Moj dečko je mnogo bolja osoba od mene. Njega svi vole i poštuju jer svima pomaže. On ima mnogo prijatelja. Ja nikoga. Mene trpe zbog njega a primetim im u ponašanju da me ne podnose. Nisam zla, nisam nikad izgovorila nešto da nekog uvredim, niti sam ne daj Bože šta branila. Nego nekako sam smotana za komunikaciju, pokušavam da ispadnem smešna a nisam. Samo sa njim sam prirodna i on me voli, i želi sa mnom da provodi vreme. A kad mu se ne ide negde izvlači se na mene. Njegovo društvo svaki put baci šalu kako mu ja branim sve, kad ja krenem kući pušta se sa lanca itd. Sad shvatam da stvarno to misle. Ne trudim se da ih razuverim, ali evo 2 godine traje ova priča. Viđam ih na svaka 3/4 meseca i uvek je sve navedeno isto.. Meni sve više postaje neprijatno sa njima, i svaki put se vratim kući sa mišljenjem da sebe ne volim.
Volim neuspehe svojih drugarica. Imam totalno ispunjen, rekla bih savršen život. Uspešno završavam prvu godinu fakulteta, živim sama u svom stanu, dobro izgledam, iz ugledne porodice. Imam dosta bliskih drugarica i stvarno ih volim, ne želim im neuspeh, ali mi je drago kad se to desi. Znam da je užasno, ali uživam u svom idealnom životu. Drago mi je što niko nije na mom nivou :)
Ne razumem ljude koji se i dan danas sablažnjavaju na pomen upoznavanja partnera preko društvenih mreža, te pričaju kako partnera treba da upoznaš npr. u biblioteci, a ne na instagramu. Pa ako se time vodite, upoznaćete ga verovatno nikad, osim ako ne posvetite svaki dan svog života sedenju u biblioteci. Ja sam introvertna, ali imam par drugarica i nikad nisam čula da je neko upoznao momka/devojku tek tako “iz vedra neba”. Na kraju, ta spontana upoznavanja se dešavaju uglavnom ljudima koji su ekstrovertni, često izlaze i imaju veliko društvo. Sve moje prijateljice, a i ja, smo naše momke upoznale preko interneta i ne vidim ništa loše u tome. Vidiš kako neko izgleda, javiš mu se, malo pričate i kasnije izađete uživo pa se tako i upoznate bolje. Trenutno sam u vezi od 2 i po godine sa dečkom kojeg sam tako upoznala i ne vidim ništa sporno ili “sramotno”.
Nervira me pritisak okoline da rodim još jedno dete. Muž i ja smo rešili da nam je jedno dovoljno i da nećemo više. Ali to je konstantno nabijanje krivice ''da ne bude samo''. Ćerka nam je sad već malo porasla i život više nije tako težak kao kad je bila baš mala. Sad uživamo, putujemo, vikendom organizujeimo razne aktivnosti. Meni se moj život sviđa ovakav kakav je sad i mislim da bi ga drugo dete samo poremetilo.
Jeli normalno da dečko od 30 godina ima prijatelja ali nikoga ono baš najboljeg prijatelja s kim će pričat o svemu i otvorit se pa evo čak ni meni kao svojoj curi neće da se otvori 100% oko nekih stvari. U svemu se trudi biti onako baš pošten, iskren, pedantan. Sve mu je uvijek na svome mjestu od stana do auta pa čak i do mobitela svaki poziv briše a većinom i poruke jer kaže da mu to puni memoriju čak i kad mu otključam telefon (inače mu ne smeta da uzmem njegov telefon) sve one zadnje aplikacije koje je koristio uvijek su izbrisane. Jel to vama malo čudno? Znači teško je naći ikakvi propust ikakvu njegovu grešku ili "porok" a svi ih imamo.
Muž i ja imamo identičan problem u porodici po pitanju nasledstva i stambenog pitanja.
Naši roditelji sa braćom i sestrama su ili dobijali stanove od firmi ili su im roditelji pomogli da se skuće. Niko kredit, niko ništa sam.
Sada kada smo mi u godinama kada se to radi, živimo već 7 godina kao podstanari i teškom mukom skupljamo za učešće. Uspeli smo ali... Krivo mi je i nije me sramota da to priznam. Moji roditelji žive sami u velikom stanu, tetka koji deli imovinu sa mamom takođe sama u velikoj nekretnini i nema dece. Pitanje pomoći meni ne sme da se potegne, odmah kreću suze i merenje pritiska jer kako ja sad nekoga da iseljavam? Kako zaboga da se oni sada presele u manje i i dalje SVOJE prostore? Izbegavam da pričam o tome jer znam kako zvuči ali mi bismo imali za kupovinu pristojnog stana iz keša a da niko naravno ne ostane ni na ulici ni bez prostora za sebe. Ali ne, to će deco biti sve vaše ali zna se kada. Sebičluk, neka im ti zidovi dok im deca grcaju kako oni nikada nisu.
Po zanimanju sam hirurg. Za razliku od svojih kolega preterano brinem o pacijentima, da sve uradim kako treba, da isključim sve moguće komplikacije. Ako ih je potrebno ponovo operisati dođem na posao čak i kad nisam dežuran...znam da imam OCD i to me ubi. Kapiram ja da moji pacijenti bolje prođu, da još niko nije preminuo zbog moje greške ali mislim da će me tolika briga prerano oterati u grob. Želeo bih da sam kao moje kolege, ali jednostavno ne mogu biti takav...
Koleginica i ja radimo već godinama u stranoj kompaniji. Ja udata a ona prelepa plavuša. Pre 6 meseci dolazi novi menadžer Nemac, počinje da joj se udvara, šalje cveće. Ukazuje se prilika za poslovni put u inostranstvo, ona ide sa njim. Ja naravno ne bih ni išla, mama mi je nepokretna. Juče mi se pohvalila bonusom i povišicom. Imaće skoro duplo veću platu od mene. Zaslužila je, vredno radi, ostaje prekovremeno neplaćeno. Nisam ljuborna na njen uspeh već me boli razlika u plati. Ja sam dobila 3.5% povišicu a ona 83.5%, za istu poziciju. Dvojica kolega biće otpušteni zbog smanjenja troškova poslovanja iako ništa ne rade pogrešno. Da nismo bliske i da mi nije rekla, nisam ni znala da ista pozicija i isto radno mesto, ne znači i istu platu. Vidim na čemu sam i da moram tražiti drugi posao jer sam već 3 godine na početničkoj plati.
Odrastao sam bez oca, ali sam imao svog dedu koji mi je cijeli život uzor i nekakva muška figura na koju se mogu ugledat.. Uvijek me stavljao na prvo mjesto pa čak i ispred svoje djece, često mi je znao davat zadnje novce iz novčanika kako bih ja imao za kavu ili neki izlazak... Učio je kako se prave moja najdraža jela da bi ih mogao spremat kad mu dođem, Borio se i radio prekovremeno kako bih ja imao stvari kao i moji vršnjaci i zbog njega mi nikad ništa nije falilo...
Hvala ti deda na svemu volim te❤️
Imam 32 godine, poprilično sređen život sa svojim mužem bez nekih konkretnijih problema. Jedan lijep, normalan život. Sad sjedim i razmišljam zašto se uvijek nađe neko da mi pametuje, daje savjete i komentare. Uvijek je neko pametniji šta sam ja npr. trebala kupiti u stanu, kako sam trebala staviti ovo ili ono, kako se trebam ponašati itd. Mene apsolutno ne zanima ko i šta u životu radi, ne dijelim savjete, ne guram nos gdje mu nije mjesto. Zašto ljudi imaju potrebu dijeliti svoju pamet umjesto da se brinu o sebi. Naravno, kad im se ukaže na to da ne trebam savjete niti komentiranja jer se ne planiram zamarati glupostima, e onda sam ja nervozan čovjek i meni se ne da ništa reći.