Ne znam za vas, al' u ovom đavoljem sistemu najradije bih život provela u sobi čitajući knjige.
Jbt život kad kažu što ljudima nećeš ništa da pričaš... Da se ovo nekom drugom desilo, ja ne bih verovala. Kažem jednoj ženi (pošto sam se zbunila u trgovini oko kusura) da sam socijalno anksiozna... Ljudi moji, verovali vi meni ili ne, ta žena priča kako sam ja rekla da sam socijalni slučaj. Valjda ne zna šta je soc. anksioznost, ali svejedno, informišeš se... Evo i dalje ne verujem jbt.
Jedva čekam da mi devojka raskine. Ne želim više da je gledam, ali nemam srca da ja njoj raskinem. Ne znam zašto mi je baš sada ovako jer bih ranije to uradio čim mi nešto zasmeta. Ovde nekako i ako mi sve smeta, ja se opet prvi javljam, ali opet ne mogu da je podnesem. Krenula je polako da mi se gadi, nadam se da će i ona to uskoro shvatiti.
Za vikend su djeca spavala kod bake i dede. Muž i ja smo se odvezli na periferiju grada i vodili ljubav u autu, da se podsjetimo i starih dana.
Ne volim djecu, pogotovo bebe. Tek kada se sposobni razgovarati onda su mi ok.
Krenula sam da pušim da bih mogla da idem na puš pauze - da znate da prija, onako ti bude glupo da ideš na pauzu, ovako imam izgovor uvek da se sklonim tih 5 minuta.
Ugasila sam društvene mreže zbog veštačke inteligencije. Dosadni ste sa svim tim lažiranim slikama i videima. Odvratno!
Jedna od najgorih sorti ljudi su oni laprdavci od kojih ne možeš doći do reči. Melju bez prestanka, a ako ti kreneš da pričaš nešto, onda se ubacuju, prave pametni itd. Odvratno, odvratno. Gade mi se. Od takvih bežim na kilometar.
Bivši me je toliko sjebo da sam se prešaltala na devojke.
Roditelji ne pričaju sa mnom jer sam mužu oprostila prevaru.