Nazovem roditelje da im ispričam svoje probleme, oni mi kažu moraju gledati seriju, čujemo se posle. Odem sa drugaricim i požalim se, ona skrene temu na nešto nebitno. Dođem kući i samo plačem, počinjem brinuti da neću sve ovo izdržati.
Jako me nervira kada Instagram prodavci ne stave cene proizvoda u opis slike, već "cena u DM". Koja je poenta toga?! Molim vas da mi neko objasni. Mene to samo odbija od toga da uopšte pitam za cenu, kamo li kupim nešto.
Upoznala sam dečka, stvarno je savršen, prelep i slažemo se oko svega. On je neko ko radi na sebi svakodnevno i mnogo je ispred svoje generacije. I stvarno sam htela da probamo. I on je isto hteo ozbiljnu vezu i ja nisam imala ništa protiv toga, do trenutka kada je rekao da želi da postane mlad otac. Pitala sam ga kada bi on hteo da ima dete rekao je za oko 1 dana. Ja za godinu dana tek završavam školu. Dete mi nije ni na kraj pameti jer smo oboje još deca bukvalno. Raskinula sam s njim.
Moram da priznam ovako aninomno, jer ne želim da nikome pričam. Muškarac sam, blizu tridesetih i nakon čitanja i istraživanja sam skontao da imam adaptivni narcisoidni poremećaj (ne, nisam sam sebio dao dijagnozu tek tako). Imam empatiju, mnogi me poznaju i gotive, sa svima sam super, ali... Duboko u sebi imam taj osećaj da sam "iznad svih", da ću napraviti neviđeni uspeh u karijeri, da se izdvajam i što je najbitnije, obožavam da sam u centru pažnje. Radim, a osim što se trudim da odradim kvalitetno, konstantno želim da me hvale, to mi hrani ego... Pre neki dan sam dobio kritiku i loše je podnosim. Teši me što ne želim drugima zlo i uvek želim da pomognem. Ne znam kako pomoći sebi, pa mi je lakše što sam samo napisao anonimno.
Muž mi stalno govori kako će nam biti mnogo lakše finansijski kad se vratim na posao, sada sam na porodiljskom i primam minimalac, kada sam mu rekla da mi to jako smeta on je rekao kako nije mislio ništa loše, naravno da mu nisam poverovala. Kao da je malo što brinem o bebi i o kući. Muškarci budite podrška svojim ženama u svakom smislu, naročito kad imate malu bebu.
Zašto pravite ceremonije za otkrivanje pola deteta ako ćete biti nezadovoljni mogućim ishodom? Često mi iskoče takvi snimci i sramno je kako pojedini roditelji reaguju. Umesto da se raduju što uopšte mogu da se ostvare u toj ulozi, oni se groze ako dete ne bude ono što su oni zamislili. Ako ste već razočarani, ne pokazujte otvoreno svoju samoživost i nekulturu. Gade mi se one odvratne face pune besa,ono bacanje, skakanje, šutiranje.. fuj. Najčešće su te reakcije na žensko dete..kao da nose, Bože me oprosti, nečastivog. Vi, pojedini, ste za debelo lečenje i ispitivanje.
Šest godina sam živeo u Americi i nedostaje mi njihova kultura brze hrane. Uvek je nešto blizu od tih lokala. Uvek nešto radi. Hrana je svuda ista. Uvek ukusna, jeftina, dostupna. Ako ste pametni nećete jesti pomfrit, slatkiše i piti sokove i nema problema sa kilažom i šećerom. Uzmem burger ili dva, zavalim se u autu i ručam na miru. Ako mi se jede nešto drugo, postoje mesta sa kuvanom hranom gde ti odmah naspu u tanjir, dosta suši lokala gde je uvek sveže, i slično. Na porudžbinu se čeka maksimalno dva minuta. Znam da nije nešto zdravo, ali ne brinem o tome.
Posle skoro decenije sam dobila posao koji sam želela od malena, a najgori mogući kolektiv- petljavine, lažovi, prevaranti, špijuni. Bez obzira koliko sam zaluđena tim poslom odlazim odatle, ne mogu biti u takvom kolektivu, a nisam vaspitavana da budem kao oni.
Svi oženjeni koji varaju svoje žene ne bi se usudili prići nekoj djevojci da su slobodni. Sve je lako kad imaš nekog doma da te čeka. A sa strane i ako dobiju odbijenicu nisu ništa izgubili. Uvjerila sam se da to rade jer su doboko u sebi nesigurni i željni pažnje. Djevojke koje nasjednu na priču samo im daju energiju i oni odu doma i cvjetaju.