Imam 24 godine i često zaboravljam stvari. Bila sam sjajan student sa prosjekom 9.70 i koncentracija mi je uvjek bila na nivou. Sada se osjećam potpuno bespomoćno jer zaboravim stvar koju sam uradila prije 5 minuta. Na primjer radim za stolom i ugasim kompjuter i uopšte se ne mogu sjetiti kroz 3 minuta da li sam ga ugasila ili ne, ne sjetim se da sam mami prije 5 minuta dala novac, ne sjetim se da li sam vrata zaključala (ali ne zbog nesigurnosti da li sam to uradila, nego potpuno zaboravim kada i kako sam izašla). Javila sam se psihijatru i nadam se da će sve biti ok🙁
Želim da ogradim naše dvorište od svekra i svekrve. Ne mogu više podnijeti da mi je netko svaki božji dan ispred kuće. Oni su uredu, ali ne želim svaki dan sjediti sa njima, zašto je to mom suprugu teško shvatiti. Zar je ovo što tražim nenormalno??? Ne želim držati stalno roletne spuštene. Ako ogradim, naljutit će se, a ja više ne mogu ovako, očajna sam. Znam, tko mi je kriv što sam tu napravila kuću odmah do. Baš sam glupa bila.
U moru opcija i veza za dobiti posao, ja sam odlučio pokušati sam i evo upravo sam dobio posao koji sam htio u jednoj vrlo dobroj firmi sa vrhunskim uvjetima. Nakon 11 godina školovanja i doslovno 0 godina staža sa 27 godina postao mi je ogroman pritisak da se zaposlim i evo sad sam dobio željeni posao iako mi je CV doslovce prazan. Istina je da sam do ovog posla dobio cca 15 odbijenica jer svi traže barem 2 godine iskustva, ali ovo je prvi na kojem sam bio pozvan na razgovor i odmah sam dobio posao. Pere me euforija jer sam ovo jedva čekao i napokon sam dobio priliku da se nekome dokažem, a prvenstveno i samom sebi.
Išla sam na ljetovanje i u privatan smještaj ali meni je ipak najbolje ići u hotel. Imam doručak i večeru ili švedski sto, čak sam izračunala da je privatno mnogo skuplje. Dok platim dnevni smještaj + hranu, izađe skuplje. Neću da kuham na moru i hodam po marketima, to radim kući, hoću brate da ustanem, doručkujem i pravac plaža, bez opterećenja.
Sretnem pre neki dan drugara iz osnovne, stanemo, popričamo malo i dogovorimo se da se čujemo neki dan da odemo na kafu. Posle par dana ga pozovem da se dogovorimo za viđanje, da bi mi se on začuđeno javio, kao vampir da ga je pozvao, i odgovorio: "Ajde čućemo se nešto, u gužvi sam ovih dana." Jasno mi je bilo da mu nije preterano stalo, iskreno nije ni meni jer ga 10 godina skoro nisam video, ali mi je baš glupo da nekom predložiš tako nešto, i onda ga maksimalno iskuliraš. Izgleda da se to zaista samo reda radi kaže kad nekog sretneš, iako zapravo nemaš želju za tako nečim.
Udajem se uskoro, a vidjela sam svoju nepreželjenu ljubav, moje tijelo je drhtalo.
Hoće li svaka žena imati tog jednog na kojeg misli godinama?
Upravo sam slagao nešta da me puste sa posla, a zapravo mi se teško nositi sa obiteljskim problemima.
Ispunio sam cilj o kome sam maštao 2 godine, prvi apsolutni zgib!
Dok sam telefonom razgovarao sa koleginicom, ona nije ni pojma imala da sedim spuštenih gaća i masturbiram na njenu sliku.
Vjerio se na datum našeg prvog dejta, nakon godinu ipo..evo ne znam šta da mislim.