Nakon svega do sad što se izdešavalo, shvatio sam da se nikad ne treba stresirati. Ništa mi stresiranje u životu pomoglo nije.
Eh da mi je ova pamet, a da se mogu vratit 15 godina unazad.
Najjače mi je kad mi mama priča o samouverenosti, a ona ni za šta nije (život provela ispred TV). Svi je gaze, ponižavaju... Ona ćuti i trpi.
Volim da putujem sama i ne znam šta je ljudima tu čudno. Putujem sama od ranih dvadesetih, jer se sa društvom nikad nisam mogla dogovoriti. Kad god predložim nešto uvek izgovori, te videćemo, te ne mogu sad, mogu za šest meseci, ili kao pristanu, ali kad treba kupiti kartu onda odustanu. Smorilo me da moljakam nekog ceo život, te odlučim da krenem sama i više nikog ni ne zovem. Svi vi koji ne putujete jer nemate s kim, nemojte nikog čekati, proći će vam život tako.
Sve je počelo kao najlepši san. Sećam se onih noći kada bih se pravila da spavam, a on bi me nežno grlio, ljubio po obrazima i šaputao koliko me voli i koliko sve želi sa mnom. To je bila najjača ljubav koju sam ikada osetila; ta njegova nežnost bila je moj mir. Ipak, od samog početka, on je pokazivao ljubomoru, a ja sam je prihvatala jer sam se, zbog svega što sam prošla u prošlosti, plašila da ga ne izgubim.
Taj strah se pojačao kada se pojavila ona žena sa dvoje dece. Iako on njoj nije davao nikakav značaj, niti joj je davao signal ili pristup da mu priđe, mene je bolelo što je on u mojoj ljubomori video napad, a ne moj strah. Čak i kada je ona počela otvoreno da mu deli komplimente, on je ostao imun na nju, ali je prema meni postajao sve oštriji jer nije razumeo moju nesigurnost.
Put u Temišvar je sve promenio. On je bio nervozan zbog svađe sa drugom, a onda me je pred svima povredio: snimao je tu drugu devojku i društvo, ignorišući naš dogovor o našem prvom snimku.
Mislila sam da je možda do mene to što sam izgubila kontakt sa tri najbolje prijateljice i rešila sam svaku pojedinačno da kontaktiram. Dve su se obradovale jako i popile smo kafu, treća najbolja me je odbila uz izgovor da nije trenutno u gradu i da će se javiti. Nakon toga se više nijedna nije javila i shvatila sam da sam ispala budala. Pouka priče je, ne vadite ljude iz kante kad vam je dosadno.
Stalno gledam oglase o prodaji nekretnina u nadi da ću naići na nešto iole normalno. Ne mogu da verujem da ljudi godinama oglašavaju iste kuće, stanove, da nisu iste ni okrečili a svake godine sve veća cena. Čemu to? Niste prodali ni dok je bila niža cena, čemu se sada nadate? Izgleda da ću večno biti podstanar a vi vlasnici nečega što nećete prodati. I niko ništa ne dobija time.
Moj otac je majstor (građevinac) sagradio pola grada i okolinu (kuće, objekti ma sve) i kao mala sam oduvek sanjala da kad porastem i udam se, da će on i moju kuću da sagradi. Sad imam 22 godine a on 54 i shvaćam da će biti star, možda neće ni biti živ kad budem gradila kuću...boli me...
Plašim se da neću moći da preživim kada moja mama bude umrla...
Ne razumijem ljude koji između početka i sredine dvadesetih žele imat djecu.