Nisam otišla na 25 godina mature jer me sramota zato što se nisam udala i rodila decu.
Uverila sam se na sopstvenoj koži da oni kojima je stalo do tebe nađu vreme za tebe i ako si na drugom kontinentu i drugoj vremenskoj zoni. Da pravi prijatelji budu uz tebe, da te saslušaju, da se ispričate i nasmejete. A oni iz interesa nemaju nikad vremena da se jave i tako prođu godine i godine i kad im treba neka glupost ili korist postanu dosadni kao proliv i bombarduju porukama. Kao pečurke posle kiše.
Moja mama nosi naočare za vid od malena. Kada je bila na višoj školi, posle predavanja saplela se i naočare su joj spale i polomile se. Moj tata je tog dana bio u toj školi, da bi našao jednu devojku ali naišao na mamu, pomogo joj kad su joj se polomile naočare, odvezao je kući i od tada se znaju, nakon 2 nedelje su počeli da se zabavljaju. Danas su 23 godine u srećnom braku.
Moja verenica je visoka 180cm, ja sam visok 198cm kad obuje štikle bude 190cm, privlačimo pažnju gde god idemo.
Za 2 dana moram vratiti veću sumu novca koju sam posudio od kamatara. Šanse da to uspijem su 1%. Još gore od toga je to što mi supruga za to ne zna ništa. Pored duga ne gine mi i razvod braka.
Znam da mi ovo neće niko verovati. Ali ja sam srećnija sama nego u vezi. Znam da društvo očekuje od žena da se ima partner i sve što dalje ide vremenom. Međutim ja sam tako željna svoje samoće i slobode da pijem kafu sat vremena bez mnogo poruka da gledam film i idem u šoping bez da moj momak sumnja da sam sa nekim. Prosto osećam da nemam skoro nimalo vremena za sebe.
Sa 22 sam se prvi put poljubio, sa 27 prvi put imao seks, sa 30 počeo da vozim, a sa 32 prvi put otišao na more. Ceo život kasnim i to mnooogo zbog siromaštva. Umoran sam, iscrpljen. Nemam nijednog prijatelja, nikada nisam bio u vezi, niti imao seks iz ljubavi, nažalost, iako oduvek samo to želim - ljubav. Radim posao koji ne volim. Plata smešna. Kolege bzv. Ne znam šta ću sa sobom.
Imam svoju malu firmu. Nas 8 radi. Pre par meseci je došla jedna gospođa, 35 godina. Plan je bio na godinu i nešto dok ne dođe koleginica sa porodiljskog. Radila par meseci i ja joj dignem platu za koliko mogu, za 7000 jer stvarno je dobar radnik, brzo naučila, odradi sve na vreme, uglavnom, ona mi se zahvalila kroz suze i reče da joj nikad niko za 12 godina rada nije sam dao nešto (podigao platu ili bonus)...
Izreka koju nikako ne shvatam je ona "ko ne voli životinje ne voli ni ljude" jer ja imam baš mnogo empatije prema životinjama, čak sam i vegetarijanac najviše iz ljubavi prema životinjama, a ljude zaista ne volim, izbjegavam što više mogu, i potpuni sam introvert.
HVALA, MAMA!
Velikim slovima – jer si to zaslužila.
Hvala ti što si me uvijek puštala da pokušam, da vidim sam. Ako ispadne dobro – super! A ako ne, naučim lekciju.
I tada ti dođem, nasmijan, i kažem: "Bila si u pravu."
Smijem se jer znam da si me savjetovala s ljubavlju, ali si mi dala prostor da sam proživim i naučim.
To je bila tvoja mudrost – da me ne zaustavljaš, nego me pratiš.
I zbog toga sam ti zahvalan za cijeli život.
Još jednom – hvala, MAMA!