Želim da kažem da neverovatno mnogo volim i želim svog dečka. Mnogo mnogo mnogo... Vrištala bih sa nekog krova samo što su svi u blizini zaključani.
Bili smo zajedno prije 4 godine, rastali se zbog obične gluposti, ponos ni jednom ni drugom nije dopuštao da učini prvi korak za pomirenje i eto. Dovelo nas je do dana, gdje oboje imamo nekog novog, kojeg ne volimo, gdje oboje sjedimo za istim stolom na vjenčanju zajedničkih prijatelja, gdje se gledamo kao prvog dana veze, dok mu se oči smiješe, a ostatak lica ozbiljan. Ruka mu je prebačena preko sadašnje djevojke, a preko mene je ruka mog novog dečka. Očima mi je diskretno pokazao prema van, pa ustao. Vjerujte da se ni na sekund nisam premišljala da li da izađem za njim. Čekala sam malo, da ne bude ofirno, pa otišla. Pričali smo o svemu, prisjećajući se našeg početka, pa i kraja. Zaključili smo koliko smo bili tvrdoglavi i ponosni tada... Zatim mi je rekao da me nikad nije prestao voljeti, poljubio me i ušao unutra. A ja sam zatečena stojala ispred nekoliko minuta, a onda vrativši se za stol, vidim da je tamo samo moj momak.. Njega i njegove nigdje. Od tada ga nisam videla.
Ne sećam se gde sam stavio one knjige što sam dobijao za odličan uspeh u školi a i nikad ih nisam pročitao.
Imam 22 godine. Otac mi je umro prije 16 godina. Više mi nedostaje sad, nego ranije.
Sinoć me je muž skoro nesvjesno udavio dok smo spavali. Kada se okretao je slučajno stavio svoju ruku na moj vrat te se oslonio na njega svojom težinom. Uspjela sam ga odgurnuti. Svjesna sam da je to bilo nenamjerno i nesvjesno, ali sam i svjesna da sam mogla biti mrtva da sam u tom trenutku spavala. Ne muči me to, nego to što on uopće nije svjestan što je moglo biti... Osjećam kao da ga nije briga te sam ga pitala kako je to moguće, a on baraba, eno ga naljutio se i sjedi u drugoj sobi... Živote...
Bojim se života jer svi pričaju vidit ćeš kad budeš stariji.
Najviše od svega mrzim kada položim pismeni i izađem na usmeni pa mi kažu "kolegice vidim da ste učili, ali nije dosta, vidimo se na idućem roku".
Volela bih da mogu da osetim svoj miris. Ali ne miris parfema, kupke itd. Nego onaj prirodni, miris kože, koji se razlikuje kod svih, ali niko svoj ne oseća.
Zanima me da li ljudi sa kojima više nisam u kontaktu čitaju naše stare poruke i razmišljaju o prošlosti kao i ja!