Porodica mi je živi očaj. Sa svima sam posvađana osim sa roditeljima. Ne zna se dal su gori sa tatine il mamine strane. Smeće do smeća. Samo gledaju svoju korist da izvuku, smučili su mi se svi.
Već 5 godina borim borbu sa mentalnim zdravljem imam dijagnozu granični poremećaj ličnosti. Zadnjih mesec dana su mi pakao ne znam da li mogu više da izdržim živim zbog drugih. Ovo nije život ovo je preživljavanje.
Nedavno sam se porodila i jako me pogađa to što muž nema razumevanja za mene. Danas sam sama pola dana provela u gradu sa bebom. Kada sam došla kući, on je sedeo za stolom i jeo, nije izašao da mi pomogne ni sa stvarima ni sa detetom. Pitao me je da li sam jela, rekla sam da nisam, on mrtav hladan nastavlja da jede. Kada je završio, samo se okrenuo i izašao iz kuće da nastavi sa poslom. Najviše me boli što nije ni bebu uzeo da bude s njom dok bih ja makar malo pojela i odmorila. Osećam se zapostavljeno i usamljeno u trenutku kada mi je podrška najpotrebnija.
Iskreno mrzim poklone. I kad kupujem i kad mi neko pokloni.
Prvo jer ne znam šta taj neko drugi voli..
Drugo jer ni drugi šta ja volim.
Šta ja da radim sa tacnom na kojoj piše Istanbul ?? Samo mi bezveze skuplja prašinu. Ili šta da radim sa trećim romobilom koje je moje djete dobilo, a ni jedno ne voli. I onda još moraš da glumiš zahvalnost..
Došao mužev ujak iz Crne gore na neke lekarske preglede u Beograd. Kako zbog posla nisam ništa spremala, kažem mužu da sam rezervisala restoran uveče kad i on obavi sve preglede da večeramo. Muž je napao da ja plaćam taj restoran i nisam trebala to uraditi već nešto spremiti i da sam lenja. Ujak je izuzetan čovek, koji zaslužuje i mnogo više da ga bolje ugostimo. I za 2 godine braka ga nismo izveli nikad ni na picu kad dolazi a on nas svuda vodi, čašćava u Crnoj gori. Dve nedelje posle toga dolazi mu sestra sa mužem i ćerkom iz Makedonije, vodim ih u piceriju, isto muž odbija da plati. Novac nije problem jer izdržava brata, snajku, bratanca i majku ali ovo mi je dalo razlog da dobro razmislim šta bi bilo da su to moji a ne njegovi rođaci. Dok mi delimo račune pola pola od majke još nije presekao pupčanu vrpcu da možemo da živimo ko sav normalan svet i da ne pravi dramu za 2 family pizze i piće.
Umrle su mi mama i baka u roku od godinu i pol dana. Živim vani 10 godina i obitelj ne mari za mene iako sam pokušala sve da imam povezanost s njima. Tata je šovinist i nikad me nije previše preferirao jer sam žensko. Brat nikad nije bio podrška. Sad sam u lošoj situaciji s dečkom i nakon 7 godina i kupnje kuće, čini se da je veza gotova jer se ne trudi raditi na problemima koji su ozbiljni. Nemam djecu jer sam se brinula o mami koja je dugo bila bolesna i živjela sam na dvije strane da sve isfinanciram i bila sam uz nju do kraja. Ostajem sama i ne znam kako dalje sa svojih 35. Imala sam osobe koje su me beskrajno voljele i sve se raspalo u par godina. Počela sam mrziti život, sudbinu i sebe. Ne znam kako se izvući iz crnih misli i bojim se.
Samo jednom u životu sam prišao devojci i to je bilo pre skoro četiri godine, nju sam smuvao iz prve ali mi se to brzo obilo o glavu i završilo katastrofa, nikada više nisam prilazio jer smatram i vidim da bi isto prošao. A pravo da kažem kako sam sve bliže tridesetoj (još 4 godine) sve manje imam i želje i živaca.
Mrzim što je za svaki posao potreban razgovor s ljudima. Šta sa nama povučenima koji ne volimo da pričamo sa ljudima? Najviše bih volela da sam sama na poslu. Još mi žene, do pre 50 godina nismo išle na posao, a sad odjednom treba da koristimo muški mozak i da se eksponišemo i egzibicionišemo muškarcima.
Slučajno mi je naišao snimak nekog poznatog jutjubera koji kaže kako mu devojka(dok su bili zajedno) nikad ništa nije spremila, niti je ikad počistila kuću. Inače ga ne gotivim, kao ni ostale 'influensere' ili kako se već predstavljaju. Ono što me zaista zabrinjava su komentari žena 'nađi onda kućnu pomoćnicu' i ostala s*anja. To mogu pisati samo lenčine koje jaje ne znaju da ispeku i one koje bi sve na gotovo, a da se slikaju po ceo dan, šminkaju i misle o tome gde će otići ili otputovati. Žensko sam, ali živo me zanima zbog čega se vi toliko vređate kad neko to izjavi, osim ako same niste takve? Pa valjda je to normalno? Niko ne kaže da žena treba da bude sluga i da konstantno nešto radi, a da muškarac ne pomogne. Vi se vređate čim vam neko pomene to i odmah idete u napad. Imate neku iskrivljenu sliku da ste vi 'sluškinje' ako spremite jelo i počistite nešto?! Bome, vi imate neku opasnu šifru i dijagnozu. Jadni vaši partneri sa vama.
Čovjek je lagao da će se razvesti. Oženjen i ima dijete. Navodno ne živi sa ženom. Bili smo kolege. Dala sam otkaz iz više razloga, ali on je glavni. Dok se on trudio oko mene da mi pokaže i dokaže da me voli a ja bila rezervisana jer je oženjen, ja sam se zaljubila. Nisam htjela ništa imati sa oženjenim čovjekom. Nismo imali ništa fizički, ali moje srce je osvojio. Nismo se ni družili van posla. Kasnije sam saznala da ima krimi dosje i da ima dugovanja zbog kojih se ne razvodi, jer bi izgubio starateljstvo. Da li me je stvarno volio a nije se mogao razvesti ili se samo igrao? Možda mi je pokušavao reći... U svakom slučaju srce mi je slomljeno. Ako se igrao, najiskrenije želim da mu Bog polomi obje noge i ruke pa da ga boli kao mene. I bez posla i slomljenog srca. Ne dam se. Borim se. Nadam se da će moje vrijeme doći...