U kombinaciji sam sa zetovim bratom i tako već 3 godine od kako smo se upoznali na svadbi kod sestre i zeta, međutim on ima devojku a ja imam dečka razlika je 15 godina između nas. Pokušali smo da se razdvojimo ali to ne ide nikako. Jel ima neko neki savet..?
Skoro sam se upoznao sa devojkom koja je prilično dobra osoba, kulturna, pametna obrazovana ali se već udaljavam od nje. Problem je što zaista mislim da je nepristojno u današnje vreme nemati sređenu kosu i nokte. Ne treba to biti ništa što je skupo, već samo pristojno i uredno. Mislim da svaka devojka to može čak i sama kod kuće da uradi. Isto kao što muškarci mogu da srede svoju kosu, bradu i slično.
Kada sam prije par godina radila na prevodu jednog doktorata iz astrofizike, pročitala sam jednu od najljepših posveta ikada: 'Hvala tata što si me naučio da dižem pogled prema nebu kad sam bio mali.'
Mislim da to nikada neću zaboraviti.
U jednom periodu sam bila u tolikoj besparici da sam štedela na ulošcima...
Osećam se kao stranac u sopstvenoj kući, imam osećaj kao da svima smetam, mnogo mi je teško.
U braku sam sa čovekom koji ima dete iz prvog odnosa. Mi sada imamo dete takođe. On radi noćne smene 5 dana i tada sam sama, ostatak vremena je njegovo dete tu. Sugerisala sam mu na lep način da sam usamljena i zamolila ga da bar uspavljujemo decu u isto vreme i da odvojimo bar pola sata da budemo sami i posvetimo se jedan drugome, ali on se ni ne trudi, već ode i uspavljuje ćerku koja ima 7,5 godina po sat vremena. Ja nemam snage da ga čekam, jer ja mnogo pre uspavam bebu, i odmah sam i ja spremna za krevet jer se ona budi stalno, ali sam htela da se žrtvujem tih pola sata, da ne pričam o tome kako uvek ležem sama u krevet da spavam. Izgleda nema nikakvog efekta lepa reč.
Kako sam prestala sa pilulama za kontracepciju pre par meseci, javila mi se ogromna želja za bebom. Imam 28 godina, i momak i ja planiramo da probamo sledeće godine (kad se stvari srede na poslu), ali se plašim da neću uspeti zatrudneti zbog policističnih jajnika. Taj strah me drži budnom noćima.
Dugo mi treba da neku osobu "otpustim" iz svog života, ali kada to uradim onda je stvarno gotovo. Baš se namučim dok dođem do tog otpuštanja. Ne znam zašto ne mogu lakše preći preko nečega. Bukvalno se emocionalno iscrpim.
Zanima me šta je vas lično ponukalo da inicirate razvod braka. Navedite mi molim vas primjere da vidim sliku jasnije.
Imam 40+ godina, žena sam.
Ceo život slušam kako mi govore da sam lepa, zgodna, pametna... Završila sam težak fakultet, radim. Ali nikada nisam imala sreće u ljubavi. Imala sam duge veze, ali mislim da me niko od njih nije zaista voleo.
A ja ne poznajem lakšu osobu za vezu od sebe - nisam ljubomorna, ne proveravam nikada, ne histerišem, ne pravim scene, sa mnom se lako dogovoriti o svemu, a mogu da volim neverovatno jako, i da dam sve osobi koju volim, baš sve. Samo nikad niko nije uspeo da mi uzvrati ni deo toga, uvek su me prihvarali zdravo za gotovo, i obično se kajali kada je bilo kasno.