Moj otac je od 15. do 24. godine radio i davao celu platu svojim roditeljima, a onda se oženio i nastavio da plaća sve račune i da radi maltene dva posla (kod privatnika + poljoprivreda) kako bismo uvek imali dovoljno i hrane i ogreva, kako mi tako i baba i deda. I ne može da se poredi neko ko ceo život od svojih roditelja samo uzima i traži, a ne gleda nikako da im pomogne nego naprotiv. Naravno da ono što je on radio ne trebaju svi tako, ali mislim da je zaslužio da makar ne mora da isplaćuje deo nasledstva (kuća stara 100 god. ali je on ipak ulagao u nju) dvema sestrama koje su se "dobro udale" i imaju i više. Jedno je zakon, drugo je pravednost.
Mislim da je zaista odvratno imati porodicu samo da ne bi bio usamljen...
Tako mi je krenulo u životu od kako sam se oženio. Promenio sam posao, živimo u našem stanu, imamo 2 automobila, ušteđevinu. Dogodine ćemo i našu pekaru otvoriti abd. Pre toga klošar, uvek neka polu-beda i tavorenje s roditeljima i njihovim kukumavčenjem. Da sam znao da je život ovako lep, i ranije bih zapalio od njih o stvarao nešto svoje. Čak sam i u boljoj poziciji od drugova koji trpe kojekakve debile od šefova jer ne mogu naći bolje, plaćaju kredite, itd. Nemojte odustajati od sebe i svojih ciljeva, nikada ne znate šta vas čeka iza ugla!
Upravo sam svjedočila kako je momak s takvim prijezirom i ljutnjom dreknuo na djevojku jer je prejako zatvorila vrata od auta i onda došao i pokazao joj kako da zatvori. Pritom sam sjedila bukvalno na klupi pored njih i nije ih nimalo glasno niti prejako zatvorila po onome što sam ja čula i vidjela. Nisam mogla vjerovat razinu ljutnje koja je bila na njegovom licu i cijeli njegov stav i položaj tijela kao da je bio spreman na ne znam ti ni ja kakvu borbu. Cura je jadna otišla ispred njega, kasnije su se vratili i on joj se ispričavao i pokušao umanjiti to što je uradio kroz neki smijeh. Mislim lijepo da se ispričao barem, ali meni je to sve skupa bilo tako ružno i tako mi je bilo žao te cure.
Niko me ne može ubjedit da osobe koje su sposobne imati odnose nakon samo mjesec dana poznanstva=veze imaju ikakve emocije u srcu. To mogu samo neemotivne osobe.
Nikad mi neće biti jasne zanatlije, koji postavljaju struju, vodoinstaleri ili građevinari, koji pogode posao, onda ih moras molit i zvat 20 puta dnevno. A kad se jave kažu ti: Sutra ću doć. Napokon dođe i to “sutra” on se opet ne pojavi. I tako narednih 10 dana u krug.. Može li mi neko objasnit zašto to ljudi rade??
Žena u menopauzi a ćerke bliznakinje u pubertetu. Nek mi je Bog u pomoći.
Ne podnosim poslove gde mi gledaju koliko sam puta išla na pauzu, pila kafu, išla u wc. Pa jbt ako radim posao dobro i na vreme, kakve veze imaju pauze? Mogu napraviti pauzu i deset puta dnevno, pa i dalje stići da odradim sve. Uvek kad primetim to, dam otkaz, ali vidim da je sve teže naći normalnog poslodavca koji gleda učinak, a ne koliko si puta da izvineš vršio nuždu.
Muž i ja imamo mačku, kupili smo joj pametne igračke, na senzore da može sama da se igra ali neće, traži pažnju, i traži nas da se igramo. Mjauče, protestvuje i ruši stvari ako je ignorišemo. Za tri meseca ću se poroditi prvi put, vidim kako životinja i pored pametne tehnologije traži pažnju i interakciju pa ne mogu da razumem kako većina roditelja bebama daje tablet ili telefon samo da ćute i budu mirni. Mačka nam je odlična lekcija kako ne treba i da se treba posvetiti bebi.