprezentativne treninge sa komisijom itd. Da li je kasno opet vratiti se sportu?
Previše sam emotivan. Imam preveliku empatiju prema drugima. Na primer, kada sam odbio devojku koja mi se nije sviđala, mislim da sam više ja patio što sam je povredio nego ona. Čak i prema predmetima imam empatiju, mnogo se vezujem za stvari. Voleo bih da mogu da promenim ovo, jer nekada predstavlja teret, ali ne znam kako.