Završila sam srednju medicinsku školu pre 5 godina. Tokom pripravničkog staža obavezno je odraditi 3 meseca u bolnici. Ljudi, tokom tih tri meseca na hirurgiji više ljudi je pokušalo da me zavede nego što je to bilo u prethodnoj godini u proseku. Mnogo stariji doktori, početnici, zdravstveni tehničari, administrativni radnici. Konkretno, na svakom koraku svi flertuju sa svima. Državne institucije su u lošem stanju, liftovi često ostaju zaglavljeni između spratova, nema odgovarajuće opreme za kvalitetnu negu, plate su male, zbog čega ni med. sestre ni dr. ne ulažu previše truda u obavljanje posla, što im omogućava da koriste svoje vreme za flertovanje.
Neke sestre (40+ god) rade NA HIRURGIJI u mini haljinama i visokim potpeticama! Da li mislite da ove medicinske sestre zapravo brinu o stanju pacijenata? Šta možemo da očekujemo od ovakvog zdravstvenog sistema, ozbiljno? Razočaravajuće..
PS: nakon pripravničkog, odlučila sam da upišem fakultet, ni od tad nisam radila u ovoj struci.
Počela sam pristojno zarađivati i ne mogu prestati trošiti na odjeću. Nisam nikad prije mogla sebi tako kupovati i uvijek sam pokušavala lijepo izgledati na nekom budžetu. Stvar je u tome da me ovo plaši, ja stalno nešto gledam i kupujem i zanima me je li itko bio u takvoj situaciji i hoće li to proći vremenom. Nije da ja trošim cijelu plaću ili pola plaće na to, ali opet trošim više nego što bih htjela. Samo me zanima je li možda tako još nekom bilo kad se domogao para i prođe li to.
Ljude koji pitaju osobu za koju znaju da nema partnera: "Kad ćeš se udati/ženiti?" smatram vrlo bezobraznim. Za koga da se udam pobogu, za izmišljenog prijatelja?
Ali ljudi koji pričaju kao navijeni već od 6h ujutru, ne mogu to da shvatim, žene i nekako, ali muškarci, užas, kakav je to poremećaj u mozgu.. To me izluđuje, kao neke babe, čim dođemo na posao...
Sa 30 godina proživljavam ono što sam trebala u srednjoj i na faksu. Nisam se iživela kad je trebalo, te sad nadoknađujem. Izlazim svakog petka i subote, opijam se, duvam, ostajem do zore, menjam partnere. Nisam ponosna na to, niti smatram da to priliči mojim godinama, i verujem da ostalima deluje smešno što se ovako ''matora'' tako ponašam, ali jednostavno dobar deo života sam bila depresivna, sada sam konačno izašla iz toga, ima dobar posao i generalno sam zadovoljna svojim životom, po prvi put u životu. Smatram da sam zaslužila da malo uživam.
Svaki put kad imam priliku propustim drugarice ili nepoznate devojke da prve prođu, a ja im iza gledam u pozadinu.
Roditelji mi stare, a ostaje mi sestra koja je apsolutno nesređena u životu, koja niti ima neke škole niti ima radnog iskustva. Niti ima kontrolu nad emocijama niti se zna ponašati u društvu. Niti zna kuhati, plaćati račune...... Ne znam šta ću. Ne vidim rješenje. Dobra stvar u svemu ovome je to što mi je ovo jedini problem u životu.
Ostavila sam ga zato što je loš u krevetu, samo legne i očekuje da ja sve radim... Inače on izgleda jako dobro, lep je, zgodan, mlad..ali džabe.
Ne mrzim ja alkohol, mrzim ponašanje ljudi pod dejstvom alkohola.