Ne zanimaju me veze uopće, a nisam ni za decu i volela bih da me svi (najviše bliska porodica) ostave na miru sa svojim "dobronamjernim" željama o unucima i udaji.
Udajem za čoveka sa kojim sam 6 godina u vezi. U tih 6 godina retko kad su se dešavale svađe, svi su nam zavideli kako funkcionišemo. Ne znam kako je došlo do toga da smo odjednom počeli da imamo česte svađe i prepirke toliko da dovedimo brak u pitanje. Danima plačem, počinjem da sumnjam u sve, ne znam šta se odjednom desilo i sve krenulo nizbrdo...
Lik me zna iz viđenja, dodao me na fejsu, počeo da me muva, deli komplimente. Dogovorimo se da se uskoro vidimo. Par dana posle toga ja vidim on stavio profilnu sa devojkom. Da li je moguće da su ljudi toliko jadni...
Devojkama koje traže da momak ima svoj stan i auto neko mora da objasni sledeće: Ako on sve to ima, vi se useljavate sa dva kofera. Ukoliko brak ne funkcioniše, sa ta dva kofera i izlazite iz NJEGOVOG stana. Bolje je da stan kupite sa mužem po pola, na kredit ili za keš, jer ako sutradan dođe do razvoda, polovina svega što ste stekli je vaše. Onda ne morate da se vratite kod mame i tate, ili da trpite da vas tuče i vara, jer, eto, nemate gde.
Već nekoliko meseci se pretvaram da studiram, a u stvarnosti radim. Mojima nisam imao snage da kažem da sam batalio fakultet jer su uvek forsirali školovanje kao jedini pravi put. Znam da bi se posvađali sa mnom, možda čak i prekinuli kontakt, a to ne želim.
Zato sam počeo da ih lažem – izmišljam ispite, ocene, priče sa faksa... Sve pare koje mi pošalju za skolovanja ja diskretno prosleđujem bratu, da bar nešto ostane čisto. Nije mi lako, nosim se s tim svakog dana, ali za sada mi je mir važniji od istine.
Plače mi se ceo dan. Zato što sam žena, što sam postala jako ranjiva od kad sam postala majka, što nisam dobila odgovarajuću pomoć porodice kad sam rodila dete, što ni sad ne mogu bebu da ostavim i predahnem makar jedan dan. Moja majka želi da mi pomogne ali ne može jer brine o mom ocu, svekrva isto želi da pomogne ali ne može zato što je slaba i bolesna. Pomažu malo koliko mogu ali to nije dovoljno i ja sam konstanstno rastrzana na sto strana i dođe mi da izađem na ulicu i vrštim "NE MOGU VIŠE". Pri tome, muž i ja smo odložili emigraciju da bi nam porodica pomogla oko dece dok su mali, a samo mi je još teže zbog svega. Nisam ni tamo ni ovde. Mislim da sam postala neurotična, ako nisam još sigurno sam na dobrom putu. Ne vidim svetlo na kraju tunela, čini mi se da je od sada pa nadalje život samo patnja pa koliko izdržim.
Kako starim, primećujem da sve više i više postajem sponzoruša. Bila sam devojka koja bi bila sa momkom i u dobru i u zlu. I kad nema ni cvonjka. Volela kao niko, mislila da je ljubav najvažnija. Ali ja sam toliko željna da muško troši novac na mene, da mi kupuje nakit, cveće, poklone... Stidim se sama sebe i osećam se loše, ali ne znam kako to da promenim i nisam sigurna da li uopšte više želim da to promenim. U ranim dvadesetim sam...
Na dejt izlazim samo sa momkom s kojim mogu da zamislim da imamo decu i nikako drugačije.
U vezi sam sa dečkom kojem sam ja prva devojka. On je meni drugi. Sa mnom se prvi put poljubio i imao odnose. Govorio mi je kako mu je glupo što nema iskustva, ali posle 3 meseca nam je prelepo, više to ne govori.
Imam 38 godina, dvoje dece i udata sam. I napaljena sam kao nikad pre. Masturbiram bukvalno svaki dan i od skoro sekstujem i šaljem svoje slike i snimke nepoznatim muškarcima i to me jako pali.