Sa 20 godina sam se preselila u inostranstvo, sa 22 se odlučila na korak da dignem kredit i kupim stan u svojoj domovini. Koliko god to delovalo uspešno mojoj porodici i prijateljima, smatram da sam napravila životnu grešku. Ovde života privatnog nema, samo radi i spavaj. Izgubila sam 3 člana porodice kojima nisam mogla ni otići na saučešće jer nisam mogla dobiti slobodne dane. Osećam se kao da živim u zatvoru. Tek kad odeš shvatiš da pare nisu jedino bitne u životu…
Da sam znala kako je na razgovorima za posao, išla bih na časove glume kao dete.
Prvi put sam se upustila u to da imam kombinaciju s nekim momkom. Da bi se ispostavilo da je u ozbiljnoj vezi već 5 godina i da mu je djevojka trudna. Mjesec dana kasnije se oženio. Jede me to, iznutra osjećam se grozno, kao da sam se ja ogriješila prema njoj.
Prošlo je već 6 godina od kada ne pričam sa svojim bratom. Upoznao me je sa svojim najboljim drugom, govorio mi sve najlepše o njemu i rekao mi da mu ne smeta da budemo zajedno. Izlazili smo neko vreme, nakon što sam izgubila nevinost s njim dobila sam šut kartu. Ispostavilo se da je moj brat od početka znao sa kakvom me osobom spaja i kakve namere on ima prema meni. Moj odnos sa bratom se završio, a oni dvojica su i dan danas najbolji prijatelji.
Kolika je ljudina moj suprug, shvatila sam tek kada se je razboleo. Mislim ceo život sve delimo ali sam u brak ušla znajući koliko je bogatiji od mene. Stekla sam i ja to je činjenica, međutim nikad mi to nije na kraju ni bilo bitno. Kada je zapao u ozbiljnije zdravstvene probleme prva stvar sto je uradio, bilo je da kod notara prebaci sve sto ima na decu i mene, uz obrazloženje da se nikad ne zna i da ne znam njegove kakvi su kad su pare u pitanju. Sada kada se je oporavio često kaže da je sirotanović i na ženinoj grbači. Nek je on meni živ i zdrav samo!
Prije su lijepe ženske bile umišljene, a sada su umišljene zapravo ove debele i ružne, a ove lijepe su postale dobre i kulturne i ne pretvaraju se, stvarno su dobre i kulturne.
Želim da se vratim nekoliko godina unazad. Želim da svo svoje vreme posvetim svojoj deci a ne kućnim obavezama, zavijanjem sarmi, pranjem veša, čišćenjem kuće... Želim da vratim vreme ali jbg ne mogu ništa uraditi po tom pitanju. Žao mi je, jako.
Neprijatno mi je čak i ChatGPT-u da ispričam neku svoju muku.
Imam 30 godina. Završila sam studij, radim posao koji volim i okružena sam ljudima koji mi znače. Zdrava porodica, prijatelji, stabilna primanja i mogućnost da sebi priuštim normalan život - sve to čini da se osjećam zahvalno i sretno. Ali, i pored toga, u tišini noći, kada legnem sama, osjetim prazninu i poželim nekoga pored sebe. Nekoga kome mogu povjeriti svoje brige, ko će mi pružiti zagrljaj nakon napornog dana, s kim ću dijeliti male radosti života i graditi zajedničke uspomene. Sretna sam, ali ipak osjećam da postoji prostor za onu posebnu osobu koja bi upotpunila tu sreću.
Od skoro smo u braku, a pre toga smo bili 6 godina zajedno. Trudna sam i jednog dana nisam bila drugačija nego inače, već kao da nisam trudna iako mi je doktor rekao da moram da strogo mirujem. Kad mi je teško trpim, spavam malo, sve radim, nosim, čistim, bukvalno ne odmaram ni 15 min dnevno. Pre neki dan mi je toliko teško bilo da sam zaplakala, a suprug mi je ladno rekao "što cmizdriš", a do tada nije ni znao kad mi je bilo teško (a bilo je većinu vremena) i sl da ga ne bih potresala. Malo je reći da sam razočarana i da vidim da je neko ko se brine samo za sebe i da je njemu dobro, a nikad nije osjetio da sam trudna ni zbog čega nego sam se trudila da ga svega poštedim. Kad vidim kako drugi tretiraju svoje supruge tokom trudnoće i njega još mi je teže. Kajem se što sam se udala za takvog čoveka.