Još uvjek patim za bivšom djevojkom svog najboljeg druga, koja se meni prva sviđala ali sticajem okolnosti drug je završio sa njom što sam i prihvatio.. U tom periodu sam se i ohladio od nje, sve dok njihova veza nije postajala ozbiljnija, i dok mi se ona nije počela uvlačiti pod kožu, predpostavljam zbog nedostatka vremena njenog momka i zbog sigurnosti koju je osjećala kod mene javljala mi se svaki dan, znali smo jedno o drugome skoro pa sve. Gledali smo se često, nekad i krili od njega, jer mu je u startu bilo super i čak mi je tražio da idem sa njom sve dok mu nije počelo smetat. Bilo je ponekad i blagog flerta sa njene strane. Radio sam nezamislive stvari za nju i ona za mene. Znala je šta sam doručkovao, kako se osjećam, i šta radim.
Raskinu oni, od tad niti jedna poruka između nas dvoje. Ona nađe momka uda se, rodi.. On nađe curu isto srećna veza a ja tu i dalje stojim nakon 2+ godine misleći o njoj i čitajući naše stare poruke. Živote kur*o.
Početak oktobra… sneg… hladno… već me muka hvata kad pomislim da dok dva puta trepnem stiže kićenje jelke...
Kad god čujem pjesmu od Avicija, posebno "Wake me up" sjetim se koliko je život kratak, s kolikim se borbama ljudi nose, kako mladi umiru. Podsjeti me na ljepša vremena, al ujedno i baci u tugu jer je vrijeme tako brzo, a Avici, Avici je mogao toliko još hitova stvoriti, bio je jedan od najboljih.
Moj momak je onaj momak koji kada zove da se gleda film stvarno to i misli. Mesec dana veze, oktobar i zahladnelo je. Zove on mene da dođem da gledamo film i da prespavam kod njega. Ja se sredila, dugački crni mantil, ispod toga crni čipkasti donji veš i čizme na štiklu iznad kolena. Kako se penjem na taj njegov 4. sprat bez lifta on je već bio pokriven ćebetom na kauču i ja obuvena u dnevnu ulazim i skidam mantil on me gleda. Kažem mu napravi mesta i za mene, smrzla sam se. Skidam štikle i legnem pored njega. Tako prolazi jedan film, pita da pogledamo drugi, završava se i taj drugi, onda još jedan, znači treći gledamo i tu nisam mogla da čekam. Malo posle početka krenem ja u akciju. Da napomenem, imali smo odnose pre toga i znamo se tada već 2 i po godine. Tako da nije da ga je sramota, nego jednostavno čovek voli filmove. Sad će jos malo godinu dana od toga, ali je meni smešno kad se setim.
Kako svako malo pročitam i čujem da je neko mlad umro nakon kratke i teške bolesti, tako se sve više plašim otići kod bilo kojeg doktora.
Ako išta mrzim, to su oni pozitivni citati na nečemu, tipa: "Be you", "Be positive", "Be free"🤢 Povraće mi se od tih citata.
Imam 23 godine i feministkinja sam. Pre 4-5 godina nisam tako razmišljala i bila sam više konzervativnog usmerenja. Sada, nakon završenog fakulteta, smatram da je moj način razmišljanja od tada bio glup i kritikujem sebe za to. Ujedno, baš zato što tako sada razmišljam i što gledam na život iz drugog ugla, dosta osuđujem muškarce za većinu stvari po pitanju teme braka, međuljudskih odnosa ili veza. Sama pomisao na muškarca mi se gadi, jer smatram da velika većina muškaraca želi ženu samo za seks i ništa više. Samim tim ne pridajem značaj nikome i smatram da to tako i treba da ostane jer imam izuzetno čvrst stav jer ne želim da proživljavam ono što su doživljavale moja baka i žene u prošlom veku. Žene nisu roba niti su sluškinje muškarcima. Uverite me da grešim.
Muškarac koji prekine vezu preko poruke je najveća pi*ka!
Mnogo mi prija da ujutru izađem sama u svoj omiljeni kafić, pijem kafu, slušam dobru džez muziku. Psihički se spremim za ostatak dana.
Imam 36 godina i tek sam sad shvatio da konačno moram da se oprostim sa onim stidljivim i uplašenim dečakom u sebi, a ne da ga puštam da mi ulazi u život svako malo.