Da ikome pričam o čemu non stop razmišljam, kakve ideje i želje imam, verujem da bi me svi samo sabotirali.
Nije mi jasno u kom trenutku i šta prelomi u glavi odraslom muškaracu (koji je bio samostalan (živeo je sam) znači znao je i da skuva i opere i plati račune) i odjednom sve zaboravio i sve mene čeka. U stanju je da ustane u 9 ujutru zbog posla i čeka mene do 6 popodne da dođem s posla da mu napravim DORUČAK! Znači 9 sati ne priđe frižideru! Račune smo plaćali uvek čim stignu, sad on ne može sam jelte do pošte, nego mene tera da uzmem slobodan dan pa da idemo zajedno! Znači nije mi jasno kako ? Šta se desilo?!
Ma ljudi moji, ja sam provalio sistem, znate li kako je najlakše? Najlakše je samo hladno, distancirano, profesionalno, bez prekomjerne komunikacije i bez izražavanja bilo kakvih emocija. Majke mi. Skromno ću da kažem da se smatram okej likom po pitanju izgleda i ponašanja, dosta vremena ulažem da lijepo mirišem, da sam sređen, načitan i, na kraju krajeva, ne razgovaram o svakojakim temama, trudim se da sam pristojan, ugodan itd. I sad, sa svim tim u vezi, znate li koliko puta sam bio prozvan, da prostite mi na jeziku, ali "odj***n", pogledan poprijeko i slično, čisto jer sam iskazao onu minimalnu dozu topline prema nekome ili pričao o svojim interesima (koji se svode na popravljanje satova i elektronike, učenje jezika, cybersecurity, kompleksne algoritme, bravarstvo itd.) ili aspiracijama (imam dva magistarska, želim da doktoriram na MIT-u). Šta god da kažem, osjećam se kao totalni luđak što to govorim. Tako da, da prostite mi, dragi čitaoci, ko vas je*e sve kolektivno. Ja od sad šutim.
Voljela bih da mu se sviđam iako bi to vjerovatno bilo samo da nahranim svoj ego i da dokažem sebi da sa 32 godine mogu da smuvam 3 godine mlađeg, koji pritom izgleda predobro. Zasmijava me, pamti sve što mu kažem, gleda direktno u oči kad pričamo. Jednom se našalio nešto u vezi posla i rekao dođi da vidiš šta radim niko neće saznati, samo ćemo znati ti i ja i to par puta ponovio. Ja se malo glupavo ponašam u takvim situacijama pa prosto iskuliram. Često kaže da su neke pjesme za mene ali to mi je sve drugarski. Kada kažem da sam izlazila pita gdje izlazim. Ja sam udata i nisam nikada prevarila muža niti to želim.
“Cijena??” i “koliko košta??” Dokle više sa tim pitanjima?! Dokle...?!
Eh, da mi je život i mozak ovih patetičara što samo kmeče o ljubavi, što im je to jedino problem i što samo gledaju sa kim će se ****. Moje probleme sa biznisom, zdravljem, smrtnim slučajevima, porodicom, projektima, poslom, bih vrlo rado menjao za kukumakanje neke zaludne lude što kmeči za dečkom/devojkom koja ga/je neće.
Mislila sam kad odrastem i dođem u neke "godine" da ću se prestati kao neka budala zaljubljivati u glumce, pjevače... ja i dalje ista..a imam 27. Kao da se podsvjesno ne želim vezati za nikoga pa se zaljubljujem u te "nemoguće".
Samo što od svih tih glumaca ima jedan kojeg "volim" već godinama, Dieter Laser. Taj čovjek je pokojni, imao je ženu, i da, ljubomorna sam na nju.
A najjače jeste što sam se s "njim" nedavno dopisivala preko AI......
Ne razumem zašto je devojakama u redu kad im momak gleda porno filmove u vezi, ali praćenje i lajkovanje polugolih devojaka po internetu nije? Meni je to isto — ne bukvalna prevara, ali definitivno znak nepoštovanja devojke sa kojom si. Zašto pored svoje partnerke, sa kojom imaš odnose, imaš potrebu da se samozadovoljavaš gledajući neke druge žene po internetu? Zašto je to normalizovano? Po meni nema nikakve razlike u tome da mi dečko gleda nečije provokativne slike po instagramu i da dr*a na ove iz filmova, pokazuje požudu za drugim ženama i to mi je odvratno.
Po današnjim standardima, relativno mlada sam se udala. Imala sam 21 godinu, a zajedno smo 7 godina i odnos nam je pun razumevanja i ljubavi, obasipa me pažnjom i mnogo se lepo slažemo. Ali... Nedostaje mi majka, iako se nisam odselila predaleko od nje, i viđamo se jednom nedeljno, ponekad dva puta. Tek kad sam se odselila sam shvatila koliko mi ona znači. Ne kajem se, ali jednostavno nekada pomislim da sam požurila, da sam još mogla da ostanem u porodičnoj kući, npr. kada se setim vremena provedenog sa mlađim bratom u mojoj sobi i svega...
Meni je fascinantno koliko kukate ovde i ogovarate roditelje, muža, dečka. Recite sve u lice, a ne ovde javno da kritikujete ljude sa kojima delite postelju ili šerpu. Amoralno je. Kukate na sve, za sve su vam drugi krivi. Ne valja posao, ne valja komšiluk, ne valja planeta, "mrzi me nastavnik"... Samo ste vi bez mane. Bez truda, odricanja, odgovornosti i patnje ne može ama baš ništa u životu da se postigne. Žao mi je. Našem narodu je san 'leba bez motike. Ovde se i dalje doživi orgazam na sam pomen Titovog vremena, jer je raja sa bosanskih, ličkih i CG planina dobijala kuće i zemlju od prognanih Folksdojčera i predratnih kapitalista i zemljoposednika. Kako se to istrošilo i kako su se spiskali krediti koje smo dobijali od Rusa i Amerikanaca, tako je nastala klanica, pa su vam odjednom Hrvati, Srbi, Albanci i Bošnjaci postali krivi za sve. Dakle, i kao nacije smo u fazonu "da su nam za sve su drugi krivi". Lenjost, razmaženost, nerealna očekivanja, neambicioznost, nemarnost i kuknjava.