Ljudi uspeo sam dobiti skrbništvo i sprečiti bivšu ženu da uzme decu i odvede ih u inostranstvo sa svojim ljubavnikom. Dovoljno da nam je brak razorila radi njega, ne mora i obitelj.
Osuđujem ljude koji bacaju pare na luksuzne i brendirane stvari i skupa letovanja/zimovanja, putovanja, dok neko ko živi pored njih nema ni za osnovno. Obična sebičnost.
Toliko mi je muka od ljudi, da bih otišla na kraj sveta i živela samo sa svojom mačkom.
Više od pola života nedostajemo jedno drugom, živimo druge živote, nemamo kontakt već 15 godina i više, ali jedan pogled bude dovoljan da se vratimo 20 god unazad. Nemojte sebi to raditi.
Posebno dosadni ljudi su mi ovi koji snimaju tuđe svadbe telefonom i sve kače na društvene mreže. Boleština!
Imamo dugogodišnje prijatelje koji su nam zaista dragi ali.. On je došao do malo većih para i promenili su se jednostavno, pogotovo ona. Žena ne radi nigde i po ceo dan kupuje nešto.. To nisu više naši ljudi, to više nije naše društvo..
Ako si osoba koja voli duboke razgovore i iskrenu energiju, vrlo lako možeš primijetiti da je većina ljudi zapravo – plitka.
Većini je normalno povezivati se kroz tračeve, dramu i podcjenjivački sarkazam. A kad se međusobno inspiriramo i vodimo stvarne razgovore – to se odmah čini čudnim.
Pričati o drugima je svakodnevica, ali kad kreneš pričati o viziji i životnom smislu – ispadaš lud.
Ako si jedan od "pravih" i osjećaš se usamljeno, nemoj se nikad zadovoljiti površnim odnosima. Bolje je biti sam nego okružen ljudima koji ne hrane tvoju dušu.
Istina je da se većina ljudi boji skinuti štit ega i povezati se na stvarnoj, dubokoj razini.
Treba hrabrosti da ostaneš autentičan u ovom lažnom svijetu.
Budi ono što jesi.
Čini mi se da me vlastita mama ne voli.
Nikad ni za šta od nje nisam dobila podršku. Da uradim nešto najsavršenije na svijetu ona bi tome našla manu. Kako god izgledala, kakvu god šminku ili frizuru imala, uvijek je nešto drugo mnogo bolje. Šta god da obučem, tu je komentar kako joj se ta odjeća ne sviđa. Priča o nekoj stvari mjesecima, ja joj to poklonim i njoj je bezveze. Niti jedna hrana koju spremim nije dobra. Niti jedan moj prijatelj nije vrijedan. Kad kažem da s nekim izlazim, smeta joj jer idem vani... Uvijek neki problem.
Smetalo joj je da nađem posao van struke, pa sam nezaposlena, a i to joj smeta.
Imam 24 godine, uskoro diplomu magistra i totalno sam izgubljena. Želim što dalje odavde, a nemam volje, jer nemam nikog da me podrži.
U trenutku razgovora o prekidu kada sam samo ponavljala da smo prerazličiti i da ne bismo uspjeli, tužno me je pogledao, stisnuo usne zubima i pustio suzu. On, stijena od čovjeka koji suzu nikada nije pustio. Rekao je ok, tako želiš. Ne znam što će biti sutra, ali znam da ću te zauvijek voljeti najviše.
Iako je prošlo puno godina otada, tu scenu ne mogu zaboraviti i svaki put me stegne oko srca iako znam da sam ispravno odlučila onda.
Danas vidim ženu vodi stariju čivavu po ovoj vrućini, bilo je oko 12 sati a temperatura 35, ali je djelovalo kao da ima 40, jako teško vrijeme. Prvo što sam pomislila, jadan ćuko, šape će da mu izgore, ja sam skoro slučajno prstom stala na asfalt dok sam čekala da pređem ulicu i poskočila sam od vreline, zamislite koliko stepeni ima asfalt. Pa gdje po najvećoj vrućini povesti onako starog i osjetljivog psa kakve su čivave?