Mrzim jutro. Ali mrzim iz dna duše. Srećom imam trenutno takav posao da mogu da radim kad ja hoću, od kuće, tako da pre 10 pola 11 ne ustajem. Čim ustanem prvo što uradim jeste da spustim sve roletne, a nema mi ničeg goreg nego da se budim uz jutarnju dnevnu svetlost. Ljudi su katastrofa ujutru isto. To se žuri, to su gužve, svi naduveni od spavanja, glas jutarnji, iz usta im smrdi na pastu za zube pomešanu sa kafom. Pre nego što kažete da sam ogorčena, inače sam jako društvena, imam dečka, dobar seks, prijatelje... Jednostavno mrzim jutro, ne funkcionišem ujutru, zašto bi svi morali da volimo jutro da bi bili "normalni" ?
Poruka debelim momcima pa i devojkama. Ne vrzmajte se oko nas koji smo mršavi i zategnuti i vodimo računa o svom izgledu. Grubo jeste ali ako ne ulažete trud u svoj izgled, tražite sebi slične. Aman, dokle više. Ne znam samo odakle momcima samopouzdanja da prilaze zgodnim devojkama a pritom im je stomak do zuba, zadnjica i noge opuštene. Pogledajte se u ogledalu!
Šef je odjednom počeo čudno da se ponaša prema meni. Bio je fin do sada, šalio se. Sada je često grub, nervozan i samo meni drsko odgovara. Savesno radim svoj posao, sve mu poslove završavam. Nikada nije bilo nekakvih problema.. Ne znam šta da radim. ☹️
Verenički prsten nije samo stvar fizičkog poklona — to je simbol obećanja.
Kada to obećanje više ne postoji, vraćanje prstena je normalan, kulturan i pošten čin.
Volim kad se žensko zna dobro ljubiti.. Kada preuzme igru, uhvati za vilicu i privuče sebi.
Kada osećam strah ili se nešto loše dogodi u životu, primim neke loše vesti odmah moram ići na toalet i imam dijareju...
Završila sam fakultet i iz većeg grada se vratila kući radi posla. Na poslu mi se kolega "udvarao" (mada nije ništa konkretno pokušao, ali je bilo preočito da mu se sviđam). Vremenom nisam ni postala svjesna kako mi se "uvukao pod kožu", bio je prema meni poseban. Nakon godinu dana dao je otkaz. Njegov zadnji radni dan, kada se opraštao, kolege (radili su skupa 6-7 godina) su bile hladne prema njemu. U tom trenutku smognem snage, uhvatim ga za ruku i pozovem da prošetamo skupa po pogonu. Pristao je. Napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija i otpratila sam ga iz firme. Otišao je sa suzama u očima. Kasnije me pozvao na kafu, ali je ostao nedorečen kao i na početku. Ja u međuvremenu nastavila sa masterom, samo ga sretnem nekada u gradu, okrene se za mnom i to je to. Malo osjećam prazninu jer se nije desilo ništa, ali valjda je tako trebalo da bude. Idem dalje, a njemu želim puno sreće. ❤️