Ne treba čekati da se stvari dese, treba se uključiti u vlastiti život i ponekad ići i protiv vlastitih principa: prihvatiti da te prijatelji upoznaju sa nekim tamo likom iako si kategorički protiv takvog upoznavanja, otići na kavu sa njim iako vidiš da nemate ništa zajedničko, shvatiti na toj kavi da imate mnogo toga zajedničkog... zaljubiti se, zavoljeti ga, udati mu se, imati porodicu sa njim... treba dati šansu prilikama ma koliko promašeno izgledale!
Vremena se ubrzava sve više, definitivno je tako... 2020 kao juče da je bila i sva ona frka oko korone.
Jako zavidim ženama kojima nije usađeno da se bave odećom, šminkom, izgledom i pokazivanjem fizičkog izgleda drugim ljudima, naročito muškarcima. Baš mrzim što mogu da uočim razliku između jeftine i skupe torbe i da mi se skupa mnogo više dopada. Ili što imam 3 kreme sa hijaluronom za slučaj da je treća malo bolja od prve dve iako su prve dve sasvim dobre kreme. Izgled je toliko gubljenje vremena i novca, a život je kratak i ovako nas još više fokusira na materijalno.
Radim u HR u jednoj firmi. Radnici su skoro počeli da vrte priču svako malo kako u drugim državama ljudi imaju radno vreme od 6h, kako bi to bilo super da ima kod nas... Čula sam više puta, a onda je došlo i do vrha i jedan od direktora koji voli inovacije odluči da proba to kod nas. Rekao je da će da testira da li možemo da imamo radno vreme od 4h i da se sve postigne. Svi su bili oduševljeni pa i ja. Najavio nam je dan kada ćemo to probati i još pomerio da radimo od 10 do 14h da bi svi bili odmorni i siti. Pošto je bio rad 4h, podrazumevalo se da nema pauza osim za WC, samo posao i posao da bismo išli kućama u 2. Kakvo je razočaranje bilo kad je statistika pokazala da je samo 18% radnika u firmi prošlo normu da su sposobni za 4 sata rada. Ostali nisu postigli i mahom su se žalili da im je previše stresno da tako intenzivno i mnogo rade, da ne mogu tako brzo da misle.. Najveći bedak je bio ovima što mogu, ali nikada neće dobiti 4h zbog većine koja nije u stanju.
Teško mi je da gledam moje dete kako se igra sa muževom familijom, pogotovo sa bratom i majkom. Dok smo se zabavljali, bili su jako nepravedni prema meni, nije im odgovaralo da gradimo svoj život i svoju budućnost, pa su krivca za to našli u meni. Svekrvine provokacije, podbadanja, ružne komentare nikada neću zaboraviti. A sada kada žele da se povežu sa našim detetom, meni je teško da prihvatim da moram da pustim nekoga koga najviše volim da se igra, mazi i provodi vreme sa nekim ko mi je zagorčavao život nekada u prošlosti...Znam da je to odnos između njih i unuka/bratanca i da dete treba da oseti i njihovu ljubav, ali teško mi je.
Nikad mi neće biti jasno zašto slavni u hollywoodu u slobodno vrijeme liče na beskućnike pogotovo kada znaju da će ih na ulici slikati paparazzi? Ne kažem da trebaju da idu u sred bijela dana našminkane i u štiklama ali kod nas da izađeš onako u grad mislili bi da si skrenuo s pameti.
Moja sestra se suzdržava da ne prdi pred svojim mužem, kao to je nepristojno, pa bježi u kupaonu da prdne u miru da on ne vidi, mislim si brate koji je to srač od braka. Prava ljubav je kad oboje prde i vole se bez obzira na sve. Ma okini ga brate pa da vidimo jel te stvarno voli ili ne. Kakvo jbt suzdržavanje i preseravanje. Valjda si mu bitna ti, a ne prdac pa prdi i podriguje i on pa šta? Kakvo bre suzdržavanje..
Ne mogu da shvatim ljude koji samo jedva čekaju decu da ostave u vrtiću jer ne mogu sa rođenom decom. Imam drugaricu koja je trenutno trudna, na trudničkom od najranije trudnoće, trudnoća zdrva, malog svako jutro vodi u vrtić da bi ona mogla da se šeta po gradu. Kad joj je muž na odmoru odvedu dete ceo dan u vrtić da bi oni ležali i bili na telefonu po ceo dan. A tek kad prokomentariše nešto tipa “živeo vrtić” ili “dva dana ga nisam vodila jer je bio bolestan poludela sam, jedva sam čekala da ga odvedem”
I što je najgore više takvih primera znam. Šta je sa vama ljudi, zašto rađate i pravite decu ako mislite da je to normalno🤯
Čitam ovde objave pojedinaca koji krive porodicu za svoju anksioznost, nesigurnost i slično. Odrasla sam u potpuno disfunkcionalnoj porodici, otac alkoholičar, neradnik. Majka je jedina radila, borila se za decu, kuću i na sve to trpela batine. U osnovnoj školi sam često bila na meti ismevanja jer sam imala manje od drugih. Izrasla sam u osobu koja tačno zna šta želi, radila sam na sebi, zadovoljna sobom i psihički i fizički tako da samopouzdanja imam i više nego što treba. Pokrenula sam svoj posao, osnovala porodicu koja mi je svetinja. 90% onih koji su mi se ismevali bi danas sigurni rado bili u mojoj koži, jer danas nisu ništa, iako su imali mnogo bolje uslove, porodice i podršku. Džabe je da vam život da najbolje karte ako ne znate da ih iskoristite. Zato ljudi, ne tražite krivce u drugima, ne očajavajte u prazno, radite na sebi u svakom smislu, pomozite sebi. Čovek koji je zadovoljan sobom ne može da nema samopouzdanja i sigurnosti. Uzmite život u svoje ruke.
Razvodim se posle 8 godine braka i imamo dete 6 godina. Ne volim ga već par godina, nemam ljubavi, pažnje a o seksu i da ne pričam. Totalno nekako nesrećan brak. Pre tri godine sam upoznala jednog i bili smo zajedno par meseci zajedno. Pružio mi je minimum pažnje i ja sam se okrenula njemu. Iako nismo više zajedno čujemo se i volim ga kao ni jednog muškarca pre njega. Osudite me slobodno ali ne mogu da živim nesrećno sa čovekom koga ne volim i da pijem lekove samo da bih dan pregurala. Svom detetu trebam zdrava a ne bolesna.